INTERVJU Haris Pašović: Mediokriteti su velika snaga i kod nas i u svijetu

Jedan od najvažnijih i najpoštovanijih jugoslovenskih i bosanskohercegovačkih pozorišnih reditelja (a i univerzitetskih profesora), koji je u decenijama našeg mraka i izgubljenih ljudskih orijentira ostao dosledan svom moralnom integritetu, ponovo će biti pred našom publikom sa autorskom predstavom „Marlen Ditrih – pet tačaka optužnice“, koju ćemo premijerno gledati 22. aprila na Velikoj sceni „Olivera i Rade Marković“ Beogradskog dramskog pozorišta.

Priča o mitskoj filmskoj zvezdi sa Mirjanom Karanović u naslovnoj ulozi doživela je svetsku premijeru prošlog leta u glavnom programu Mittelfesta, Međunarodnog umetničkog festivala u Italiji (na čijem je čelu Pašović bio od 2018. do 2020. godine), a urađena je u koprodukciji Narodnog pozorišta Sarajevo, Mittelfesta Cividale i BNP Zenica.

Reditelj brojnih ostvarenja koja su deo antologije ovdašnjeg teatra, ovenčana najznačajnijim nagradama (Gran pri Bitefa, Zlatni lovorov vijenac, „Bojan Stupica“, Nagrada UCHIMURA…), vraća se u BDP u čiju je istoriju i on ušao – na toj sceni režirao je Beketovog „Čekajući Godoa“, i to je 25. juna 1991. bila poslednja premijera u SFRJ, jer su te večeri tenkovi krenuli u Sloveniju.

U razgovoru za naš list Pašović govori o svojoj fascinaciji Marlenom Ditrih i zbog čega je važno da se podsetimo njene životne storije, o angažmanu, cenzuri, pobuni i otporu kao prirodnom stanju duha umetnika i umetnosti, o Godou koga danas čeka čitavo čovečanstvo… A o svom osećanju što se ovom predstavom vraća na scenu BDP kaže da on tu često dolazi, i da je svako pozorište njegov dom.

Predstavu „Marlen Ditrih – pet tačaka optužnice“ pratila je pažnja kulturne javnosti u regionu još od prvih proba u NP u Sarajevu, a konačno će biti i pred našom publikom. Koliko treba da budemo zabrinuti što trenutni politički događaji i ratovi iznova aktuelizuju priču o legendarnoj glumici koja je odbila da podrži Adolfa Hitlera i nacističku propagandu?

– Normalan svijet je, naravno, i nespokojan, i zbunjen i zabrinut. A predstava o Marleni Ditrih pred nas postavlja pitanje o tome šta umjetnik može da uradi kada je cijeli svijet u jednom dramatičnom vremenu. Mi umjetnici volimo da sebi dajemo veći značaj nego što zaista imamo. Bez obzira koliko su neki umjetnici popularni, naš domet je vrlo ograničen. On je više simboličan, nego faktičan. Marlena Ditrih je bila vrlo pametna žena. Može se slobodno reći da je ona od sebe i svog života napravila umjetničko djelo. Bitan dio njene priče je njen otpor nacizmu. Nacizam je bio nulta tačka zla, najstarašniji događaj u ljudskoj istoriji. U takvom vremenu ona je svojim djelom rekla: bolje i smrt nego da budem dio tog zla.

Šta je Vama najfascinantnije u ličnosti žene i glumice koja je još za života postala mit?

– Marlena Ditrih je bila i ostala mit. Ona je taj mit o sebi pothranjivala, ona je željela da ta slika o fatalanoj ženi bude ono što ćemo pamtiti. Preko te slike dolazimo do njenog života i njenih ljudskih izbora. Ona nije bila tipična supruga, tipična majka, tipična glumica. Ona nije marila za reakcije svoje konzervativne okoline na njene životne izbore koji su uvijek bili posebni. U vremenu njemačkog nacionalizma u Prvom svjetskom ratu, još kao djevojčica je slijedila svoj humanistički instinkt i žalila je za gubicima i neprijatelja koliko i za njemačkim ljudskim žrtvama. To je njena antička dimenzija. Ona nije htjela da bude dio nacističke mašinerije.

