INTERVJU Dževad Karahasan: Čovjek se od sebe ne može izliječiti

Ovakve komplimente, prema mišljenjima najuglednijih književnih kritičara sa nemačkog govornog područja, zaslužuje samo jedno ime: bosanskohercegovački pisac Dževad Karahasan. Takvi hvalospevi koji se, uzgred rečeno, veoma retko čuju mogli su se pročitati upravo proteklih nedelja u kredibilnim novinama kao što su berlinski Di velt, njegovo nedeljno izdanje Velt an sontag i bečki dnevnik Di pres, a sve povodom najnovijeg Karahasanovog romana Uvod u lebdenje koji je objavljen na nemačkom jeziku.

Koliki renome uživa Karahasan pokazuje i to što je prvo predstavljanje nemačkog izdanja Uvoda u lebdenje planirano iduće nedelje, u sredu 25. januara, u Berlinskoj akademiji umetnosti. Ovaj roman originalno je prošle godine objavila izdavačka kuća Connectum iz Sarajeva, a ubrzo i Bulevar Book, sve prepoznatljiviji izdavač iz Novog Sada, koji je paralelno sa Uvodom u lebdenje objavio i Karahasanovu knjigu eseja Dnevnik selidbe o opsadi Sarajeva.

Iako su se prvi put pojavila pred čitaocima u velikom vremenskom rasponu, od 1995. do 2022. godine, oba se ova Karahasanova dela misaono dopunjuju, slojevito se nastavljajući i kao esejističko, i romansijersko svedočanstvo o Sarajevu pod opsadom, o pokušaju ubijanja jednog grada i otporu da se sačuva ne samo njegovo materijalno već i duhovno nasleđe.

Dževad Karahasan (Duvno, 1953) jedan je od najznačajnijih savremenih evropskih pisaca. Romansijer je, autor drama, esejista, univerzitetski profesor (Sarajevo, Salcburg, Getingem i Berlin), i filozof.

Autor je romana Što pepeo priča, Istočni divan, Šahrijarov prsten, Sara i Serafina, Noćno vijeće, pripovedačkih zbirki Kuća za umorne i Izvještaji iz tamnog vilajeta, knjiga eseja O jeziku i strahu, Dnevnik selidbe, Knjiga vrtova.

Karahasanova dela su prevedena na veliki broj jezika, a ovaj je poznati pisac dobitnik brojnih priznanja od kojih treba izdvojiti Herderovu nagradu, Geteovu medalju, nagrade Franc Nobl i Hajne, kao i Lajpcišku nagradu za evropsko razumevanje. Karahasan je Sarajevo napustio u avgustu 1993, ali ga nije ostavio zauvek. Živi na relaciji Grac – Sarajevo.

Radnja romana Uvod u lebdenje odvija se u Sarajevu s proleća 1992; glavni junak je prevodilac koji u svom gradu ugošćuje pesnika Petera Hurda čiju je knjigu preveo, i koja treba da bude predstavljena sarajevskim čitaocima. Život u Sarajevu i pred prevodioca i pred gosta stavlja velike izazove.

Paralelno sa nepobitnim činjenicama koje su Sarajevo uvele u red gradova mučenika najnovije svetske istorije, i koje predstavljaju bazu romana, Dževad Karahasan psihološki iznijansirano istražuje konsekvence moralnih dilema čiji rezultati u konačnom zbiru mogu da čoveka iskustveno učine ili jačim, ili da ga slomiju.

 Iako sama reč „lebdenje“ asocira na lakoću, na blagost i spokoj bestežinskog stanja, vaš roman „Uvod u lebdenje“ otvara teške nedoumice o tome koliko čovek poznaje sebe, i šta nas čini istinitim, stvarnim. Da li je Sarajevo pod opsadom onaj uslov koji bi nam garantovao pouzdanost odgovora?

– Drago mi je da ste primijetili dvosmislenost lebdenja u mom romanu. Vjerujem da u stvarnom svijetu, u kojem je život moguć, ništa nije jednoznačno – samo dobro i lijepo ili samo zlo i ružno, kako nam kič-predodžbe naše današnje kulture sugeriraju. U živom svijetu je naravno i lebdenje dvosmisleno, dvostruko ili višestruko.

To su ranije epohe dobro znale. Lebdenje se u katoličkoj tradiciji zove levitacija, to je sposobnost da se svojom duhovnom energijom čovjek uzdigne iznad tla, oslobodi se težine i porekne moć gravitacije. Levitirali su brojni sveci, pogotovo svetice, kao što su Tereza Avilska i Katarina Sijenska, ali je levitirao i Simon Magus, jedini gnostički učitelj koji je poimence spomenut u Novom zavjetu kao smutljivac, grešnik, maltene đavolji delegat.

