INTERVJU Damir Zlatar Frey: Naučio sam da se uzdignem iz svojih ožiljaka

Danas znam da cijeli svijet mogu držati u svojoj ruci, ali nikada to neće biti dosta. Zaslužujem svaku ljubav, nema ničeg čega nisam dostojan ako sam na svom putu. Nema više isprika, ovo sam ja!

Ove reči, koje nam je u intervjuu za Danas uputio hrvatski svestrani i priznati umetnik Damir Zlatar Frey valja čitati onoliko puta koliko je potrebno svakome od nas da razume sopstveni život, prihvati ga, izgradi samopoštovanje i prepozna slobodu koja mu je postankom data. Damir Zlatar Frey (Zagreb, 1954) autor je romana Mama Medeya – Promrzli cvjetovi svibanjski koji je pre par meseci objavila Akademska knjiga iz Novog Sada.

Ovaj roman u mnogo čemu odstupa od, uglavnom uobičajeno, dozlaboga uniformisanih novih proznih ostvarenja bivše nam Jugoslavije. To odstupanje se ne odnosi na činjenicu da je Mama Medeya prvi queer roman na jugo-prostorima; ne, to odstupanje se odnosi na jedno izuzetno osmišljeno, i ostvareno, književno ostvarenje koje ponire u najskrivenije kutke života pojedinca, razotkriva društvene anomalije i bolno emotivno i upozoravajuće proziva sve koji sebi daju za pravo da misle da je njihov sud jedini mogući i ispravan.

Mama Medeya ispisana je rukom retko zrelog romansijera – uostalom, ovo je četvrti roman Damira Zlatara Freya, prethodili su mu Kristalni kardinal, Stanzia Grande i Istarska Lady Macbeth (u izdanju zagrebačke Frakture, koja je takođe objavila i Mama Medeyu).

Inspirisan grčkim mitom o Medeji, a unoseći autobiografske elemente, Frey preoblikuje njeno ime u MedeYa – ona nije samo majka koja ubija svoje sinove iz osvete mužu koji ju je ostavio (u romanu zbog muškarca koga je zavoleo), već i domovina glavnog junaka koja je dozvolila da se njeni organi i institucije prema LGBT+ populaciji ponašaju bezobzirno. Kako kaže Zlatar Frey, „Svaka zemlja koja životima nezaštičene djece poput LGBT+ osoba hrani živote svih drugih građana je Medeya. Ovdje je riječ o mučkoj izdaji, nekoj vrsti kanibalizma ako hoćete“.

Damir Zlatar Frey je i pozorišni i operski reditelj, koreograf, scenograf, kostimograf, dramski i prozni pisac, osnivač i umetnički direktor pozorišta i festivala (osnovao je čuvenu ljubljansku Koreodramu i Međunarodni festival kamernog teatra Zlatni lav u Umagu).

Dobitnik je najviših nagrada i priznanja među kojima se ističu odlikovanje Hrvatske za doprinos u kulturi Red Danice Hrvatske s likom Marka Marulića, Nagrada hrvatskoga glumišta, Prešernova, Borštnikova i Župančičeva nagrada, Nagrada grada Ljubljane… Koliko je poznato, jedini je autor sa jugo-prostora koji ima klub svojih poštovalaca, Carpe Librum – Klub čitatelja Damira Zlatara Freya u Novom Sadu.

Junak romana Mama Medeya je uspešni kompozitor Lobel Kluiser koji je „jedan od onih likova koji su odlučili punim plućima živjeti svoje vrijednosti“, kaže Damir Zlatar Frey, a na pitanje da li je knjigu napisao i kao ohrabrenje svima koji nemaju snage da priznaju sebi ko su, kaže:

– Nisam siguran je li pisanje razgovor sa nekim ili je sve to samo privid, potreba, želja, patnja? Poslije želje da se izoliram ovo odjednom ponovno u meni budi potrebu da se povežem sa nekim. Ne mogu više šutjeti jer me vlastite tajne ubijaju. U situaciji sam kad želim ostati i kad snažno želim otići. Kad sam pisao Mamu Medeyu mislio sam prije svega na heteroseksualno društvo kao potencijalnu publiku. Želja mi je bila napisati pismo heteroseksualcima i povesti ih u šetnju Visećim vrtovima Gay kosmosa o kojem malo ili gotovo ništa ne znaju. No Mama Medeya je i kamen na cesti vidljiv kao i prolaznik. Zalažem se za što jasniju i sadržajniju vidljivost LGBT+ zajednice u svim domenama života. Usmjeravam svoje pismo protiv nasilja heteroseksualnog društva koji sprovodi nad homoseksualnim manjinama. Zgrožen sam nad matematikom koja je izum fašističkih režima i njenih zavodećih crnih formula VEĆINE nad MANJINOM. Treba glasno ponavljati da je baš fašizam stvorio i promovirao omjer svemoguće većine nad jadnom malom manjinom, jer su tada svi morali živjeti kako je to dirigirala većina.