Kad je odrasla, izabrala je da bude glumica. Izabrala je, takođe, da vodi jedan raskošan erotski život. U Drugom svjetskom ratu pridružila se američkoj vojsci koja se borila protiv nacističke Njemačke. Do kraja svog života bila je konsistentna u svom svjetonazoru, ali i svom pažljivo izgrađenom životnom stilu.

Kroz imaginarno suđenje Marleni Ditrih, koja je u Nemačkoj optužena za emigraciju i izdaju domovine, učešče u američkoj vojsci, nastupe pred savezničkim trupama na frontovima, ali i za svoje vrlo liberalne privatne stavove, govorite o jednom izuzetnom životu sačinjenom od umetnosti, pobune i otpora. Da li je otpor prirodno stanje duha umetnosti i umetnika, ili bi bar tako trebalo da bude?

– Umjetnici su samo ljudi, i oni su različiti. Neki su hrabri, neki nisu, neki imaju znanja, talenta i snage da učestvuju u društvenom i političkom životu, neki nisu daroviti za to. Razni umjetnici vjeruju u različite ideologije; takođe, neki su vjernici neki ateisti; neki su slobodoljubivi, neki su konformisti. To su sve odrasli ljudi. i niko nikome ne treba da govori šta da radi. Ono gdje moramo svi da se složimo je čovječnost. Umjetnici moraju biti osjetljivi na gaženje ljudskosti, i više nego drugi ljudi moraju stati u zaštitu humanosti. Jer to je dio umjetničkog poslanja, i kad dođemo do te tačke, mi ne možemo više “pregovarati“ o ulozi umjetnika. Umjetnik uvijek mora biti na strani čovjeka i života.

Marlen Ditrih je bila jedna od prvih zvezda koje su javno kritikovale nacizam, skupljala je novčane priloge za rat protiv Hitlerove Nemačke i izjavljivala „Moji Nemci i ja više ne govorimo istim jezikom“. A kad su je pitali zašto odlazi na ratišta i ugrožava svoj život, odgovorila je: „Zbog moralne pristojnosti“. Šta sve nosi ta vrsta moralne pristojnosti?

– Za mene je to prije svega odnos prema samom sebi. Šta vam može stati „pod kožu“? Kako sačuvati obraz pred samim sobom. Ja ne očekujem od svih umjetnika da budu heroji. Ali očekujem da budu pošteni i da ne koriste umjetnost za ulizivanje vlasti; očekujem da ne služe nikome. U Srbiji ima ta fantastična poslovica: „Prodao veru za večeru“ – ona govori o tome da društvo, zapravo, prezire srebroljupce koji prodaju sebe i nemaju nikakav integritet. Nijemci su napadali Marlenu Ditrih, ali su znali da je u pravu. Ona ih je iritirala, ali nisu je mogli ignorisati

Da li izborom uzbudljive i provokativne životne storije glumice koja je pružila otpor zastrašujućoj vlasti i ljudskom zlu neviđenih razmera koje je obeležilo 20. vek, zapravo iznova ističete važnost pitanja o hrabrosti, doslednosti sopstvenim građanskim stavovima, ljudskosti i dobroti, uprkos svemu što se dešava?

– Rijetki su ljudi, i rijetki su umjetnici koji imaju sposbnost i snagu da se suprostave političkoj moći. Hitler je slao izaslanike dajemačku Marlenu Ditrih, dovedu nazad i da ona može da traži bukvalno šta god hoće. Rekao je da će da je dočeka lično na željezničkoj stanici. Mogla je da bude najmoćnija žena u Trećem rajhu jer ju je Hitler obožavao. Ona je to odbila i uzela američko državljanstvo. Nacisti su je mogli pronaći bilo gdje u svijetu i ubiti. Bila je svjesna toga.