U svakom slučaju, onda kad je sveta i onda kad je đavolska rabota, lebdenje je neraskidivo vezano za ekstazu, dakle za izlazak iz sebe (eks-stasis) – zbog te ekstaze lebdenje je istovremeno blaženo bestežinsko stanje, kako vi kažete, ali i stanje-bez-sebe. Vjerujem da je zato Sarajevo pod opsadom bilo idealan ambijent za upoznavanje lebdećeg stanja – sve je dovedeno do krajnjeg, upravo nepodnošljivog intenziteta, a istovremeno je sve nekako bez sebe, izvan sebe…

U tom stanju nema pouzdanih odgovora jer nema kontinuiranog vremena – svaki trenutak je odraz vječnosti, mala vječnost za sebe, neusporediv s onim ispred i jednako toliko neusporediv s onim iza sebe. Ako ste se ikad mogli uvjeriti da se ljudi i događaji u stvari ne mogu porediti, mogli ste tada u Sarajevu.

Da li bismo tu pouzdanost, možda i veću, dobili u mirnom, multinacionalnom Sarajevu?

– I u vrijeme opsade Sarajevo je bilo multinacionalno. U mojoj zgradi su stanovali Petrojka i Dejan, Risto i Slava, ali i Branko i Zdenko, Dževad i Hajrija… Ali mislim da je vaše pitanje ipak dobro, jer su pod teretom opsade sve granice među ljudima na neki način izbrisane – svi su bili naprosto Sarajlije, odnosno ljudi pod opsadom, ljudi koji dijele jedan strah i jednu glad, jednu studen i jednu žeđ. U normalnim okolnostima možete u Sarajevu bez problema otkrivati ko ste, jer prekoputa sebe stalno imate Drugoga kao sugovornika, kao ogledalo, kao mogućnost rasprave.

Najnormalnija je stvar da u svojoj kafani sjedite s katolikom i komunistom, ateistom i pravoslavcem koji vam već svojim prisustvom omogućuju da veoma jasno prepoznate kako se i koliko od njih razlikujete ako ste vi musliman ili agnostik. Ali vam upravo ti ljudi, pripadnici drugih nacija i religija, kao granica i forma vaše slobode, ne dozvoljavaju da u normalnom Sarajevu lebdite, jer oni ne dozvoljavaju ekstazu. Tek je Sarajevo pod opsadom, ono Sarajevo u kojem su razlike među ljudima zanemarene, ponudilo ambijent u kojem je moguća ekstaza, a time i „dubinsko istraživanje sebe“, istraživanje svega onoga što nosimo u sebi.

Pritom nađemo svašta što nismo željeli naći, u što se uvjerio moj junak Peter Hurd. NJegov slučaj me uvjerava da je mnogo dobro ne znati šta sve nosimo u sebi, sigurno je pametno svoje prijatelje poznavati malo bolje nego sebe samoga.

Je li zbog traženja tih odgovora „Uvod…“ kako kažete, čekao 24 godine da bude napisan?

– Odlično pitanje! Ne znam, nikad mi nije palo na pamet da povežem to dvoje, ali mi se, kad ovako pitate, čini sasvim mogućim da je rad na romanu bio tako težak i trajao tako dugo zbog pitanja kojima se roman bavi – pitanja na koja pouzdanih odgovora nema.

Tek kad sam ostario i pristao na nesigurnost svog boravka na ovom svijetu mogao sam shvatiti da su dobri i oni nesigurni odgovori koje mi je nudilo Sarajevo pod opsadom.

Nepouzdani, djelimični, odgovori koji su vrijedili samo u onom trenutku i pod onim uvjetima, ali ipak odgovori koji se dopunjavaju s mojim pitanjima. Sada, kad znam koliko sam ja nepouzdan i nesiguran, nije mi teško priznati da ne znam, odnosno znam samo djelomično i nesigurno.

Dobili ste Geteovu nagradu grada Frankfurta za prevladavanje političkih i kulturnih barijera u doba rastućeg nacionalizma u Evropi, i za rad na razumevanju i toleranciji između Istoka i Zapada. Mogu li se te barijere prevazići, sad kad su izbeglice sa Istoka postale svakodnevica Zapada?

