foto: Fox And His Friends Jedan od najinteresntnijih kompozitora 20. veka sa ovih prostora je svakako Alfi Kabiljo. Živi i radi u Zagrebu, a pored velike karijere naslonjene na klasičnu muziku, kao i mjuzikle, hrabro je istraživao i nije se plašio da uroni u novitete koji je donosio novi zvuk poslednje četvrtine prošlog veka.
Upravo takvi radovi, prepoznati su od izdavačke kuće iz Hrvatske „Fox and his Friends”, koji su izdali prvo „Sex, Crime & Politics” kompilacijski album njegovih radova iz filmova, u kojima se više bavio disko, džez i elektronskim zvukom, da bi se prošle godine pojavio i „YU Aerobic – Originalna muzika za vežbanje iz Jugoslavije 1981 – 1984” na kojoj su se našli i nikada ranije objavljene snimci, instrumentali i dub verzije legendarnih aerobik džem-sesija.
Sa gospodinom Kabiljom smo popričali upravo o ovom delu njegove karijere koji dobija novi život ovim izdanjima.
Za početak pozdrav gospodine Kabiljo, kako ste, kako provodite ove praznične dane. Kako su se ove poslednje “covid godine” odnosile prema vama?
„Hvala puno na pozivu, htio bih na početku svim vašim čitateljima poželjeti sve najbolje u 2023. godini! Za praznike sam se konačno malo i odmorio, najviše u krugu vlastite obitelji i najbližih, to mi je zaista trebalo. Iako je Covid i protekle godine napadao, ograničenja su značajno popustila i vratio sam se tamo gdje najviše volim, svirci i kazalištu. U Zagrebu u Kazalištu Komedija održano je nekoliko mojih večeri pod naslovom „Moji mjuzikli“, gdje sam predstavio songove iz mojih najuspješnijih komada, ali i onih na kojima radim, koji još nisu formalizirani kao predstava. Skladanje za mjuzikle je moja velika ljubav, imao sam puno sreće i da su izvođeni i publika ih voli. Ansambl Kazališta Komedija izveo je medley mojih songova sjajno, jako sam sretan zbog toga. Protekle godine pandemije nisu me usporile, radim i dalje, imam gotovih kompozicija i mjuzikla, nadam se da ćemo ih stići producirati do kraja.“
Po čemu ćete pamtiti 2022 godinu?
„Bila je neočekivano uzbudljiva, dobio sam nagradu Europskog udruženja glazbenika za životno djelo, Camille Award koju je prije mene glasanjem vodećih europskih imena filmske muzike dobio i Ennio Morricone. Na svečanoj dodjeli u Splitu, makedonski orkestar specijaliziran za filmsku muziku izveo je moja djela, moram reći da su ti mladi ljudi fenomenalni svirači, uživao sam i u druženju sa kolegama iz struke. Krajem godine izašao je i „YU Aerobic“, nešto na čemu sam s ekipom iz Fox & His Friends dugo radio. Bili su neumorni u traženju snimaka, pa čak i kad sam ja odustao da ćemo ih naći, njima je to uspjelo. Raduje me da takozvana ‘namjenska’ muzika nalazi svoje slušatelje i izvan kruga onoga za što je skladana. Posebno mi je bila draga zamisao Leri Ahela i Željka Luketića, urednika tog izdanja, da se na ploči objave instrumentalne verzije, kako bi ljudi čuli koliko je truda uloženo da se te kompozicije naprave baš onako kako sam želio. Ploča zvuči sjajno.“
Razlog razgovora su vaša izdanja za kuću “Fox & His Friends”. Kakva su vaša osećanja zbog toga što postoji želja za vašim delima, pogotovo da kažemo iz te neke edicije malo drugačije muzike u odnosu na onu kojom ste bili poznati.