Na imaginarnom suđenju u predstavi publika se suočava sa ovim pitanjima kroz odgovore Marlene Ditrih. Šta je ono najvažnije što ćemo saznati o životu glumice koja i danas oličava najljudskije kolektivne osobine i instinkte, a možda i o nama samima?

– To je priča o životu jedna izuzetne žene. Neke priče su toliko velike da mnogi ljudi prepoznaju svoja nadanja i snove u njima, i dive se tim posebnim pojedincima. Marlenina priča je jedna od onih koje ostaju sa nama kao najbolji prijatelji. Ja sam prvi put o Marleni saznao kad sam bio student na Akademiji umetnosti u Novom Sadu. Od tada je to jedna od priča koje me inspirišu i to traje da danas.

Angažmanom umetnika u doba nacizma bavili ste se i pre dve godine, u predstavi „Mefisto“, po kultnom romanu koji je Klaus Man napisao u emigraciji 1936, inspirisan stvarnom sudbinom ambicioznog glumca Gustava Grindgensa, čija se karijera odvijala uz uspon fašističke države. Da li Vas za ovu temu možda ipak najviše motiviše naše iskustvo, ono što se na ovom prostoru dešavalo 90-tih godina?

– Roman „Mefisto“ je remek djelo, i to je priča koju nosim sa sobom takođe od Akademije. Glavni lik u tom romanu je izgrađen prema istinitoj priči glumca Gustafa Gridgensa. koji je bio potpuna suprotnost Marleni. On je ostao u nacističkoj Njemačkoj i postao najveća pozorišna zvijezda Trećeg rajha. Obje priče su o izborima pojedinca u ekstremnim okolnostima. I o izborima umjetnika. A devedesete su u bivšoj Jugoslaviji bile strašne godine. Gubitak ljudskih života, i fizičke i psihološke traume su nenadoknadivi.

Ipak, siguran sam da se moramo odmaknuti od 90-ih, jer su odrasle već mnoge generacije koje sa užasom tog vremena nemaju ništa, to je za njih daleka prošlost. Mi koji živimo u bivšoj Jugoslaviji, moramo prevazići prošlost i graditi mir zajedno. Pojedinci i narodi koji žive u ovom dijelu Evrope mogu mnogo toga stvoriti zajedno. Kad ratujemo, mi smo najstrašniji, a kad smo zajedno, mi smo najbolji. Vrijeme je da opet budemo najbolji! Umjetnici i intelektualci mogu, opet kao nekad, da budu pokretači tog zajedništva.

U toj našoj drami bili smo svedoci kako su se neki umetnici, čak i veliki i značajni, preko noći „presvlačili“ u nacionalističke dresove svojih ratnih vođa, neki su se povukli iz javnog života i udobno smestili u ćutanje kao da se ništa ne dešava, a neki su se, naravno, pobunili i pružili otpor ratnoj histeriji. Šta biste vi rekli: kakva je i kolika je bila uloga umetnika u mračnim događajima koji su nas sve odvukli čitav vek unazad?

– Ako se striknto držimo pojma „umjetnik“ onda možemo reći da su pravi umjetnici bili na strani žrtvi i pravde. Tačno je da su neki ljudi koji su se bavili umjetnosčću podržali na razne načine nacionalističke vođe. Mislim da su tim činom, u ratu, oni prestali da budu umjetnici. Ništa što ste uradili danas ne garantuje da ćete biti umjetnik i sutra. Umjetnik mora da se rodi svakog jutra ponovo. Da, umjetnost nije permanentno stanje. To je nešto za šta se moramo kvalifikovati svakog dana, bez obzira na naše prethodne rezultate u umjetnosti.

Zanimljivo je da Marlenu Ditrih igra Mirjana Karanović, koja je u „Mefistu“ briljirala likom Hitlera, sa njom ste sarađivali i u kultnim predstavama koje ste pre raspada Jugoslavije režirali u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, („Buđenje proleća“, „Dozivanje ptica“…). Koliko su opstala vaša prijateljstva sa kolegama iz „bivšeg života“?

