INTERVJU Boris Liješević: Današnji Mefisto satanizuje kulturu, proziva glumce i zastrašuje ih

Jedan od najangažovanijih i najnagrađivanijih reditelja u regionu posle velikog uspeha sa predstavom „Čitač“, ponovo je u Beogradskom dramskom pozorištu, ovog puta sa grandioznim Geteovim komadom „(Pra)faust“, koje je u premijerno prikazano na Velikoj sceni „Olivera i Rade Marković“.

Pretpremijera i premijera predstave  (24. i 25.) juna, posle nekoliko decenija vratile su u ovdašnje pozorište jedno od ključnih književno-filozofskih dela, a  ispraćene su višeminutnim stajaćim ovacijama gledališta, u kojem je, zanimljivo, bilo mnogo reditelja, glumaca i drugih predstavnika esnafa, koji su burnim aplauzima nagradili „(Pra)fausta“ i rad svojih kolega.

A ono što poslednjih sezona najviše karakteriše rad Borisa Liješevića upravo su režije velikih književnih dela koje su mu donele i značajna priznanja.

Od „Čitača“ Bernarda Šlinka, „Upotrebe čoveka“ Aleksandra Tišme, „Rata i mira“ Lava Tolstoja i „Besnila“ Borislava Pekića, stiigli ste do Geteovog „(Pra)fausta“. Šta je ono što vi danas otkrivate u ovim piscima?

– Nekada mi se čini da je sve to jedan isti komad, koji govori o čovjeku u vrtlogu svog vremena, jer u svakom pronalazim i potenciram iste stvari. Zapravo, kroz sve komade koje ste nabrojali ja sabiram svoje utiske o životu i svijetu u kom živim. Svi ti komadi govore o bolestima savremenog doba. Gete to zove nestrpljenjem i ubrzanjem, Pekić besnilom, Klaus Man častoljubivošću, fašizmom, Šlink neprosvećenošću. Ali, to je sve jedna ista tama koja ima jedan isti izvor.

Da li je Gete možda i najveći izazov za reditelje, s kojim osećanjem ste se uhvatili u „koštac“ s njim i njegovim delom, a tu je i činjenica da decenijama nije igran na našim scenama?

– Gete je i izazov, i prijatelj, i učitelj, i planinski vrh. Ponekad mi se čini, ako smijem tako da kažem, da ga razumijem bolje nego neke druge pisce. Razumijem njegove likove i kako doživljavaju svijet i događaje oko sebe. Veoma mi je drago da sam mu konačno prišao. Pronašao sam u njemu razne misli koje su mi bliske. A “Fausta” prepoznajem kao jevanđelsku priču. Nešto iskonsko, arhetipsko. Nešto toliko jasno i jednostavno, a duboko da te hvata jeza. Kao more u kome možeš samo da se kupaš misleći da si ga shvatio. Međutim, kad zaroniš otkrivaš sve nove i nove predjele i prostore, shvataš njegovu nepreglednost i nesagledivost, i hvata te jeza.

U programu za ovu predstavu koja se bavi jednom od najvećih tema zapadne civilizacije, zapisali ste: „Ne uvedi nas u iskušenje“. Šta vas je inspirisalo da ispitujete priču o Faustu, čoveku koji traži smisao života, i u toj potrazi potpisuje pakt sa đavolom?

– Prije svega bliskost sa sadržajem na duhovnoj, estetskoj i emotivnoj razini. Sama potraga za smislom i za odgovorom na pitanje: “Šta je to što u srži na okupu vasionu drži”, vrlo je inspirativna. Mnoga pitanja koja Faust postavlja, pita se svaki čovjek. Mnoge stvari koje mu se dešavaju, dešavaju se mnogim ljudima. Pogleda unazad i ne vidi ništa. I čini mu se da je život promašen, da nije ni živio, da nikada nije osjetio dah života. Da je sve trebalo drugačije. Da zna “samo ono što znao je i pre”, da ništa nije stekao, nikud stigao…Tada kreće depresija, nezadovoljstvo, krize, opasne ideje. Tada se otvara prostor za đavola. Đavo koji mu dolazi svakodnevno kuca na vrata ovoga svijeta. Ali on ga se ne plaši. “Ne bojim se đavola niti pakla”, samouvjeren je i gord pred životom, drzak. Drsko je patiti ako na neka pitanja ne možemo pronaći odgovore, što nam nije dato, što nismo veći nego što jesmo. Drsko je toliko baviti se sobom i svojom patnjom. To je drskost primjerena današnjem čovjeku. Današnjem čovjeku potrebna je skromnost i strpljenje.

