INTERVJU Bruno Anković: Ovdje se stalno održava taj latentni nacionalizam i sukob, to naše elite održava na vlasti

Na nedavno završenom 37. Filmskom festivalu Herceg Novi, gde smo i razgovarali s Ankovićem, Jelena Paljan osvojila je i Zlatnu mimozu za scenario „Proslave“, koji je nastao po istoimenom nagrađivanom romanu Damira Karakaša.

Značajna reakcija publike i kritike, velika medijska pažnja i uspeh, pratili su ovaj film i na svetskoj premijeri u Karlovim Varima, na kojem je bio nominovan za nagrade, kao i na 31. Festivalu evropskog filma Palić i i 30. Sarajevo film festivalu.

Anković je rođeni Splićanin, a poznat je kao reditelj angažovanih i duhovitih reklama, koje je radio za regionalno, evropsko i azijsko tržište i osvajao brojne nagrade. Sada se pojavio sa „Proslavom“, beskompomisnim, provokativnim, kritičkim i uznemirujućim filmom koji nas upozorava i poziva na odgovornost u ovom našem političkom trenutku.

Iako drama secira period od 1920. do 1941, vreme pre Drugog svetskog rata i buđenje radikalizma i ustaštva u siromašnim selima Like, ova tema je postavljena kao savremena, aktuelna i univerzalna – ta „proslava“ izmanipulisanih ljudi mogla je da se događa na bilo kom prostoru, a zastrašuje činjenica što u njoj prepoznajemo ono što i danas živimo, i što se u raznim oblicima sada događa i u Evropi i svetu.

Šta je bila Vaša glavna motivacija da se upustite u rizičnu avanturu ekranizacije romana „Proslava“ Damira Karakaša, koji je težak i nije „filmičan“, i to u svom prvom dugometražnom filmu?

– Pa ja u poznim godinama krećem u takvu avanturu, radio sam kratke fimove i dokumentarce, a bavim se i tim „manje“ vrijednim poslom gdje su i reklame. Zapravo, tu sam se negdje pripremao za dugometražni film. A puno me je stvari u Karakaševom romanu inspiriralo – najviše to kako je secirao tu našu povjest koja nas je dovela u ovakvu sadašnjost, i od koje ovisi i naša budućnost. Ne pričam tu samo o Hrvatskoj, u ovoj knjizi i filmu se očito prepoznaje transpozicija u aktualnost napredovanja političke desnice i na ovom prostoru i u Europi, kao i svakog oblika političkog ekstremizma. Naprosto, to je drama o prošlosti kojia se bavi našim današnjim životom.

Baš u Karlovim Varima, u kritikama koje su izašle, istaknuto je da nas film „Proslava“ alarmira da shvatimo kako je moguće da mlad čovjek upadne u fašisoidne ideologije i šta stoji iza toga, ko manipuliše ljudima. Nekada je to bilo sirmaštvo i nedostatak informacija, a danas je opet siromaštvo, nesigurnost i strah od budućnosti.

S druge strane, iza desne ideologije stoje i informacije koje su medijski jako kontrolirane iz raznih političkih i finansijskih centara moći, i u takvoj situaciji vrlo je lako manipulisati i postavljat tu iskrivljenu sliku svijeta. Sve to skupa nas je inspiriralo da radimo „Proslavu“ kao film, da i ispričamo tu piču. da probamo sagledati sami sebe, a i druge oko nas.

Ustaške „proslave“ su, kako vidimo u filmu, služile za mobilizaciju ljudi da uđu u njenu vojsku, i organizovane su po najsiromašnijim selima i mestima u Hrvatskoj. Da li je razlog što ideološke i političke manipulacije lako uspevaju i što se fašisoidne ideje neprestano regenerišu upravo u tome što one nude mogućnost za „bolji život“?

– Prije nekih desetak godina, Emil Kjerte, danski istoričar, objavio je doktorat na temu ko je odlazio u ustaše, a njegovo istraživanje je pokazalo da je oko sedamdeset odsto ljudi bilo zavedeno tom ideologijom radi hrane, čizama, ogreva u zimskim mjesecima…Na tim se ustaškim „proslavama“ dijelila hrana, okretali su se volovi, uz muziku i zavodljive političke govore o boljem životu u novoj državi.

