INTERVJU Dino Mustafić: Autokrate potčinjavaju ljude politikom straha i ucene

Jedan od najcenjenijih filmskih i pozorišnih stvaralaca i javnih intelektualaca, koji je ostao Jugosloven i jugoslovenski reditelj ne samo zbog brojnih režija i angažmana širom regiona, već i u „inat ovdašnjem nacionalističkom i etnofašističkom ološu“, ponovo će biti pred našom publikom u Narodnom pozorištu, sa predstavom „Sanjao sam da sam se probudio“.

Premijera drame Željka Hubača sa njegovim rediteljskim potpisom, koja je bila najavljena večeras na Sceni „Raša Plaović“, zbog bolesti glumaca pomerena je za 21. januar.

Prethodna ostvarenja Dina Mustafića koja je režirao na našim scenama – „Pred penzijom“, „Rođeni u YU“, „Mali mi je ovaj grob“, „Novo doba“, „Život se sa mnom mnogo poigrao“, kojima se pridružila i obnovljena „Noć Helvera“ koja je posle sarajevskog Kamernog teatra 55 sada na repertoaru Beogradskog dramskog pozorišta, osvojila su brojne nagrade, i svrstala ga među omiljene reditelje čije predstave naša publika očekuje s velikim uzbuđenjem.

U razgovoru za naš list Mustafić, koji je od 2021. i direktor Narodnog pozorišta u Sarajevu, govori o svojoj prvoj režiji u našem nacionalnom teatru, pozorištu koje uprkos poziciji na margini ostaje mesto velikih snova i pobune, našoj sumornoj svakidašnjici u balkanskim državama u kojima su političke partije postale preduzeća sa sve većim brojem uposlenih…

Znajući vaš izbor književnih i dramskih dela koje uvek odlikuje ozbiljan angažman, ovaj novi naslov, „Sanjao sam da sam se probudio“, na prvi pogled deluje više poetično. Da li je zaista tako?

– Dok sanjamo, imamo nadu. U 20. vijeku snovi su postali primarni izvorni materijal za mnoge umjetnike, posebno nadrealiste koji su težili da prevaziđu ograničenja racionalnosti i ugnjetačka društvena pravila koja su dovela do krvavog Prvog svjetskog rata. Po ko zna koji put nesvjesno Ja postalo je sredstvo koje je sadržavalo neočekivana značenja i prozor u jedno skrovito unutrašnje Ja. Snovi nam otvaraju interpretativnu mogućnost samoistraživanja što su nam otvorili naši preci, čak drevni filozofi poput Hipokrata ili Aristotela sa svojim opsesivnim temama snova.

Dakle, snovi su prostor slobode, kreativnosti maštovitog snoviđenja ; u istoriji umjetnosti ostavili su važan trag na duhovno stanje sredine u kojoj su umjetnici izražavali. Možda su upravo snovi metod za dešifrovanje realnosti i misterije postojanja. Dakle, snovi mogu biti angažovani, najmanje su politički korektni, vidimo i kažemo u njima ono što na javi ne smijemo ni pomisliti, a kamoli izgovoriti. U snovima nema autocenzure i eto prostora za kritičko i subverzivno suočavanje prvenstveno sa samim sobom, a zatim i vremenom/prostorom u kojem živimo.

U nekom „krokiju“, ovo je priča koja govori o životu u jednom pozorištu, o tome koliko i kome ono znači, a kome ne, o njegovoj društvenoj poziciji, subverzivnosti, sjaju i bedi, o onome što je u njemu lepo i ružno, o strasti koja ga stvara i obesti koja ga razara… Zbog čega smatrate važnim da upravo sada živi na sceni?

– Zona komfora je mjesto gde svi snovi umiru. Kroz snove se izađe iz očekivanog i uleti u nepoznato. A ovaj tekst mi je omogućio da u jednoj kaleidoskopskoj dramskoj strukturi, otvorimo mnoge umjetničke dileme, o teatru danas, u društvenom, socijalnom, estetskom, etičkom i egzistencijalnom smislu. Žanrovski disperzivan tekst koji kroz dramaturgiju snova omogućava rediteljsko-dramaturšku nadgradnju, autorefleksivnost cjelokupnog saradničkog (autorskog) i glumačkog tima gdje nam je omogućeno da se igramo, prepoznajemo sopstvenost kao dio fragilnog pozorišnog sna. U teatru još uvijek ima utopije, paralelni svijet u kojem mi kao akteri proživimo dobar dio našeg životnog vijeka.