– Sigurno mogu, one se u stvari već tope. Razmjenu među kulturama, njihovo međusobno upoznavanje i prožimanje, volio bih usporediti sa osmozom. Prisjetimo se samo kako je duboka i mnogostrana bila razmjena između katoličke Evrope i islamskog istoka u vrijeme križarskih ratova. Vjerujem da niko od moćnika tu razmjenu nije htio, u Evropi se već samo poznavanje onog drugog smatralo za smrtni grijeh, ali su se kulture upoznavale i prožimale. Kako tada, tako i danas, s tim da je danas to još mnogo lakše.

Ima li nade da se obnovi multikulturalnost i tolerancija u BiH?

– Naravno, vjerujem da se to ne može spriječiti. U gradovima se ona održala usprkos ratu, vi u Sarajevu, Zenici, Tuzli i danas imate onu lijepu mješavinu ljudi, religija i pogleda na svijet kakvu ste imali prije rata, čak i u Mostaru, gradu koji je najskuplje platio i još uvijek plaća cijenu za svoje jugoslavenstvo, imate još uvijek nešto od toga. Samo za Banjuluku ne znam, tamo sam bio samo jednom nakon rata, ali tvrdo vjerujem da i tamo sve više ljudi shvaća da ih neko različit ne ugrožava nego im pomaže da saznaju i prepoznaju sebe.

Živite na Zapadu. Da li ste dosad uspeli da naslutite razlog nemuštog odgovora Evrope i Zapada na raspad Jugoslavije? Jesu li u pitanju nerazumevanje, nesnalažljivost ili licemerna racionalnost – „neka se oni između sebe tuku, mi ćemo uskočiti kada se baš bude moralo?“

– Ne mogu znati, ali duboko vjerujem da je odgovor ovo što spominjete na kraju. Pod pritiskom egzistencijalnih i moralnih pitanja mi stalno zaboravljamo da su ratovi i raspadi država uvelike ekonomski fenomeni. U ratu i u raspadu neke države uvijek neko dobro zarađuje – pogledajte ko zarađuje i bit će vam jasno ko je rat, odnosno raspad države, pokrenuo. Možda se Zapad nije baš mnogo miješao u naše ratove, ali se nije ni morao miješati, znali su ljudi da smo mi dovoljno velike budale da uvijek uradimo sve što možemo protiv sebe i na svoju štetu. Ali je jasno da je i Zapad mnogo, baš mnogo, zaradio na našim ratovima i raspadu Jugoslavije.

Bivše republike SFRJ sada su labavi nedovršeni državni konstrukti koji se drže na stalnom podgrevanju nacionalističkih fantazmi. NJihovim svesnim raspirivanjem Jugoslavija se raspala. Zašto su oni i danas bitni?

– Bojim se jednostavnih objašnjenja i ljudi koji ih nude, ali se bojim da su odgovori na ova pitanja prilično jednostavni. Strah je važan dio naših „nacionalističkih fantazmi“ (hvala za formulaciju), strah od onih drugih, koji „pripremaju naše uništenje“. Drugi dio tih fantazmi je uvjerenje da smo zbog puke pripadnosti ovom narodu bolji od onih drugih (ljudi mnogo vole da budu bolji).

Treći dio tih fantazmi je narativ o našoj veličanstvenoj prošlosti i strašnom stanju u kojem se danas nalazimo. U tom narativu je naravno sadržano obećanje da ćemo, čim dovoljno poludimo, vratiti sve ono što smo u slavnoj prošlosti imali.

Iz iskustva znam da se najteže trijeznimo ako smo se napili miješajući pića, a u ovim našim fantazmama imate upravo mješavinu pića. Upravo ovu mješavinu imate kod Aristofana u Pticama – u Pisteterovom govoru pticama imate upravo ovaj koktel koji vođe nama prodaju već četrdeset godina.

Kada će nas sve stići umor od mržnje? Da li je ona postala mera patriotizma?

– Mislim da to nije naša specijalnost, nego osobina vremena u kojem živimo. Sjećate se da je Semjuel Hantington u trećem dijelu svoje knjige Sudar kultura ozbiljno napisao: „Mrziti je ljudski. LJudima su za samoodređenje i motivaciju potrebni neprijatelji“. Ovome se nema šta oduzeti, ali bi se moralo mnogo toga dodati, na primjer to da je ljudski i voljeti, i tražiti prijatelje, i biti ravnodušan…

Iz iskustva znam da normalnim ljudima „za samoodređenje i motivaciju“ mnogo više koriste prijatelji i oni s kojima se vole, nego neprijatelji. Ali je Hantingtonova „filozofija mržnje“ danas najutjecajnije političko učenje. Pogledajte šta se na bogatom i mirnom Zapadu događa od početka rata u Ukrajini: iz koncertnog programa se izbacuju komadi Čajkovskoga, ruskim teniserima se zabranjuje nastup u Londonu, Ana Netrebko se mora javno ograditi od Putina ako hoće da pjeva, otkazuju se simpoziji koji su trebali biti posvećeni Čehovu? Sasvim prirodno, za ratove su oduvijek bili krivi teniseri, sopranistice i monstrumi poput Čajkovsog i Čehova.