Puno se lažne nade nudilo sirotinji, jer kad je čovjek gladan, gol i bos, poput Mije, glavnog junaka Karakaševog romana i ovog filma, tko ga nanhrani i da mu čizme zbog kojih on kilometrima pešači da bi stigao na „proslavu“, lako ga odvede na krivu stranu povijesti. Naravno, tu su i oni poluobrazovani, poput Karakaševog Rude, studenta s čizmama, koji su ideolozi.

Oni koji shvaćaju moć nove elite koja im pruža mogućnost da se lako probiju u životu. Ali, to nisu jedni korjeni radikalnih ideologija, „Proslava“ nije jedina istina o počecima fašizma u Hrvatskoj i na Balkanu, to je samo jedan dio te priče koji se događa na selu, u Lici, u zabitom kraju.

Fašizam u Splitu nije tako nastao, ili u Zagrebu, tamo je imao jednu drugu strukturu. Ali na selu, u tim zabačenim krajevima, imao je korjene u siromaštvu.

Međutim, nikako to ne bih vidio kao alibi za ljude koji su se priklonili fašizmu zato što su bili gladni – radnja i priča „Proslave“ postavljena je kao istraživanje, neka točka iz koje mi možemo ići dalje na neki način. U filmu nismo mogli sve obuhvatiti iz Karakaševog romana, ali ono što nam je bio glavni cilj pokazati i što je najvažnije jeste da i danas, na gotovo čitavom ovom našem prostoru, političke elite koje su na vlasti na jednako primitivan način, uz nekoliko sendviča, flašica soka i nešto siće, kupuju najsiromašnije glasače, sirotinju koja u njima vidi nekakavu nadu.

Mi smo u Srbiji svedoci otvorene korupcije naše vlasti koja pred svake izbore, pored sendviča, iz budžeta podeli i neku siću,  jer „brine“ o siromašnima. Zašto ljudi ni danas ne shvataju da su izmanipulisani?

– U tom se registru stvari ne mijenjaju – mislim da je na ovom našem prostoru, naravno ne svima, ali većini jeste, svijest blokirana više od stotinu godina, jer se više od stotinu godina konstantno odvija ideološko i političko ispiranje mozgova. To blokiranje svijesti se naprosto prenosi iz generacije u generaciju – blokirana je od vlasti, od medija, ali je blokirana i familijarno, unutar obitelji. Ovdje je dio vaspitanja – ćuti, pusti to, ne mješaj se…, i zato je moguće da na ovim našim prostorima funkcioniraju ovakve vlade i ovakve vlasti. Jer, rat devedesetih nije nastao tih godina, on se nastavio tamo gdje je stao 1918, krajem Prvog svjetskog rata, a onda i nakon Drugog svjetskog rata.

I umjesto da prodišemo, da idemo dalje, da rješavamo stvari, da doživljavamo katarze, mi sve pod tepih bacamo. I tako, pod tepih, pod tepih, i na kraju dođemo do toga da nam na vlasti može biti neko ko je veliki manipulator, ko osvaja vlast i zadržava je isklučivo lažima i manipulacijom.

Tako se ovdje stalno održava taj latentni nacionalizam i latentni sukob, jer to naše elite održava na vlasti, njima na Balkanu ne treba rješenje i pomirenje „ruka ruci“, da shvatimo vlastite greške i dođemo do neke katarze, jer kad bi se to dogodilo više ne bi imali vanjskih „neprijatelja“, ne bi mali ni unutašnjih „neprijatelja“, došli bismo do nekog normalnijeg i zdravijeg demokratskog društva u kojem bi oni teško mogli da budu vlast.

Ovako, primitivnim manipulacijama i „ispiranjem“ mozgova ostalno se održavaju i latenetni ratni sukobi, recimo Bosna, Kosovo, čemu doprinosi i to što je većina ljudi na ovom prostoru i dalje jako siromašna. Opet je strah prisutan, i ako si mlad čovjek, neobrazovan, ili nedovoljno obrazovan, živiš u siromaštvu i gladi, pa zar se neće slično desiti da u manipulaciji vidiš životnu nadu.

Koliko nam naše balkanske prilike dodatno otežava situacija u Evropi, koja poslednjih godina doživljava renesansu desnice, za koju se, nažalost, deklariše sve više mladih ljudi?