Ko je glavni junak ove predstave, pozorište ili umetnik, i da li je ona u nekom smislu možda emotivni omaž pozorištu i posvećenicima koji ne odustaju od te „najneuhvatljivije od svih umetnosti“?

– U pozorištu me zanimaju samo autori kojim ideja ne može biti važnija od ljudi koji sa njim/njom rade u kolektivnom činu stvaranja. Taj mit o genijalnosti ideje kojim je umjetnički prostor zasićen, jeste meni nepodnošljiv kapitalistički mit koji omogućava i olakšava eksploataciju radnika i radnica, u teatru glumaca i glumica. A mi završavamo predstavu scenom kada svi kostimi padnu i ostanu glumci u radničkom odjelu.

Reditelj koji smatra da je njegova ideja važnija od života njegovih saradnika u ozbiljnom je problemu. To je pozicija moći koja je etički problematična. To su načini na koje se proizvode hijerarhije, a po mom mišljenju umjetnost i kultura bi trebali biti prostori koji to propituju a ne podržavaju. Predstava brutalno, kritički i ironijski, crnohumorno razotkriva sve oblike teatarskog mehanizama kada dogovorena i maštovita scenska igra izgubi smisao u labirintu tromosti pozorišne institucije. Ovo je između ostalog predstava o toj opasnosti i nužnom otporu takvim tendencijama.

Kao i mi, i naše kulture i naša društva, i pozorište je doživelo sve traume ovih naših nesrećnih trideset i više godina koje su nam „pojeli razni skakavci“. Da li je i kako pozorište definitivno izašlo iz tog začaranog kruga u kojem smo u raznim segmentima života i dalje zarobljeni?

– Živimo u zapuštenim društvima koja nisu svjesna svojih duhovnih vrijednosti i nažalost, sve je manje onih koji na te vrijednosti mogu ukazati. Kada se čak ukazuje na očigledne etičke izopačenosti i odsustvo respekta prema našim najvrednijim ljudima te riječi nemaju snagu, jer su bez političke i finansijske moći. Najveći uspjeh nove „elite“ i jeste u tome što su uspjeli da preoblikuju balkanske države i kreiraju novu političku i kulturnu klimu u kojoj je došlo do prostačenja i osiromašenja svega.

U ovom vremenu u kojem se strateški i nezaustavljivo guta kolektivna i individualna memorija, u kojem se čini da se sve događa unatrag sedmicu ili mjesec dana, u kojem ni mediji nisu više okrenuti u sondiranje sadašnjosti, samo pozorište može pronaći uporište koje nas može povezati s prošlošću, ali i otvoriti put za budućnost.

Kakva je danas društvena pozicija pozorišta i pozorišnih umetnika, kome je ono važno?

– Skrenuto je na društvenu marginu, kako ne bi moglo doticati, rastakati, izazivati stvarnost. Danas se zadovoljavamo kada može samo primijetiti, kritikovati ili „napasti”. Pozorište je uvijek uzbudljivo kad korespondira sa stvarnošću svijeta oko sebe. Antički tekstovi održali su se više od dvije hiljade godina ili kasnije Šekspir i Molijer,  Ibzen i Čehov, jer ukazuju na probleme koje čovjek stalno susreće. Situacije iz Euripida ili Aristofana koje govore o korumpiranim vladarima, slične su onima danas.

Šta je ono što pozorište u ovom neprikosnivenom carstvu mimikrije, profita, razbijenih sistema vrednosti, opšte banalizacije, u ovom vremenu bez ideala i čvrstih istina u koje se može verovati, i dalje ipak čini moćnim, i mestom velikih snova i pobuna?