Ne zna se pouzdano kada je Gete počeo rad na pisanju „Fausta“, a u zaostavštini je nađen prepis rukopisa koji je objavljen 1887. godine pod nazivom „Pra-Faust“. Zašto ste se odlučili za taj prvobitni tekst?

– „Prafaust“ i „Faust“ je isti komad. Samo je „Prafaust“ nedovršena verzija napisana prije Geteovog odlaska u Vajmar 1774/5. Početkom 19. vijeka on se vratio tom komadu, dovršio ga je 1806. i nastao je prvi dio tragedije „Faust“. A potom je do kraja života pisao drugi dio „Fausta“. Poslije Geteove smrti je nađena ta prva verzija i nazvana je “Prafaust”, nju mi je otkrio dramaturg Fedor Šili. Pročitao sam je i imao osjećaj da mi je to mnogo bliža nego sam „Faust“ kojega čitamo u lektiri. Jednostavnije je. Nema fantazmagoričnih scena sa vješticama, mitološkim bićima… Taj komad je usmjeren na samu radnju i ne skreće sa nje. Direktno prati Gretinu tragediju i kako je Faust, Mefisto i Marta podstiču. Međutim, „Prafaust“ nije dovršen. Nema najvažnije scene opklade između Fausta i Mefista. Nije jasno kako se i odakle Mefisto pojavljuje. Neke scene smo uzeli iz „Fausta“ i tu kombinaciju nazvali “(Pra)faust.

Ko je Faust našeg vremena, kuda ga sve vode putevi spoznaje, šta je za njega smisao života, slobode, i gde su u 21. veku čovekove granice?

– Faust našeg vremena je svijet i čovječanstvo koje pati od velociferskog ubrzanja. Ivan Medenica mi je otkrio knjigu o Geteu koja mi je mnogo značila u razumijevanju ovog djela “Sve je velociferski ili Geteovo otkriće usporenosti” Manfreda Ostena. Gete spaja dva termina velocifere – ubrzanje i lucifer, kako je opisao sindrom današnjeg svijeta. Ubrzanje je đavolski poticaj. Na to Frensis Bekon kaže da ljudski duh ne bi trebalo opremiti krilima nego olovnim tegovima. Ubrzanje nas vodi u propast. A Faust je reprezent te crne antropologije, koji uvijek hoće što dalje van granica koje su mu date, koji na granice ne pristaje. I hoće sve i sad. On je čovječanstvo koje grabi. Ako to nisu materijalna dobra onda je to znanje. On ga grabi i na kraju, odnosno na početku komada, shvata da nigdje nije stigao, ništa nije dobio niti otkrio, čini mu se da nikada nije osjetio život u svojim grudima. A zapravo, u njegovom životu nije bilo Ljubavi. I kada je konačno osjeti, on se izgubi. Ne zna sa njom da se nosi.

Koliko je današnji Mefisto možda strašniji, zlokobniji, prevrtljiviji i ciničniji nego u vreme kada je Gete pisao svoje delo?

– Čini mi se da se u istoriji svijeta smjenjuju dva ciklusa – ciklus Fausta i ciklus Mefista. Kada je Klaus Man pisao svog Mefista krajem 30- tih godina prošlog vijeka, kakav li je tada bio Mefisto? Koliko strašan? Taj Mefisto je podsticao progone neistomišljenika, istrebljenje naroda, konclogore, masovna uništenja. Od tog se Mefista svijet još nije oporavio. Kakav li je današnji? Vulgaran, površan, bestidan, samoživ ili pak veoma fin i politički korektan. Uključimo televizor pa shvatamo da današnji mefisto smišlja rijalitije, i preko medija i društvenih mreža ruga se ljudskoj duši i ponižava je. Današnji Mefisto uništava prosvetu. Grilparcer kaže da put novog obrazovanja vodi od humanizma preko nacionalizma do bestijalnosti. Današnji Mefisto satanizuje kulturu, proziva glumce prati ih po mrežama i zastrašuje ih. Ko zna kako će se sve to završiti, i „Šta će biti sa svima nama“. To je naslov predstave koju sam ove sezone radio u Zrenjninu.

Da li smo uopšte spremni da se suočimo i da Mefistofelesa prepoznamo u sebi i oko sebe, taj duh obmane, podvale, laži, iluzija, zločina?

