INTERVJU Boris Liješević: Kod nas niko nikada nije odgovoran ni za šta

Novela velikog nemačkog dramatičara, pisca i pesnika koji je u svetsku literaturu ušao i po tome što je u svoje vreme (kraj 17. i početak 18. veka) govorio o društveno neprihvatljivim temama, premijerno je izvedena pre nekoliko večeri na Velikoj sceni „Ljuba Tadić“ Jugoslovenskog dramskog pozorišta, i spraćena je višeminutnim ovacijama.

U ovoj kući Boris Liješević je s velikim uspehom režirao predstave „Dragi tata“, „Elijahova stolica“ (Gran pri 45. Bitefa), „Hotel Slobodan promet“, „Lorencačo“, pa nije bilo iznenađenje što je nova premijera jednog od najangažovanijih i najnagrađivanijih reditelja u regionu okupila toliko ljudi iz našeg kulturnog i pozorišnog sveta.

U razgovoru za Danas Liješević govori o borbi čoveka protiv sistema koja je njegova inspiracija za ovu predstavu, i alarmantno pitanje za svakog od nas, jer smo kao ljudi i kao društvo stigli do opasne ivice.

Poslednjih sezona gledali smo vaše inscenacije slavnih književnih dela – od „Čitača“ Bernarda Šlinka, „Upotrebe čoveka“ Aleksandra Tišme, „Rata i mira“ Lava Tolstoja, „Besnila“ Borislava Pekića do Geteovog „(Pra)Fausta“, a sada i “Mihaela Kolhasa“ Hajnriha fon Klajsta. Zašto smatrate da će nam dela napisana pre mnogo decenija iii vekova bolje i više govoriti o nama i našoj stvarnosti?

– Nedavno mi je kritičar zamjerio na tolikom broju velikih i značajnih naslova u samo nekoliko godina, smatrajući da je za sve te naslove potrebna barem decenija. I mislim da je bio u pravu. Ponekad u tim izborima leži i odsustvo prave ideje, te prepuštam da veliki klasik i veliki pisac progovori umjesto mene. Nekad nemam šta da kažem pa onda u hodu, kroz probe, pronalazim svoje razloge. Nekada ih uopšte ne nađem. I to se tada osjeti u predstavi. Međutim, sa „Mihaelom Kolhasom“ je bilo nešto drugačije. U prvih nekoliko strana osjetio sam kao da je djelo današnje. Prepoznao sam kancelarije, maltretiranje, odugovlačenje, administraciju koja ima puno vremena za razliku od onoga ko traži pravdu i zadovoljenje. Prepoznao sam i povrijeđenost koja vapije za pravdom. Razlog predstave je u ovom vremenu i u sopstvenom iskustvu. Jer je, čini se, sve gore i sve luđe ovo što se dešava oko nas. A riječi su sve manje važne.

Hajnrih fon Klajst se smatra jednim od „najmlađih“ pisaca čak i našeg vremena, kako ga vi vidite, u čemu leži njegova savremenost i aktuelnost?

– On je prepoznao jedno poludjelo vrijeme koje ni danas nije teško uočiti. Plemiće koji se ponašaju kao da je sve njihovo, i nikada ni za šta neće morati da odgovaraju. Moćne plemićke porodice su se rasprostrle svuda i njihovi članovi drže i čuvaju jedni druge, moral je tu najnebitnija stvar, i postoji samo u nižim slojevima. Pravda je oruđe u rukama pojedinaca na vlasti. Ljudska bahatost i nepristojnost uvijek je ista u svim vijekovima. Uvijek neko povjeruje da je važan, važniji od drugih, da sebi za pravo da se ponaša kako hoće, a moćna porodica ili institucija iza njega ga štite.

Koliko je pitanje borbe malog, običnog čoveka protiv sistema i nepravde upravo danas najalarmantnije za nas?

– Važno je da ta priča bude pred publikom zbog svega što nam se dogodilo od 3. maja prošle godine, naovamo. Zbog vremena koje je iskočilo iz zgloba. Nije li krajnji čas da počnemo drugim očima da gledamo na svijet? Masakri nam postaju svakodnevica. Beograd, Cetinje, Orašje i Dubona, Bor…Sačuvaj nas Bože! Ljudi su postali poput aktiviranih bombi. Napetost i agresija su u vazduhu. Svakodnevno nasilje se ne kažnjava kako bi trebalo. Nekažnjeno nasilje podstiče novo. Svako je veće od prethodnog. I kada se desi nešto strašno mi se pitamo: otkud ovo i ko je odgovoran?. I naravno, niko nije odgovoran. Kod nas niko nikada nije odgovoran ni za šta. Niko nikada ne pogleda zločinu u oči i ne zapita se: odakle to, da li sam i ja imao udjela? Da li ja snosim deo odgovornosti? To ne znači da sam kriv, već da sam svjestan svoje uloge u društvu i u onome što se događa.