Ozbiljno govoreći – kome ovakve sramotne besmislice mogu trebati? Kako je moguće da ljudi počnu ovako misliti i funkcionirati? Jedino što mi pada na um je „duh vremena“ koje je natopljeno mržnjom. Sve ovo naravno ne objašnjava niti opravdava našu bolesnu spremnost da mržnju prema komšiji prihvatimo kao mjeru našeg patriotizma.

Ipak, postoji uverenje da pomirenje nema alternativu; nevladine organizacije su u tome neumorne. Preduslov je suočavanje sa sopstvenim zločinima prema drugome. Verujete li da će do toga doći?

– Optimizam u mojim godinama je pouzdan znak da s glavom optimista nešto nije u redu. Ali sam ja ipak optimist i siguran da će do toga doći. Donedavno sam imao sreću da predajem na univerzitetu, dakle imam posla sa mladim ljudima, često imam priliku razgovarati s takozvanim „običnim ljudima“, recimo na promocijama knjiga i u kafanama u kojima često sjedim, tako da iz prve ruke znam da sve manje ljudi ozbiljno uzima nacionalističke propovijedi takozvanih elita (baš se glupo osjećam kad sirovine koje kod nas vladaju moram nazvati elitama).

Za Srbiju i Hrvatsku ne znam, ali za Bosnu pouzdano znam da u tim elitama nema nacionalista, to su šverceri koji prodaju nacionalističku retoriku da bi prikrili ono što stvarno rade. Prekjučer su švercali duhan i farmerice, jučer automobile i cigarete, a danas švercaju nacionalnu stvar. Sutra će s isto ovoliko oduševljenja švercati bratstvo i jedinstvo ili kulturnu otvorenost.

Problem je u tome što ti šverceri imaju svoje radio i televizijske stanice, svoje novine i novinare, tako da svakodnevno mogu u javnost ubrizgavati otrove svoje retorike. Ali je sve manje ljudi spremno da konzumira te njihove otrove, čak i budalama postaje jasno da po tome što su Srbi, Hrvati ili Bošnjaci vala i nisu nešto posebno. A čim shvate da su samo ljudi, počinju misliti kao osobe, dakle postaju sposobni priznati da mogu počiniti svinjariju, glupost, gadost ili čak zločin.

Dok je on najprije Srbin ili Hrvat on je bezgrešan i nepogrešiv, jer nije stvaran – on je pojam, konstrukt poput broja. Možete li zamisliti broj sedam kako pravi gadosti? Ali kad se vrati u svoju ljudsku prirodu, kad ponovo postane stvarni pojedinačni čovjek, on zadobije i ljudsku sposobnost da počini greške i naknadno se njima pozabavi.

Jeste li pronašli lek za melanholiju?

– Čovjek se od sebe ne može izliječiti – ko je rođen kao melankolik, sigurno će takav i umrijeti. Zato protiv svoje melankolije nisam ni tražio lijek, ona mi nimalo ne smeta. Ali bih rado našao lijek za brojne „prisilne melankolike“ s ovih prostora koji su rasuti svuda po svijetu i jednako su neprisutni tamo gdje sada žive i u mjestima iz kojih su otišli.

Na primjer, moj dragi prijatelj Dragan T. koji me je naveo da napišem esej o melankoliji kojim se završava Dnevnik selidbe. On živi u Vankuveru, uostalom sasvim dobro, ali svako jutro po izlasku iz kupatila uključi kompjuter da vidi kakvo je vrijeme u Sarajevu. NJegov emotivni univerzum se nije ni za korak udaljio od Sarajeva, on emotivno još uvijek živi u Sarajevu malo više nego u Vankuveru. Melankolici imaju veliku distancu od svijeta koji ih okružuje, kao da između njih i svijeta stoji neki stakleni zid.

Tako između Dragana i Vankuvera stoji njegovo upamćeno Sarajevo, i tako je jedan zdravi zaljubljenik u sport postao melankolik. Samo zato što ga je otjeralo iz Sarajeva. A ako krenete lutati svijetom, naći ćete stotine takvih koji su se spasili iz Mostara i Beograda, Banjeluke i Splita, pa postali „prisilni melankolici“.