– Ako čovjek i otkrije uzrok svoje zablude, to ne znači da će se samim tim i osloboditi zablude. To su Geteove riječi. Mislim da nije najveći problem prepoznati, treba mu odoljeti. On je često jasan i otvoren. Današnji čovjek je dovoljno pametan da vidi da je to đavo. Ali đavo je neodoljiv, sladak, izazovan, uzbudljiv, interesantan. Treba mu odoljeti. Odisej se vezivao za pramac znajući da ga predivna pjesma sirena vuče u smrt. Đavo svojom neodoljivošću vuče čovječanstvo u smrt. Faust ga se ne plaši. On se kladi sa njim. I to mu dolazi glave. Sa njim ne treba ulaziti u dijalog. Ne dati mu pažnju pa neće imati snagu. I mi smo, nažalost, previše pažnje dali određenim tipovima bez identiteta koji su se ostrvili na glumce a nisu dostojni da o njima pričamo.

Margareta je pokajnica koja zbog svoje čiste duše, dobrote i ljubavi prema svima dobija oprost od Gospoda, uprkos svojim zločinima, ali ona je žena, i samim tim je manje važna i privilegovana nego muškarac… O čemu nam sve govori Gete kroz Gretin lik?

– Mnoge stvari koje radim u poslednje vrijeme imaju u centru ženu koja strada. To je i „Upotreba čoveka“ i „Čitač“. U tom smislu „(Pra)faust“ je dio tog kontinuiteta i konteksta. Ženski likovi obično nevino stradaju. A naročito Greta. Ona je žrtva Faustove opklade sa đavolom. Iz tih eksperimenata obično stradaju oni koje volimo i koji nas vole. To današnji egoizam ne razumije. Jer misli da je odgovoran samo za sebe.

Koliko je danas važno pitanje da li u čoveku i u ljudskom društvu postoje granice koje se nikada ne smeju preći, i šta je sada sa tim granicama?

– U čovjekovoj je prirodi da pobjeđuje, savladava i prevazilazi prepreke pa i granice, da otkriva tajne. Ali, mi toliko malo znamo o svemu. Vini se u svemir – stradaćeš od gravitacije, spusti se na dno mora – stradaćeš od pritiska…Ali, to sve piše čak i u mitu o Ikaru i Dedalu. Antičkom čovjeku je to bilo jasnije nego čovjeku 21. vijeka. Ispade da danas više ne znamo je li zemlja okrugla ili ravna. Pored sve tehnologije i snimaka iz vazduha i vasione, za mnoge ljude je ta dilema živa. Šta reći? Kakve granice? Mi ih ne možemo ni sagledati, i što više pokušavamo da ih prevaziđemo sve smo gluplji. Čovjek koji je nekada gledao u zvijezde više je znao o njima nego današnji čovjek koji može da ih dodirne. Nestrpljenje ubija čovjeka. Čovjek ubija svojim nestrpljenjem. Nestrpljenje je srce tame, ono zameće crnu antropologiju o kojoj govori Gete. A Blez Paskal kaže da su se ljudi “bjezeci od samospoznaje orijentisali na napredak”.

U programu za predstavu zapisali ste, između ostalog, da je ovo komad o čežnji za životom, što bi moglo da se odnosi i na intimni i na društveni plan. Koliko smo u ovih trideset i više godina, naročito u ovoj poslednjoj deceniji, ostali željni jednog normalnog života?

– Agresija je modus vivendi i modus operandi. Život u ovoj sredini traži od tebe agresiju. Često se potvrdi da tek kad poludiš stvari se riješe. Kad zaurlaš onda te primjete i uvaže. To nije normalno. Sredina u kojoj živimo nam poručuje da jedino agresijom prema drugima rješavamo stvari. I ja sam sve bešnji što sam stariji. Poslije mi bude krivo pa se izvinjavam. Nezdravo je. Čitav ovaj naš region je naopako postavljen. I ni malo romantike nema u tome. Dešavaju nam se strašne stvari. I sve je strašnije. Gospode, pomozi nam.

Rijaliti, društvene mreže, tabloidi…

Kako doživljavate Prolog za Fausta, u kojem Gete na scenu izvodi Boga i đavola?

– Upravo je taj prolog nešto što smo pozajmili iz „Fausta“ i dali „(Pra)faustu“, jer toga, dakle, nema u tom tekstu. To je rasprava o tome šta je čovjek. Da li je to bogoliko biće kao što kaže Bog ili životinja, zvijer, nagonsko biće kome um samo smeta, kako ga vidi Mefisto Ovo je dijalektika koja se odvija i danas. Rijaliti mediji, šund, žuta štampa, društvene mreže…, uporno podstiču Mefistovo gledište. Ali, opet je toliko i plemenitosti i mudrosti u svijetu koja nije agresivna i nametljiva pa je stoga i manje vidljiva, ali koja dokazuje Božije gledište. Mudrost se ne nameće za razliku od gluposti i neukusa. Zato često djeluje da je zlo pobijedilo i prevagnulo.