„Drago mi je da spominjete i drugačiju, manje komercijalnu muziku, koja je nastajala za konkretne stvari i narudžbe, ali nije ništa manje autentična i umjetnička nego sva moja druga djela. Oduvijek sam inzistirao da sve što kompozitori rade treba vrednovati na jednak način, svugdje je uložen talent i na sve što sam radio sam ponosan. Ne bih izbacivao muziku sa kojom nisam zadovoljan ni u kojem slučaju, niti za ikoju priliku, stojim iza svega. Žao mi je što neki kolege kompozitori na svoje druge radove, recimo za TV, film, reklame ili kazalište, gledaju kao naručene, manje vrijedne stvari. To je pogrešno, ne valja svoj rad podcjenjivati. Bio sam impresioniran kada je Zoran Simjanović izbacio svoj box sa špicama i reklamama, tu se najbolje vidi koliko je čovjek širok i svestran. Nisu uvijek bitni hitovi, a to mlađa publika shvaća, jako me to veseli da je došlo do toga da ljudi prihvaćaju sve vrste muzike. Trudio sam se uvijek biti u toku kao autor, pratio sam što se radi u svijetu i nastupao na svim kontinentima; od pop-festivala do filmske muzike. Stizali su mi pozivi da dođem raditi u Hollywood, ali se najbolje osjećam ovdje, nisam to požalio. Mislim da smo u Jugoslaviji uvijek imali tu neku slobodu kreiranja i stvaranja koje nije bilo pod strogom čizmom tržišta, zato su se brojni talenti razvili i mogli su eksperimentirati i naći svoj zvuk.“
Akteulna je ploča Yu Aerobic. Kako se sećate tog perioda, kako ste sklapali te kompozicije? I kako generalno pamtite taj talas popularnosti aerobika u Jugoslaviji?
„Pozvala me je Vesna Mimica da zajedno napravimo te snimke i dala potpunu slobodu i povjerenje, stvarao sam slobodno i bez pravila, no znao sam da to izdanje mora pratiti neku plesnu kulturu, tijela i sporta. Ritam mi je uvijek važan, volio sam disco, posebno onaj sa velikim orkestracijama i dobrim harmonijama, to su samo najveći majstori znali napraviti. Izašle su dvije kasete s uputama za vježbanje, bila je u planu i ploča, no nikad nije izašla. Trend se odlično primio u javnosti i pojavila su se druga izdanja. Tih godinama sam dosta radio i sa elektronikom, ubacio sam nešto melodija i na sintisajzeru sa kojim sam uvijek volio eksperimentirati. Malo ljudi zna da sam tih godina radio i isprobavao se na Fairlight sintisajzeru, kojeg su imali Art Of Noise i svega par svjetskih muzičara, bio je toliko skup, a ja sam ga isprobao gostujući u Engleskoj i Americi. Snimanje „YU Aerobica“ nije trajalo dugo, bio je to odličan session usviranih muzičara od nekoliko dana, čak sam i vokalizirao u jednom songu, sasvim opušteno. Kad to danas čujem drago mi je da ljude i dalje navodi na ples. Aerobik je bio prirodan saveznik dobre muzike, baš kao i disco, teško je odoljeti dobrom ritmu i melodiji. To je sasvim druga priča od zabavne ili filmske muzike, u pitanju su različiti pristupi. Volio sam se oprobavati u svakome.“
Da li se sećate one kasete sa vežbama Milene Dravić? Kakav odnos imate prema tom projektu i prema toj muzici?
„Jako mi se sviđa što je radila Milena Dravić, a u svijetu Jane Fonda. Možda ne znate, ali snimao sam muziku i za natjecanja u klizanju, dosta library muzike i ostalih žanrova. Mileninu kasetu sam negdje čak i imao, ona je imala odličan vokal, upečatljiv nastup i jedino bih tu dodao muziku koja nije cover hitova, nego da bude originalna. Siguran sam da ima puno muzičara koji bih odmah surađivali s njom, uključivo i mene, ali možda je odluka njene diskografske kuće bila da koriste cover verzije. Taj dio ne znam, nagađam. Čuo sam i kasete koja je izdavala revija Zdravlje u Sloveniji, zanimljive su. Moja muzika može se naći tih godina i na drugim kompilacijama library muzike, snimao sam za Standard Music Library, Sonoton, Coloursound, objavljivali su me Varese Sarabande i mnogi drugi. Treba biti otvoren prema svemu, zato danas sa velikim ponosom gledam mlađe generacije koji otkrivaju moju muziku.“
Vaše nešto ranije izdanje je bilo- Sex, Crime & Politics. Zanima nas kako je bilo prebaciti se na takvu, nešto mračniju i moderniju muziku, nakon klasike, šlagera i mjuzikla koje ste radili?