Demokratska društva upravo suprotno, štite manjine svih vrsta oblikujući prava i donose zakone kako bi omogućile jednakopravan i dostojanstven život svima jednako. Upravo demokratsko društvo prekida tradicije krvavih obračuna sa drugačijima i njihovim pravima boreći se da budu ono što po svojem rođenju imaju pravo biti. Holokaust se ponavlja svaki puta kad iskažete prema drugom biću netrpeljivost, kad zazirete od njegove različitosti, kad su vam odbojne njegove riječi i ne možete prihvatiti načela i oblike koji su drugačiji od vaših.

Nažalost, manjine dobro znaju da borba protiv fašizma još uvijek traje, svijet još nije uspio to zlo iskorijeniti. Iz svojih ožiljaka naučio sam se uzdići i rasti. Jer mi smo čudesni, kad nas grube riječi žele srušiti dobijemo snagu i možemo ih pokoriti i preusmjeriti. Izvanbračno sam dijete što je bila velika sramota za moje roditelje u sredini u kakvoj su živjeli, a za mene tortura koju uopće nisam razumio, to je ostavilo veliku ranu još prije nego li je počelo ponižavanje i sramoćenje zbog moje zrele odluke da budem to što jesam. Trnje je to u meni kakvo mi nijedne ovacije ne mogu ispuniti.

* Vaš junak u jednom trenutku kaže da mora racionalno pristupiti svom problemu jer su sva rešenja u njemu. Da li samo u njemu?

– Moj junak govori o strahu koji je ukorjenjen u njemu. Mogu reći da sam se i sam bojao života i da sam bježao u likove koje sam stvarao jer sam se u njima osjećao sigurno. Vodio sam teški rat sam sa sobom dok se nisam prihvatio i zavolio upravo takvog kakav jesam. Svako moje pravo je teško stečeno pravo i tek kad sam ih stekao počeo je rat sa okolinom koja se je ovdje vrlo nepravedno počela pokazivati kao pokrajina, kao brda i doline pa kad sam jedna brda pokorio preda mnom su već stajala nova.

Što da vam kažem o ratu a da vi to još ne znate? Rat je poguba ljudske naravi a pase se na strahu. Danas smo ovdje sa svim onim što smo dobili i svime onim što smo izgubili no ipak mi smo ovdje. Vi i ja… Slomljeno se srce zaboravi ali slomljeni ponos nikad. Puno ljudi mi duguje život koji je zapravo pripadao meni, unatoč tome bih želio zaboraviti prošlost ali prošlost neće zaboraviti mene.

* Šta je sa svima koji, sem izuzetaka, LGBT+ populaciju smatraju za za bolest koja ugrožava društvo?

– Te su teme donosile veliku sramotu, zbog toga se nisam dugo mogao vratiti u Zagreb. Bio bih izložen! To nije normalan način djelovanja, savladavanja svojih demona, u najmanju ruku zaradio bih mazohistične sklonosti. Pa ipak morao sam doći u svoj voljeni grad, moj rodni grad, je li mi to bila kazna ili sam se samo posjekao sjećanjima negdje, i morao spasiti nešto iz djetinjstva? Ljubav, bol i kazna spojili su se prilično na nezdrav način…

Taj sam obrazac kasnije ponavljao na svakom uglu života. Da me je netko pregledao tada sigurno bi dijagnosticirao ono što se danas zove PTSP. Nije bilo psihološkog ni bilo kakvog razumijevanja koje bi mi ublažilo traumu. PTSP je duboko potresna bolest jer možete mirisati, kušati, osjećati i vidjeti sve kao da ponovno još jednom doživljavate sjećanje. I u ovakvom se ratu oboljeva od PTSP-a…

Sve sredine u kojima je još uvijek tako kako opisujete u svojem pitanju, molim da se pokore bogu. Zar želite da ljubimo noge koja nas gaze?! Pitate me što ćemo sa onima koji gaze? Ništa… moramo biti strpljivi jer razvoj teče polako – pogledajte prava žena. Nećete mi valjda tvrditi da su žene stvarno jednakopravne u ovim društvima danas? Evolucija se događa sama po sebi kao što se planete kreću kozmičkom silom i u jednom će trenutku jednostavno abortirati to zlo iz orbite.