– Njemci su, recimo, nedavno dozvolili da se u toj zemlji za Evropski parlament glasa sa 16 godina. i čak trideset odsto mladih je glasalo za AFD, desnu euroskeptičnu političku stranku. A jedno veliko istraživanje u toj zemlji je pokazalo da postoji pet razloga za to: inflacija, korona kriza, nesigurnost budućnosti poslova, strah od rata s Rusijom, povećanje opasnosti od migrantskih zločina, silovanja…Ono što je tu možda najznačajnije je što ti mladi smatraju da je Njemačka sada u krizi zbog zelenih politika, a to im je ljevica.

Pitanje desno-lijevo, zapravo je današnji populizam. Ono što je problem današnje Evrope i Amerike je što se ta granica lijevo – desno nekako skupila, što dovodi do povratka populizma nekog musolinijevskog tipa. U Americi to vidimo kroz Trampa, u Evropi kroz desne vlade Mađarske, Slovačke, Nozozemske, skoro i Francuske, Italije, Švedske…

Primera radi,u Britaniji je napravljerna sociološka procena društva, zemlji koje je ekonomski visoko kotirana, koja je G8. Rezultati su pokazali da pedeset i nešto odsto ljudi živi na rubu egzistencije.

Zapravo, to je trenutak u kojem ćete brzo, za par mjeseci, ostati bez posla i bez prihoda. a u dogledno vrijeme nemate drugu šasnu. Tu se danas krije ta vječna mogućnost maniuplacije. I kad se tome doda da su i u tim visoko razvijenim demokratskim zemljama mediji sve više kontrolirani iz raznih centara finansijske i političke moći, kad vidimo taj cinizam prema pitanju Palestine, recimo, ili kroz kenselovanje ljudi koji drugačije misle, onda dodatno možemo da se uplašimo što će se još događati na ovom našem prostoru – koliko će ljudi još više biti manipulisani, a koliko će oni koji to shvataju i o tome kritički javno govore biti cenzirusani, zabranjivani, sankcionisani. Meni nije časno iz moje pozicije, iz Hrvatske, komentirati Srbiju, ali svi u regionu pratimo što se događa sa ljudima koji se bore protiv dolaska Rio Tinta.

U ćaskanju pred početak razgovora rekli ste mi da ste vi optimista. Na čemu se zasniva vaš optimizam, uprkos svemu?

– Privatno sam negdje optimista, i ne pretjerano, ali nisam po pitanjima onoga što živimo. Mislim, nažalost, počev od klimatskih promjena koje osjećamo na nivou visokih temperatura i vrućina, koje su prirodne usled zagađenja planete, ali ne znamo koliko se njima manipilira što dovodi do toga da mladi u Evropi glasaju za desno, da nikada od Drugog svjeskog rata nismo bili u tako lošoj geopolitičkoj situaciji.

Od događaja na Bliskom istoku koji mogu eskalirati u mnogo veći sukob, preko evropske priče ruske i ukrajinske, do ovih naših priča ovdje na Balkanu, gdje se čak i u Crnoj Gori stalna osjeća neka tenzija. Nisam političar, nisam anaitičar, ne vidim rješenje, jedino o tim pitanjima mogu govoriti u filmu, ali da je ugodno, nije ugodno.

Odgajajući djecu to vidiš, i vidiš kakva je tu sve propaganda, recimo u Hrvatskoj. To je strašno, a sve se radi „ispod žita“. Nemam ništa protiv religije, ali me užasno nervira to što u hrvatskim osnovnim školama većinu religijskih stvari djeca sada uče kroz engleski jezik. Dakle, ne kroz predmet vjeronauke koji nije obavezan i može se mimoići, nego na engleskom slušaš o Isusu! Ja mislim da je potrebno da svi mi natjeramo sebe samo da zdravo razmišljamo, da odblokiramo svijest, i da ne pristajemo tako olako baš na svaku laž, glupost i manipulaciju.

– I jako je važno da o tome pričamo s mladim ljudima, da ih obrazujemo. Da mladi više ne vide sigurnost u desnici, u „utočištu“ koje im neće ponuditi druge stranke, jer ljevica nažalost kaska, gubi snagu. Čak se i u Hrvatskoj desnica obraća baš mladoj populaciji, direktno, i nudi joj „rješenja“ koja se njima čine kao dobra. Naravno da, s obzirom na prilike ali i našu mentalnu tradiciju, nije tako lako doći do toga da masovno odblokiramo svijest i krenemo zdravo da razmšljamo – znam ljude koji i sada sjednu pred televizor, i kad ovi koji čitaju vijesti kažu dobar dan, oni im odgovore sa dobar dan. To je to, i jako je tužno.