„U filmskoj muzici treba se ravnati prema zahtjevima režisera, filma, scenarija. Ima jedno staro pravilo da filmsku muziku na određenim mjestima ne trebate ni primijetiti, mora biti toliko dobro stopljena. S druge strane, kad pišete glavni motiv za neki film, dobro je imati na umu da će on ostati zapamćen i kod publike. Ali dobra strana je još da u filmskoj muzici možete više eksperimentirati, sa žanrovima i instrumentima koje inače ne koristite, to nekad djeluje oslobađajuće od klasične muzike ili zadane pop forme, šansone i sličnog. Leri i Željko izabrali su teme iz 6 domaćih filmova koji se bave uglavnom noćnim životom u Jugoslaviji, nekim zagrebačkim klubovima, ali i drugim mjestima. Svidio mi se odmah naslov koji su predložili, jer govori o sadržaju tih filmova. Bili su malo zabrinuti hoće li mi se svidjeti omot albuma zbog gole plesačice u zagrebačkom klubu Ritz, ali oduševio me, to je dio filma i dio te noćne, zadimljene atmosfere kraja sedamdesetih. Kompozicije su posložili sasvim drugačije nego sam očekivao, ne kronološki, nego po tonalitetima i ritmu i to me zaintrigiralo, oni imaju sasvim drugačiji pristup od drugih urednika sa kojima sam radio. Kad sam čuo finalni cut ploče, zapanjilo me da sve djeluje kao jedna cjelina, kao da je iz jednog, a ne šest filmova. Uživao sam slušajući te teme kao da ih čujem prvi puta.“
Kako se uopšte prelazi i izgleda dolazak, da kažemo, iz ozbiljnije muzike koja se svira u koncertnim dvoranama i pozorištima u taj neki zvuk koji se mahom svira u mračnim klubovima. Šta ste slušali u tom periodu, koji su uticaji?
„I ozbiljna muzika može biti mračna, kao i neke šansone, bitno je koliko slobode imate za određenu kompoziciju, puno je faktora koji na to utječu, zato najprije morate znati za koga i koju priliku se nešto radi. Nekim pjevačicama paše određeni zvuk, nekim pjevačima ne. Pjesma Kiće Slabinca „Južni vjetar“ koju su Leri i Željko stavili na kompilaciju „Socijalistički disco“, Kići se nikako nije svidjela, nije ju baš volio, ali sam ga uvjerio da je snimi. Izlazila je iz njegovog stila, zato mi je posebno draga, a posebno kad čujem da je ljudi zbog te kompilacije danas opet slušaju. Radio stanica u Brightonu puštala ju je uz Depeche Mode, pa to je fenomenalno! Klasično sam školovan kompozitor, ali slušao sam i pratio sve: klasiku, opere, mjuzikle, jazz, rock, disco, pop, u svemu nađem nešto. Znao sam snimati radijske programe na kasete da čujem što se trenutno sluša, posebno sam pratio talijanske radio-stanice. Tamo je uvijek bilo odličnih stvari, od kancone do disca.“
Kakav je bio vaš odnos prema rediteljima tih fimova, za koji ste radili muziku, odnosno i prema samim filmovima? Kako ih pamtite? Koliko ste imali slobodu kad ste komponovali, a koliko je nešto već bilo zacrtano?