Desile su nam se strašne stvari. Mi više nismo isti, i nikada nećemo biti isti. Ja se plašim ovog društva i svijeta. Ali ne znam više ni koji su to ljudi koje treba zaobilaziti. Da li opasnost prijeti od nekog 13-godišnjeg dječaka ili od nekih radnika vodovoda? Šta je toooooo???? Šta se ovo dešava? Želim da vapim do neba da se smirimo. Da shvatimo da treba da se mijenjamo. Da gledamo događaju u oči. Kad god pomislimo da je to pojedinačan slučaj, desi se nešto novo, i ukaže nam da to nije bila trenutna kriza, već da smo hronično bolesni. Od stresa, od odricanja odgovornosti, od 90-tih godina, od krvi i zločina koji nisu dobili svoje pravo mjesto u kolektivnom pamćenju. Ništa ne ide dobro. Crveni alarmi treba da se pale!

Ali, ta borba za pravdu se, kao što vidimo u „Mihaelu Kolhasu“, okreće protiv čoveka, i izgubljena je. O čemu nam sve govori Klajst?

– Predstava govori o čovjekovoj potrebi za pravdom i za sistemom koji garantuje da, ako dobro i mirno živiš, po zakonima i pravilima, da će te sistem štititi. Ali, glavni fokus je na tome kako sistem od mirnog čovjeka stvara zločinca. Ne pruža mu nikakvu zaštitu, pravdu, ignoriše ga, marginalizuje, i time mu pruža toljagu u ruke. Navodi ga na misao – ako vi nećete da mi pomognete, sam ću. Ako vi nećete da mi date pravdu – sam ću je uzeti. Sam ću se zaštititi. A tu prestaje vladavina razuma. Tada svi postaju krivci i mete. Tu kreće zlo kome se više ne zna uzrok. Slično nešto se danas dešava i na globalnom nivou, kada transgeneracijski bes postaje terorizam.

Tada miran čovjek postaje razbojnik, zločinac. Gubi razum. Pomrači mu se. Treba ga na vrijeme čuti i uvažiti, i ozbiljno shvatiti. Jer će mu u nekom momentu pasti „klapna“. Uzeće oružje i počeće da dijeli pravdu, kao što to čini glavni junak ove predstave. To treba predvidjeti i sprečiti. Ne dovoditi ga u iskušenje. Ljudi ne mogu dugo da trpe. I ne treba. A kod nas se nikada ništa ne shvata ozbiljno. Nikad se ne prepozna „crvena lampica“ koja se upali. Sve se uzima sa podsmjehom i omalovažavanjem. Sve dok se ne desi tragedija.

Koja je to dijagnoza kad društvo ne prepoznaje velike probleme i opasnosti?

– To je sindrom nezrelog društva. Sve ovo što se danas dešava nije slučajno. To treba preozbiljno shvatiti i baviti se time. Gori nam kuća, a grade se neboderi! Sistem je važan da čuje, da prepozna, da reaguje, da uvaži. A ne da štiti svoje aparatčike i da skriva snimke njihovih zločina. Nagomilaće se bes. A onda nikome neće biti dobro. Probudimo se hitno. Voda je došla do grla. Bes više ne preza ni od dece. Zamislite dokle smo stigli kada deca postaju mete nekog iracionalnog besa. kao da su poslednja vremena.

Šta pravda znači u ovom vremenu opšte nepravde u svakom smislu?

– Čini nam se da se ovaj siže danas dešava nama, a dešava se konstantno kroz istoriju. Priča je napisana u 19. veku, a istorijski lik Hans Kolhaas kome se to zaista dogodilo, živeo je u 16. veku, u vrijeme seljačke bune. Tada je nepravda i bezakonje bilo još snažnije i nepodnošljivije. Mi uvijek mislimo da živimo u najgorem vremenu. A treba otvoriti stare hronike pa vidjeti da se danas čak i ne dešavaju takve nesreće, tragedije i pohare kao nekada. A i da prošlost nije ni malo sjajna kako nas često uvjeravaju. Gete u „Faustu“ kaže: “Prošla doba su u tami, zapečaćena knjiga prava; što vama duh se doba čini ono je sopstven duh vaš u suštini, u kom se doba odražava. I tu sad često vidiš bedu puku, da ti se zbilja utroba okreće: trice, starudije i smeće”.

Zašto ljudi danas više nastoje da se prilagode, „transformišu“ i da se dobro „snađu“ u svetu nepravde nego da se bore protiv nje?

– To je gledanje očima ovoga svijeta, mjerilima zemaljskim. A ta mjerila su površna, konačna i kratkotrajna. Mislim da je to pitanje smisla. Ako ne vjeruješ u vječnost, zašto bi se suzdržavao? Zašto se ne bi prilagodio i život prozivio što lakše ako će se sve svršiti smrću? To je odraz nevjerovanja u Boga, ali ni u druge moralne kategorije, nevjerovanja u pravednije društvo. To je sebičnost kojoj danas često roditelji uče djecu. Govorimo o komformizmu.

