INTERVJU Božo Vrećo: Živimo u kodeksu koji iz korijena reže sve one koji nisu potčinjeni

Umetnik anđeoskog glasa nastupiće na Letnjoj pozornici niške Tvrđave 14. jula, a potom nas očekuje i tradicionalni beogradski koncert 2. decembra u Sava Centru. Tim povodom sa eteričnim pevačem sevdaha razgovarali smo o modi, stilu, tetovažama, filmu, pobedničkoj pesmi Evrovizije, a pre svega umetnosti, ljubavi i slobodi.

Od muzike do stila, vi ste avangardna ličnost s naših prostora, te se zato nameće pitanje koje vam verovatno često postavljaju – kako ste se izborili sa balkanskim mentalitetom, jer uprkos „tradicionalnoj“ muzici u autentičnom kodu, vi ste zaista nesvakidašnji?

– Nadvisiti i levitirati iznad svakog zla – to je moja mantra koje se držim svake godine sve jače i intenzivnije. Fokus je na konstantnosti Dobra, intenzitetu super moći LJubavi i smirenosti iznad nespokoja koji je svuda oko nas. Vi morate vibrirati na apsolutnoj frekvenciji harmonije kako bi i vi i vaša misija, u mom slučaju muzika, bili ljekovit atom osnaženosti bića.

Kreator ste sopstvenog stila, šta vam je bitno da prikažete i iznesete? Kako stvarate imidž?

– Odijelo je igra, ljuštura koja nas zabavlja, neko to umije, neko naprosto ne umije unatoč tome što ima silne novce. Novac nikada nije diktirao stil niti isti iznjedrio. Sjećam se mog djetinjstva, oduvijek su to bile drugačije i neobične kreacije koje mi je šivala moja majčica, kasnije se to razvilo u potpunu i nadnaravno slobodnu prizmu odjevanja kada sam spoznao Istinu o sebi.

Igra nikada nije prestala i danas kada kombinujem i moje lične kreacije i one od omiljenih poput Ricka Owensa ili Yamamota, sve je odraz nas samih, koliko nešto jako, vjerodostojno i smjelo možemo iznijeti.

Moda je uvijek hrabar iskorak u sivilu društva, dualnost je iskorak u učmalosti društva, sloboda je iskorak u porobljavanju društva, tako da kod mene nije bilo dvoumljenja. Sloboda je pobjedila i slavi svaki trenutak pobjede nad mrakom.

To je svjetlost u najčišćem obliku koji nosite u sebi, a onda ta svjetlost čini oreol i oko vas. Najmanje je to do garderobe, odjeća je samo školjka, ljuštura, a biser ste vi, ono najvrjednije najiskrenije iznutra. To sija.

I tetovaže su vam fenomenalno iskreirane, da li biste sa nama podelili simbolike nekih od njih, ako pitanje nije previše intimno?

– Da, naravno, sve su u simbiozi sa tradicijom Ilira, srednjovjekovne Kraljevine Bosne, sa spiritualnim, mističnim, sakralnim i mantričnim. Jako puno molitava, amuleta, spominjanja Boga, jer NJemu sve dugujem i samo NJemu pripadam.

Na vratu imam lađarice, hamajlije koje me čuvaju od loših snova i Mora i dugih putovanja preko velikih voda.

Da li ste ispratili ovogodišnju Evroviziju, pobednika Nemo i njegovu pobedničku pesmu The Code, koje je vaše viđenje kompozicije i njenog značenja?

– Jesam, poanta je u prihvatanju svakoga, svi smo različiti, a opet jednaki, ljudska bića bez rodova i spolova, bez podjela po mom mišljenju i poimanju. Ja vjerujem u to oboženo superbiće čovjeka koje može sve i već jeste sve. Društvo je to koje vam reže krila, samo rijetki ih sačuvaju, ja jesam.

Prošetali ste crvenim tepihom Sarajevo film festivala više puta, a 2021. istim tepihom išli su i Vim Venders, pa i Bono Voks iz grupe U2, pa me zanima kakav je vaš odnos prema filmu; da li postoje određeni reditelji i njihova dela koja su vam „dotakla dušu“?

– Naravno, film je oduvijek vrlo jasan i konzistentan vid inspiracije i vrlo često se vraćam Hodorovskom, Tarkovskom, Pazoliniju i Paradžanovu, to su moja četiri kralja, kako ih iz milošte zovem, jer me ta estetika i poetika i tragedija patosa čovjeka dotiče i formira i dalje, jer konstantno se mjenjamo i učimo što to sve mi možemo biti. Ta metamorfnost i preobrazba me nadahnjuje da istražujem dublje i šire i sveobuhvatnije ep o čovjeku koji voli i pati i samuje i tuguje, sve to je sevdah u meni i ja u sevdahu, sinergija potpune pripadnosti.

Nedavno ste objavili sjajnu pesmu „Sevlija“ sa eminentnim gitaristom Miroslavom Tadićem, da li biste nam otkrili kako je došlo do saradnje, a i do inspiracije za pesmu?

– Sevlija na persijskom jeziku znači žena čempres, to je ta stamena odlučna, nepokoriva i vladavna žena koja i jeste Muza. Pjesma je posvećena mojoj nani Hamdaginici i retrospekcijski se vraća i u njenu prošlost i udadbe mnogih žena koje su obećavane bogatijim i imućnijim od onih koje su voljele. Neke su se izborile sa tim iskušenjem, neke su stradale, a neke poklekle i prihvatile tu zlobnu kob sudbine. Takve žene i takve priče me dotiču i ispjevavam ih i ispisujem, a Miroslav je bio logičan izbor s obzirom na to koliko se poštujemo, uvažavamo i volimo kao prijatelji i umjetnici. Vez iskona kroz njegove prste i žice poput vezilje kraj pendžera i moj poj kao njena ispovjest vjetru koji će čuti i prenijeti taj glas u vječnost.