* Kako prepoznati sebe a ne stideti se?

– Sve je to duševni teret proizišao iz životne borbe rata sa životom koji sam vodio i nastojao sam to nositi, ali bilo mi je preteško pa sam odlučio ogoliti dušu i podijeliti sa ostalima pišući prvo duga pisma samom sebi a onda onima koji znaju čitati. Da, i to je Biografija razlomljenog stakla i katarze nema sumnje. Izljev duboko uznemirenog čovjeka, čovjeka izjedanog osjećajem krivnje koji nosi teret duševne tjeskobe i nastoji to djelomično podnijeti. Velikim djelom svog života sam svoju homoseksualnost potiskivao, često u smislu kazne, jer položim li ruku na nešto živo bilo bi to ravno kajanju.

Vjerojatno sam u tom razdoblju još bio seksualni puritanac dok se nisam potpuno otvorio. Kad sam krenuo u život bilo je jasno da su za mene rezervirane puno ozbiljnije kazne od dijeteta nevjenčanih roditelja. Ako ne fizički, mislim da su mi emocionalni ožiljci ostali doživotno kao posljedice sredine i vremena… Bilo mi je dosta tog licemjernog svijeta oko mene, svih tih Svinja nejestivih koje se me krenule odgajati kako su njih odgajali! Važno mi je znati tko sam Ja! Pogledati sam sebi u oči, prihvatiti se, ne skrivati o sebi ni jedne stvari, izboriti se sa svime u sebi i punim pravom tražiti da svatko drugi to poštuje i da me ne sili skrivati istinu na kojoj sam radio i na kojoj do danas nisam prestao raditi.

* A šta ćemo sa onima koji zbog svog licemerja, uskogrudosti i predrasuda demonizuju svakoga ko je drugačiji? I nimalo se ne stide?

– Za početak pokažite im da ih se stidite!

* Kad se oslobodi straha i stida, da li je taj Drugi, u ovom slučaju LGBT+ osoba, osvojio i slobodu?

– Niko se za svoju slobodu ne može boriti zatvoren u ormaru ili ležeći na kauču. Proces prosvjetljene svijesti i borbe za vidljivost je otpočeo. Ona u različitim sredinama ima različite odjeke. Neki dijelovi svijeta trebaju puno više vremena ali strpljivost je majka vrlina. Važna je činjenica to da je proces otpočeo i da se je kotač pokrenuo. Mislim da ga patetične parodije u crnim mantijama i bradama, koje se vuku po asfaltu a kojima svjedočimo na ulicama nekih gradova koje mahom izazivaju podsmijeh svijeta, ne mogu zaustaviti koliko god se kleli na boga koji jednako ljubi svu svoju djecu. Bilo bi dobro kad bi slijedili božji primjer jer upravo TI koje proklinju izgradili su ljepše lice svijeta. Plaćaju državama iste poreze i po pravdi boga moraju imati ista prava.

Ne bih želio da se zbog bilo koga ima provesti proces oduzimanja kao u romanu Mama Medeya. Negdje će se nažalost na agresiju morati odgovoriti istim sredstvima jer jasno je da je LGBT+ zajednici prekipjelo i prema pokazateljima iz svijeta poslije coming outa sljedi onaj dobro poznati krik „A SAD JE DOSTA!“ Ostaje samo pitanje koliko će koje društvo vremena potrošiti.

Život je strpljiv, to smo valjda već naučili. U međuvremenu moramo naučiti odgovoriti si na neka pitanja kao na primjer: Kako živjeti različite verzije sebe? Vjerujem u slobodu! Sloboda je apsolutna! No kad počinje razmišljanje i rad na toj apsolutnoj sreći? U kojem se to svojem životu sudaramo sa istinom da li je čovjek slobodan ili nije? Kad ćemo shvatiti da ne možemo biti umjereno mrtvi, umjereno voljeni ili umjereno slobodni. Uvijek smo jedno ili drugo.

U vrijeme moje mladosti je bilo nezamislivo da netko piše romane poput Kristalnog kardinala ili Mame Medeye, da se o njima raspravlja, da su prisutne na policama knjižara ili biblioteka, da su im otvoreni mediji od radija, televizije, novina… Zar ne osjećate uprkos svemu da je otpočelo novo vrijeme a vremenu je prirodno kretanje dalje. Veselim se nekoj novoj prilici u nekom drugom životu na ovim istim ulicama kad ću moći posve normalno posjetiti kina i teatre LGBT+ populacije, njihove trgovine, otmjene restorane, muzeje, teatre, muzičke akropole kao što je to danas moguće posvuda u civiliziranom svijetu.