– Stvarnost oko nas je brutalno surova. To nas obavezuje da u pozorištu uvijek budemo istiniti i konkretni. Vjerujem da teatar mora da ponudi alternativni model mišljenja, ne samo da mora da bude kritičko ogledalo svoga vremena nego bi trebalo pored estetskog da bude i duboko etički čin. Teatar mora da postane prostor socijalnog dijaloga. Mnogi su predviđali da će sa novim medijima teatar zamrijeti, čak i nestati.

Ali, vidimo da teatar i te kako ima publiku, a i vidimo da je ona željna prostora koji posjeduje neku vrstu sakralnosti i ritualnost u koji može doći i u njemu tražiti suštinu i odgovore do kojih ne može doći u svakodnevici. Tako da vjerujem da je pozorište prostor više sfere duhovnosti u kojoj čak upadi realnosti, često prepuni dramatičnosti, ne mogu ugroziti našu osnovnu misiju – da s publikom podijelimo emocije, strahove i nade.

Da li ste tokom rada na predstavi došli do odgovora na pitanje za koje ste rekli da vam je jako važno: koji su to kompromisi koje čovek može da napravi, a da ne odustane od samog sebe, od svog bića?

– Teško mi je odgovoriti na to pitanje. Vjerujem da većinu mojih kolega, reditelja, vode principi koji nemaju veze s agresivnom komercijalizacijom, konzumerizom i trendovima . Mi smo živi dok smo “idealisti”, ljudi koje društveni ustroji kategoriziraju kao budalaste ‘romantičare’, kao vrstu koja se ipak može što posredno, što neposredno ‘eksploatisati’. Međutim , da nije zanesenih ‘romantičara’, sistem bi se posve urušio. Pogotovo danas, kada preživljavamo u ruinama nečega što se nekad s pravom nazivalo kulturna politika.

Februara prošle godine gledali smo vašu predstavu “To nikad nigdje nije bilo” po motivima romana “Istorija bolesti” Tvrtka Кulenovića, i to je posle više od trideset godina bilo prvo gostovanje Narodnog pozorišta iz Sarajeva u našem nacionalnom teatru. Kulenovićeva priča govori o ratu u Sarajevu, ali je vrlo intimna – bavi se životom koji se u raznim situacijama ne živi, nego boluje, to je priča odlazaka, istorija gubitaka, propuštenih pozdravljanja, nemogućih opraštanja… Zašto gotovo ništa nismo naučili iz tih događaja, i nemamo snage da izlečimo tu našu kolektivnu „istoriju bolesti“?

– Njemci imaju pojam Vergangenheitsbewältigung (“borba za prevazilaženje negativnosti prošlosti”), koji opisuje pokušaj da se prošlost analizira i sagleda, te da se nauči živjeti sa tom prošlošću, posebno Holokaustom i brutalnostima komunističkih institucija. Ono što karakteriše ovaj pojam jeste učenje iz prošlosti, uključujući iskreno priznavanje da je takva prošlost zaista postojala, uz pokušaj da se, u što većoj meri, isprave učinjene greške. I da se nastavi dalje. Mi nemamo niti moralni, a bojim se niti intelektualni društveni kapacitet koji mora biti dugotrajno i neumorno traženje sebe koje prethodi katarzi.

I trideset godina nakon ratova u narativima naših političkih elita neprestano se obnavlja nacionalistički vokabular, kultura laži, psihologija straha i mržnje, i čini se kao da kod nas ništa ne uspeva bolje i brže od neprijateljstva. Kuda nas to vodi, a vidimo da su i mlađe generacije koje nisu ni rođene 90-tih opasno zaražene tim populističkim virusom?

– S razlogom se plašim pojedinaca, partija, pokreta koji se pozivaju na narod. Populistima koji favoriziraju narod-populus, i još specifičnije ethnos više nego demos, populističko uvjerenje je nacionalistički obojeno, sažme se u sljedećem: “Oni (oni odavde, kod nas) bolji su nego drugi”. Poziv narodu je uvijek “poziv protiv”. Balkanski lideri to čine godinama, kreiraju atmosferu neprijateljstva, narod se stapa sa partijom u suprotstavljanju “njima”; sve u skladu sa klasičnom shemom autokratije i autocentrizma.