S druge strane, u sukobu sa bezobzirnim plemićem Mihael Kolhas žrtvuje čak i svoju porodicu i sve izgubi. Po koju cenu se treba boriti, i kako se uopšte boriti sa nepravdom, a sam ne postati nepravedan?

– Klajst nam u ovom delu, Između ostalog, govori i o oproštaju. „Trebalo je oprostiti“, kaže Martin Luter glavnom junaku ove priče. Isto mu kaže i žena na samrti. Ali, kako oprostiti nekome ko oproštaj i ne traži, niti zna šta bi sa njim, nekome koga će oproštaj samo učvrstiti za nova nasilja? Kako? Kako zaboraviti uvredu od koje lice još uvijek bridi? Kako okrenuti i drugi obraz, ako imaš poriv da se osvetiš, što je prirodno? To je nevjerovatno teško. Koliko treba zrelosti i snage da se oprosti. A u neprijatelju kome treba oprostiti je paradoksalno – šansa za novi život.

Šta preostaje čoveku kad su institucije, zakoni i pravda porobljeni od vlasti i moćnika, a mi to živimo više od deset godina?

– To pitanje postavlja ova predstava. Kako se nositi sa nepravdom i ignorancijom? Kako trpjeti bes? Kako ga nositi, a ne postati „ekspres lonac“ ili bomba koja samo što ne pukne? Nije dobro ispitivati granice građanskog strpljenja. Jer, kako ne poželeti da uzmeš pravdu u svoje ruke?

Beskrupuloznost vlasti, kako se svakodnevno suočavamo, sve je veća i veća – od nepodnošljive prostote i agresivnosti prema neistomišljenicima, cenzure u medijima, otimanja prostora, zemljišta…, do krađe glasova na izborima, dovođenja kompanije „Rio Tinto“ za iskopavanje litijuma…Kako će čestiti ljudi pravednom borbom protiv toliko kriminalizovanog sistema ipak da izađu kao pobednici?

– Uhhh… previše je svega. I sve zajedno zvuči kao da su Kafkina sabrana djela. Nemam odgovor. Ko može da ga ima? Nervira me kada se od umjetnika traži odgovor koji će da preporodi naciju i preokrene situaciju u našu korist. Dugo već živimo i svačega smo se nagledali, i svašta proživjeli, i opet smo u ćorsokaku. Poslije ratova, bombardovanja, demokratizacije, nove nacionalizacije, poslije svega ovoga pitate me kako da izađemo iz ćorsokaka. Dedal je napravio krila pa odleteo iz lavirinta. A otkad sam postao svjestan sebe, traje neka agonija staha, zebnje, nemira. Pa onda iluzije, zablude u koje upadamo ponovo i ponovo.

Možda se očekuje da kažem da treba svi da izađemo na izbore, ili nešto slično, milion puta izgovoreno. Da ovi odu sa vlasti. Bili su i ovi i oni. Sad su opet ovi. Pa će jednom doći i oni. Ali, ja mislim da niko od njih nikada nije napravio jedan ozbiljan i hrabar korak ka otrežnjenju, ka odgovornosti, temeljnosti, analitičnosti, promišljanju, dugoročnom razmišljanju. Ka ozbiljnom društvu. A mislim i da neće. Ni jedni, ni drugi. Ne vidim da ovdje može biti bolje, sigurnije, mirnije normalnije. Samo se raspiruju histerija, nemir, anksioznost i ksenofobija, revanšizam. Samo da se pridobije glasačko tijelo. A ljudi stradaju, i sve su luđi, i agresivniji, i opasniji. Kralj Čačka je za ovu predstavu spjevao pjesmu koja se zove “Spasi nas od nas”.

Profesija, moral i ugled na prodaji

Osim što ćemo dobiti leteće automobile, šta će biti sa svima nama, kako glasi i naslov jednog vašeg autorskog projekta?

– Šta će biti sa svima nama? Jedva čekam leteće automobile, pitam se šta ćemo sa njima kad slete. Gdje ćemo ih parkirati? Sve je krcato!!! Svaka slobodna površina je pretvorena u stanove za prodaju. Svi se sjećamo petog parka. Tako je počelo. Uslovi života su se snizili. Urbanizam se urušio. Pogledajmo gradove na šta liče? Vidite Zlatibor u šta su ga pretvorili. Dakle, nije problem u tome da se naprave automobili koji lete, nego da lokalne vlasti natjeraju investitore da uz te silne nove zgradurine predvide i dovoljno parking mjesta. Da ne izigravaju zakone jer to onda stvara gužvu i bes. Međutim, ljudi koji bi trebalo da nam uređuju prostor su potkupljeni, prodali su svoje obraze i svoje profesije investitorima i kapitalistima. Prodali su svoj profesionalni ugled, znanje, moral. Dozvolili su da kapitalisti i investitori postanu urbanosti i gradski planeri. A nama su napravili haos u gradovima. Gradovi su postali nepoželjni za život, neudobni. A to su nam napravili naši stručnjaci.