– Jako je zanimljivo da Mirjana Karanović u jednoj mojoj predstavi igra Hitlera, a u drugoj Marlenu Ditrih. To mogu samo najveći glumice i glumci, a Mrijana je jedna od najvećih. Što se tiče mojih prijatelja od prije rata, ja mogu reći da sam veoma sretan čovjek jer svi moji prijatelji iz 80-ti i 90-tih prošlog vijeka su i dalje moji prijatelji. Baš svi! Uvijek sam imao divne prijatelje.

Šta biste danas rekli: Posle silnih godina koje su nam „pojeli razni skakavci“ i još ih jedu, kog Godoa sada svi čekamo na ovom prostoru?

– Čovječanstvo čeka Godoa, to je naš civilizacijski usud. Ali znam pouzdano da će Godo doći. Samo ne može danas. Sutra će.

Danas je globalno na snazi novi patent u ućutkivanju umetnika: cancel – savremena forma ostrakizma, iliti brisanje, zabranjivanje i marginaizovanje ljudi i sadržaja koje moćni „nevidljivi kontrolori“ ocene kao neprihvatljive za ideološki i neoliberalistički koncept sveta koji oni uspostavljaju. Kako to komentarišete?

– To se danas tako zove, ali to je uvijek postojalo. Mediokiteti su velika snaga u svijetu, i oni udruženi mogu da privremeno ušutkaju umjetnike. Takođe, postoje i umjetnici koji su žrtve vlada ili velikih moćnih organizacija kao što su mafija ili multinacionalne korporacije. Salman Ruždi je bio žrtva napada nedavno, nakon što ga je godinama proganjala iranska vlada. Umalo je izgubio život. Nažalost, izgubio je oko. Roberto Savijano, živi u tajnosti jer ga proganja italijanska mafija.

Trenutno ste u Novoj Gorici, gde se ovih dana igra Vaša „Najbolja evropska predstava“. Možete li da kažete nešto više o tome?

– „Najbolja evropska predstava“ gostuje u Slovenskom narodnom gledališču, to je međunarodna koprodukcija koju sam režirao prošle godine u Poljskoj. Predstava je jedna aristofanovska, politička satira o Evropi i evropskom teatru. Zabavna je, ali i ozbiljno govori o mnogim pitanjima važnim za današnju Evropu. Ključne evropske teme koje otvara su rat u Ukrajini, neoliberalni kapitalizam u svom gramzivom pohodu, imigranti, rasizam, klimatske promjene, žensko pitanje, sloboda govora, abortus…I posebno, pitanja dvostrukih standarda EU prema Balkanu i Turskoj, i korupcije u Evropskom parlamentu.

Svet mogućnosti sa mnogo ljubavi

U Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu 6. aprila premijerno je izveden Vaš novi autorski projekat, „Svijet mogućnosti“, takođe napravljen u međunarodnoj koprodukciji, a inspirisan je životom dece i ljudi koji žive s autizmom i cerebralnom paralizom, i svega što ih okružuje. Kako oni zaista žive, kakav je to svet i šta se tu dešava?

– „Svijet mogućnosti“ je veoma poseban projekat i predstava koju smo radili sa mnogo ljubavi i poštovanja za svijet osoba sa razvojnim teškoćama. Novosadski glumci i ja i regionalni autorski tim proveli smo mnogo vremena sa osobama sa teškoćama u razvoju, njihovim porodicama i njihovim terapeutima iz tog iskustva je nastala ova jedinstvena predstava. Predstava izražava neka ključna egzistencijalna i metafizička pitanja koja se tiču svih i osoba sa razvojnim teškoćama i osoba sa tipičnim razvojem. Nadam se da će i publika u drugim gradovima u Srbiji imati priliku da vidi ovu predstavu uskoro.