Čija je, zapravo, odgovornost što smo i dalje „uposleni“ kao pioni, sluge i poltroni političkih naloga naših vođa, i što nam je prošlost patentirana kao koncept nove budućnosti?

– Partokratski sistem je pod plaštom demokratije od čovjeka napravio gmizavca prilagođavanja. Partokratski sistemi potčinjavaju ljude politikom straha i ucjene, hrane se mizantropijom i cinizmom u vezi s nastojanjem ljudi da promjene i poboljšaju svoje životne okolnosti.Iz naše balkanske perspektive svima je jasno da mi živimo u takvim državnim sistemima u kojem je politika postala poziv, partija preduzeće sa sve većim brojem uposlenih koji je moraju dovijeka zastupati i kada ona nema nikakvog smisla i kada ne čini ništa dobro društvu.

U ovim našim društvima ratove su „nasledili“ pljačkaški kapitalizam i korupcija u svim oblastima i na svim nivoima, kriminal, siromaštvo, nestanak srednje klase, ucene egzistencijom, stalna nestabilnost, beznađe… Pa ipak, kad dođu izbori, sa malim iznimcima, ljudi uglavnom opet glasaju za te iste lidere koji su ustoličili fatamorganu umesto normalnog života. Zbog čega se to dešava?

– Pokušavam razumjeti kako je moguće da se toliko godina poslije razarajućeg rata nisu uspjeli politički probiti najsposobniji i najmoralniji među nama koji će bavljenje politikom pretvoriti u istinsku borbu za opšte dobro umjesto stranačkih privilegija i lične koristi koje gledamo skoro trideset godina. Valjda smo počeli ličiti na čudovišta iz one čuvene rečenice Radomira Konstantinovića: „Ako ne primetiš čudovište, sam si čudovište“. Otupjeli smo, postali pasivni, neutralni, egoistični, čekamo bolji život na distanci.

Naša vlast, a tako je i manje – više u regionu, ne toleriše građane i intelektualnu elitu koji nisu njeni podanici, nastoji da ih „ukine“ javnim napadima, manipulativnom nasilničkom propagandom, banalizacijom, otkazima s posla… Koliko je demokratija samo isprazna floskula i odrednica na papiru u ovim našim državama?

– Suočen sa totalitarnom arogancijom, Camus je definisao demokratiju kao režim koji „mogu zamisliti, stvoriti i podržati jedino ljudi koji znaju da ne znaju sve“, što bi impliciralo da je demokrata skroman. Načekaćemo se da dođe vrijeme novih generacija političara koji će pronaći izvore umjerenosti i skrupula, koji će znati podnijeti demokratiju kao odgovornost.

Balkan osim evropske nema druge budućnosti, a siguran sam ni mogućnosti

Gde je danas naša budućnost ako smo već decenijama zaglavljeni između poništavanja svega građanskog, civilnog i kosmopolitskog, između kapitalizma, enormnog bogaćenja „patriota“ i velikog siromaštva, između poništavanja znanja, struke, obrazovanja i afirmacije neznanja, mediokritetstva i poltronstva, između populizma, nasilja i neslobode… I posebno, između zapadnoevropskih stereotipa da smo „varvari sa Balkana“, i da ćemo na ulazak u EU još dugo da čekamo?

– Po mom mišljenju EU nema alternativu, njena ideja nije neka proširena nacionalna država, već način da se međusobne razlike, političkim dijalogom, oslobode onih elemenata iz kojih bi se mogli izroditi sukobi, sa ciljem da se te razlike očuvaju, a ne izbrišu. Kada bi prihvatanje drugog i drugačijeg bilo jedino obilježje evropskog identiteta, to bi bio jedan krajnje slabašan identitet.

O tome je pisao je Cvetan Todorov podsjećajući nas da „razlika postaje identitet, a pluralitet jedinstvo i ma koliko to paradoksalno zvučalo, riječ je o načinu da se razlikama da ravnopravan status“. Kretanje svijeta prema idealu civilizacije približavanja je razlika, koje evropski identitet definiše kao razložno upravljanje pluralitetom. Kada bi slušali sopstvenu kulturnu istoriju onda bi jasno vidjeli da Balkan osim evropske nema druge budućnosti, a siguran sam ni mogućnosti.