Od novijih stvari tu su i „Čemerika“ i „Po ladu, po zaladu“, pa je ovo prilika da o ovim sjajnim pesmama saznamo nešto iz prve ruke.

– „Čemerika“ me već dugo držala u grču i mislim da je jedna od energetski najintenzivnijih koje sam zapisao u skorije vrijeme, jer govori upravo o toj tragičnosti žene koja umire jer nije sa voljenim, ta scena kako je odnose svatovi zakićeni biljkom čemerikom od koje je svaki dio smrtno otrovan je elegija ljubavi i to treba dopustiti sebi da se osjeti, jer ta količina tuge je spektrum boli koji je esencija njene ljubavi.

„Po ladu po zaladu“ je stara crnogorska pjesma spasena od zaborava u mom novom ruhu, rizikuju samo ljudi koji vjeruju jako u sebe i oni što čine tako da nisam sumnjao u taj i takav doticaj sa tom pjesmom u mojoj reinterpretaciji. Spot je sniman na Skadarskom jezeru u kome žive vile, barem ja tako doživljavam taj prostor i sve je potpuna punina ako me već pitate.

foto Sanela Babić

Zašto vam je značilo da oživite „Po ladu po zaladu“ u novom ruhu?

– Sjajan odabir mojih muzičara koji su mahom stranci, kadrova i aranžmana koji kao takav jeste dašak i avangardnog i tradicijskog, a opet vrlo smjelo futurističnog u domeni slobode izražavanja i dakako jeste posvećena mojoj majčici Crnogorki, pa mi je i to nekako bilo posebno i važno i bitno za iznijeti na takav način, potpuno moj i autentičan kako ste zapravo i navikli od mene.

Kako gledate i da li vas pogađa zabrana dolaska istaknutih umetnika i umetničkih festivala iz regiona u Srbiju, na primer Feđa Štukan je trebalo da bude gost 16. festivala KROKODIL, ali mu je to onemogućeno; festival Mirdita, dobar dan je takođe zabranjen… Šta mislite o zabranama kulturno-umetničkih sadržaja koji prevashodno imaju za cilj da okrepe u prošlosti ozleđena društva i povežu ljude putem umetnosti i kulture?

– Mislim da niti umjetnici niti sportisti ne smiju trpiti ishode i vihore ratova niti bilo kakve zabrane društva, vlada i vlasti, sistema i politikanstva. Postoji jedna stara poslovica koja kaže „Sila Boga ne moli“ i mi zapravo živimo u tom samoživom društvenom kodeksu koji sebe smatra Sve-Mogućim, koji anatemira i reže iz korijena sve one koji nisu potčinjeni toj pošasti.

Da li ste i sami u nekom mometnu doživeli sličnu situaciju, poput negodovanja povodom nastupa, u zemlji ili regionu?

– Da, no nisam im dao moj odgovor, moj odgovor koji ih eliminira u svakom pogledu jeste moj neodgovor iliti ignorisanje sve te mržnje, zla, agresije i vandalizma. Onog trenutka kada se uhvatite u koštac sa takvima, postajete isti, a to nije moja misija, moja duša mora ostati čista unatoč kušnji i previranjima, to je put praštanja, jer niko i nikad neće moći uzeti nešto što je za mene odabrano i dato božijom promišlju, to je važna pouka.

Kako gledate na umetnost, da li smatrate da je u mogućnosti da poveže ljude, razbije diskriminišuće kalupe koji često vladaju Balkanom i promeni zadrta mišljenja negativno nastrojenih pojedinaca i grupa?

– Umjetnost je kroz vijekove bila tu da osnaži, podstakne, pronikne u nepoznato, odgonetne, oslobodi i podsjeti kolika LJubav jesmo i tek možemo biti. Ona intenzivno i nezaustavljivo mjenja tok vremena, tok dešavanja i tok previranja. Ona je poput Sunca, bez muzike nema života, potpuno prisustvo Boga i njegova vibracija u svakoj frekvenciji i tonu i zvuku koji čujemo u prirodi.

U tom kontekstu, koju biste promenu kod ljudi voleli da vidite u budućnosti?

– Volio bih vidjeti manje mržnje i više ljubavi, zato i jesam tu i zato i činim što činim neustrašivo i misionarski, posvećeno i bez osvrtanja ko šta kaže i ko šta misli, to nije naše da se time bavimo, Bog svima daje kako zaslužimo i time se vodim. Moj put je put Svjetlosti, kako ja mogu i zašto bih onda trebao da se bavim tminom, to je suludo.

Stižete nam na nišku Tvrđavu, a potom i Sava Centar. Šta nam ovim prilikama donosite?

– Zahvalnost Bogu što me štiti, što mi je dao takav dar da dotaknem i druge i da tu misiju LJubavi i čistodušnosti dam i pokažem svima koji dođu po to zrno svjetla. Neka to budu noći Svjetlosti posvećene NJemu. Na mojim koncertima je to snažan sinkronizitet i svi postajemo jedno biće, tek tada je katarza ljubavi potpuna i pun krug.