„„Medeni mjesec“ Nikole Babića bio je jedan od prvih domaćih erotskih filmova, digao je veliku prašinu, za njega sam koristio i vokale Jimmy Stanića. Momci iz Fox & His Friends odabrali su instrumental synth verziju. Suradnja sa svim redateljima oduvijek je bila dobra, neki su bili otvoreniji za eksperimente, neki su imali vrlo određene upute. Svakoga sam pokušao pridobiti tako da ponudim više rješenja i imao sam sreću da je većina bila prihvaćena. Posebno dobro pamtim suradnju s Fadilom Hadžićem, on je bio čovjek koji je točno znao što mu neki suradnik može donijeti i nije imao prigovora. Disco-tema iz „Novinara“ bila je dosta hrabar odmak od uobičajenog jer je vrlo plesna, ali odlično sjeda u tu užurbanost novinarskog posla, noći, a ponekad i ruba zakona. Radio sam i za inozemne filmove „Sky Bandits“, „Scissors“ sa Sharon Stone i druge, tu sam redateljima donosio vrlo pripremljene orkestralne teme i bili su oduševljeni.“
Kad pričamo o tim filmskim temama bivše Jugoslavije, koje pamtite, koje su vam sam ostale kao neke najveće i zašto?
„Zaista mi je teško izdvojiti, bilo je puno toga. „Letači velikog neba“, „Deps“, „Seljačka buna“, „Usporeno kretanje“, „Pad Italije“ i „Okupacija u 26 slika“, „Novinar“, „Banović Strahinja“ recimo, to su samo neke i svaka je različita od druge. Neke volim jer su mi dopustile razne izlete, od srednjevjekovne muzike do etno muzike, neke su čisti eksperiment, poput stvari koje sam radio sa Lordanom Zafranovićem. Volio sam i rad na TV seriji „Nikola Tesla“, a onda i „Mačak pod šljemom“, sve je imalo neki posebno drugačiji naglasak od prethodne glazbe. Publiku bi tu prije trebalo pitati koja im je najdraža, jer filmova je zaista mnogo. A ako neku izostavim ispast će da je ne volim, pa ne bih htio da se stekne takav dojam.“
Koliko nova muzika dolazi do vas, šta je nešto interesantno stiglo u proteklim godinama? Da li je možda i neki žanr stigao kojim niste stigli da se pozabavite u svojoj karijeri?
„Moram priznati da toliko radim da mi često ne ostane puno vremena za praćenje nove muzike, ali slušam radio i čujem zanimljivih stvari. Pratio sam plesnu muziku više dok je moj sin Ilan Kabiljo bio aktivan u muzici, žao mi je da nije nastavio, veliki je talent. Ali to je njegov izbor svakako. Veselilo bi me čuti i kako moderni muzičari vide moju glazbu, recimo kroz remix ili reinterpretaciju, mislim da tu nešto spremaju u Fox & His Friends, tako da morate pitati njih. Otvoren sam za sve, ali kažem, rad na mjuziklima trenutno mi oduzima najviše vremena.“
S obzirom da ste deo ove edicije izdanja, da li vama pada na pamet neka muzika, neki albumi vaših kolega koji nisu bili prihvaćeni u to vreme, a koje bi danas sjajno legli nekim novim generacijama?
„U Fox & His Friends su sjajno odradili posao sa prezentacijom muzike Tomislava Simovića. Poznavao sam ga i odlazio na njegove jazz koncerte, bio je vrhunski kompozitor koji u svoje vrijeme nije objavio puno. Sad se to ispravlja i kad sam vidio na kojoj razini kvalitete to rade Leri i Željko, bio sam siguran da će i naša suradnja biti odlična. I tako je i bilo. Siguran sam da u rukavu imaju još puno toga, oni su ozbiljni istraživači i sve rade temeljito. Materijale za „Seks, Crime & Politics“ zajedno smo pripremali skoro godinu dana, a oni su ponudili neki sasvim drugi način njihovog slušanja.“
Za kraj, nakon tako velike i plodne karijere da li žalite za nekim stvarima? Da li ste sve ostvarili što ste želeli i što se tiče muzike?
„Ne treba nikad žaliti. Iskoristite sve vrijeme koje imate na raspolaganju i neumorno stvarajte. Dok god mogu, radim i uživam u svemu što život nudi. Ne odričem se u svojim godinama ni tenisa, dobre čaše vina i druženja s prijateljima. Muzike također, ona je uvijek radost. Imam gotovih nekoliko novih mjuzikla i radim na novima, i dalje snimam i komponiram. Svakome u Novoj godini želim da ispuni sve svoje želje i potencijale.“
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