* Dotle tzv. elita posle prošlogodišnje Parade ponosa u Beogradu organizuje grotesknu crkveno-akademsko-novoinkvizitorsaku litiju na čelu sa popovima i nekim intelektualcima da grad okadi od LGBT+ pošasti. Kako se boriti protiv ovakvog primitivizma?

– Problem je da su u ovakvim sredinama upravo elite izdajnički Gay lobiji. To je tzv. treća kolona koja diktira udruženjem LGBT+ zajednica i postavlja svoje sluge za razne predsjednike, predstavnike i javne govornike koji provode diktirane akcije prije spomenute elite. Te političke oaze pune su gay osoba na koje ni jedna crkva ne upire prstom naravno jer je i ta crkva prava oaza puna homoseksualaca i pedofila koje se skrivaju iza leđa crkve i gaze pred sobom „autane gay osobe“ znajući da ako dobro organizirani autani dođu do svog cilja sve će ih privesti pred oči javnosti jer to mora učiniti kako bi pročistila i uredila svoju vjerodostojnost i redove. Sve je to povezano jedno sa drugim i nije ništa novo jer je uvijek tako bilo.

Društveni potresi koji se događaju podizanjem i konstruiranjem tijela LGBT+ zajednice prijete krajem toj licemjernoj i pokvarenoj piramidi, kriminalnoj gay spregi politike i crkve. Elite, dobro zaštićene u državnim palačama, svoju nasladu, slobodu i status plaćaju novcem, lobiranjem, utjecajem i sponzoriranjem javnih događaja, dok ove okupljene gay grupacije na cesti može i kuga prožderati. No ovi na cesti nisu baš naivni, znaju da je vrijeme na njihovoj strani i da kuga ima svoje puteve koji ne biraju po staromodnim jednadžbama. LGBT+ zajednice imaju puno posla same sa sobom.

Čeka ih diferencijacija koju traži roza revolucija u političnim i crkvenim krugovima koji su prepuni skritih ili homoseksualaca u ormaru koji destruiraju goruće teme gay svijeta, i zabavljeni su u masi tajnog orgijanja i podmuklog rukovođenja LGBT+ politikama i strategijama, na koncu konca i sa prajdovima, da li da ili ne? i dokle ne, a kada da? Njihov seksualni život događa se u skritim sobama zato i glasno propagiraju formulu po kojoj svako u svojoj sobi može raditi što želi. Možete slobodno primati gay ljubavnike, može premlaćivati svoje žene, djecu, jer to nije javno remećenje morala, reda i mira, i sve je pod stegom i kontrolom države koju vode upravo te elite. Zar nije baš to pravi festival licemjerstva?

* Hrvatski je Sabor legalizovao Zakon o životnom partnerstvu osoba istog pola 15. jula 2014. Da li je iluzija pitanje retroaktivne odgovornosti onih koji su dopuštali diskriminaciju LGBT+ ljudi?

– Nije iluzija! Svi će doći na red u ovom ili u nekom drugom obliku. Niko neće izaći iz ove dimenzije života ako je djelovao protiv čovjeka i čovječnosti nekažnjen u ovom ili onom obliku. I institucionalna kažnjavanja su danas nešto najnormalnije. Danas u velikom broju gradova po svijetu svjedočimo podizanju spomenika žrtvama terora nad osobama LGBT+ zajednice.

Oronuli sistemi o tome skrivaju informacije a zadatak tih zajednica je u takvim sredinama skinuti blokade i izboriti slobodan tok informacija koje su važne za suzbijanje straha mlađoj populaciji LGBT+ društva. Znate, ima jedna stara poslovica koja glasi „Za svakoga šiba raste“! Nećemo svi dočekati taj dan ali siguran sam da će se za te zločine odgovarati jer riječ je o novom HOLOKAUSTU, to treba jasno reći.

* Mislite li da će „Mama MedeYa“ promeniti nešto u svesti balkanske provincijalne sredine?

– Ako promijeni svijest samo jednog čovjeka na Balkanu, mislim da je Mama Medeya opravdala svoj dolazak među nas. U bijesnom umu nastaju impulsi čije posljedice su agresivnu napadi koji mogu imati nesagledive posljedice. Zbog tog bijesnog uma uvijek sam se osjećao odvojeno od drugih, smrznut iznutra kao da sam zatočen u prošlosti. Prošlost nije budućnost, želimo li biti uspješni u svojim životima moramo promijeniti priču.