INTERVJU Igor Galo : „Imamo hrvatsku i srpsku verziju „Jasenovca“, ali još uvijek nismo prošli katarzu“

– Tek kada Festivala jugoslovenskog igranog filma u Puli više nije bilo – shvatio sam njegov značaj u svjetskim dimenzijama, kako za ondašnju državu, njezinu kinematografiju i uopće kulturu ondašnje zemlje. Do sredine pedesetih godina prošlog stoljeća postojalo je samo osam filmskih festivala u Europi i tri u ostatku svijeta. Da vam nabrojim koji su to festivali tada postojali… – kaže za Danas Igor Galo uoči premijere svog dokumentarnog filma koja je zakazana za 1. april u Domu mladine Beograda.

Da krenemo od naslova filma „1991. Adio Jugo film, adio Jugo festival, adio Jugoslavija… vidimo se u slijedećem ratu“, u kojem imamo opraštanje od neponovljive smotre Festivala jugoslovenskog igranog filma FJIF, ovde poznatije kao Filmski festival u Puli i priče o ovoj manifestaciji dok je bila jugoslovenska. Drugi deo naslova – „vidimo se u sledećem ratu“ se može različito tumačiti. Na šta ste vi mislili?

– Kad uzmete u obzir da je 1991. godina na koju se radnja filma odnosi i kada je odlukom s najviše instance RH prekinut već započet festival – shvatio sam da se rat već dobro pripremio i naravno uskoro uslijedio – jer nikad nitko nije pokazao uvjerljivi dokument u kojem se moglo vidjeti tko je odlučio, potpisao, naredio… da se festival prekine. Ukinuće je usmeno naloženo direkciji festivala. Nemam spoznaje da je naša (HR) strana željela mirno razrješenje/razdruženje sa Jugoslavijom! Zato sam izabrao tu sintagmu „vidimo se u slijedećem ratu“. To se i dogodilo. Čudno je da su te iste 1991. godine održane „Dubrovačke ljetne igre“ u mnogo goroj situaciji i pod većom vojnom prijetnjom nego što je bila situacija u Puli kada su filmovi iz cijele Jugoslavije, autori i producenti, već bili u Puli, karte štampane, plakati poljepljeni i uvaženi glumac iz Holivuda DŽon Malkovič bio specijalni gost. Netko je pomislio da Malkovič ima nešto hrvatskih korijena? Po mom mišljenju bio je žrtva manipulacije kako bi se preko holivudske zvijezde podigla svjetska pažnja na političku situaciju u Hrvatskoj. Dobio je utješnu „Zlatnu arenu“ sa festivala koji je ukinut?!

Ove godine je 70 godina filmskog festivala u Puli, a isto tako i Martovskog filmskog festivala. U hrvatskim medijima ima tekst u kojem se, moglo bi se reći, insinuira intriga oko toga zašto se odlučili da film premijerno prikažete u Beogradu, mada za Pulu još uvek nisu počele službene prijave, ali noviteti su da se za jubilej sprema program posvećen dokumentarcima. Možda biste sad rekli zašto će film biti prvo prikazan ovde, u Beogradu?

– Već više od trideset godina bilježim što video, što fotografijom „tranziciju k demokraciji“ koju Hrvatska ali i sve druge post YU države prolaze. Tranzicija je dugotrajna i kako stvari stoje trajati će vječno… Zato što mi tom tranzicijom ne upravljamo!

Snimio sam i trenutke kada je Festival jugoslovenskog igranog filma (FJIF) ukinut i važne komentare koje sam tada dobio od odgovornih iz organizacije festivala. Imao sam intuiciju da se nešto krupno „iza brda valja“. Snimio sam sve značajne političke skupove, pa sam snimio i sve glavne aktere, prvenstveno osnivača i sve direktore FJIF (osim dvojice od ranije pokojnih) od njegovog osnutka pa sve do nasilnog ukinuća. Početkom ovog milenija pomislio sam da bi se o Filmskom festivalu mogao snimiti film i zatražio sam i dobio inicijalnu financijsku podršku Grada Pule i Pula film festivala da se za jedan od narednih jubileja napravi dokumentarac. Prije pet godina prijavio sam projekt pod istim naslovom HAVC-u (Hrvatski audiovizualni centar), nisam dobio nikakav odgovor čak ni odbijenicu. Zatim sam se prijavio HRT-u sa istim projektom za film i mini TV seriju – „ni pisma ni razglednice“. Sam sebi sam obećao da ću film završiti za 70. jubilej festivala u Puli, ali i za Martovski jubilej u Beogradu, koji je ponikao u Puli, a 1958. se odvojio dokumentarni od igranog festivala. Martovski u ovom slučaju počinje ranije… Mnogo kolega iz naše profesije u Puli i Hrvatskoj zna da pripremam dokumentarac, ali me je jedino sadašnji selektor Martovskog jubilarnog festivala, Dejan Dabić, pozvao u neslužbeni program festivala – ukoliko završim film. Završio sam ga i poslao mu!

Pula film festival me može pozvati također, dapače.

Šta je sve izdvajalo filmski festival Puli u to mirnodopsko doba u odnosu na ostale svetske festivale?

– Nikada nije bilo mirnodopsko doba na ovim terenima, kao što nije niti sada. Iza paravana glamurozne scene u Areni u Puli u godini 1953. kada su filmske manifestacije inicirane, imali smo „Tršćansku krizu“, potpuno neizvjesnu situaciju o Istri i njezinom pripojenju Jugoslaviji, odnosno Hrvatskoj. Pula je bila razorena i bez infrastrukture. Trebalo se pokazati svijetu kao progresivan sustav, civiliziran… a ne kao barbari koji su osvojili Istru i porobili je. „Revija stranog filma“ 1953, a zatim „Revija domaćeg filma“ 1954, godine trebala je poslati takvu poruku svijetu, susjedima u Italiji, posebno Veneciji koja je već imala dugogodišnju filmsku smotru koju je inicirao Musolini 1932. godine. Ono što je festival izdvajalo od svih drugih u to vrijeme bilo je to što je bio narodni, otvoren za svakoga, najmnogoljudniji i – pod otvorenim nebom veličanstvene Arene! To nitko u svijetu nije mogao ponuditi! Tek je londonskim sporazumom iz jeseni 1954. godine Istra zvanično pripala Jugoslaviji, tako da se slijedeće 1955. godine festival mogao nazvati FJIF. Te 1955. godine prvi put se na festivalu u Areni pojavljuje najviši državni vrh na čelu sa Josipom Brozom Titom i Mošom Pijade.

Kako vidite aktuelne filmske festivale, njihovu ulogu u kinematografiji, plasmanu filmova, poziciju Pula film festivala u svemu tome, i kakvu budućnost predskazujete ovoj manifestaciji?

– Filmskih festivala u najbližem okruženju ima sada na stotine. Filmovi proizvedeni novcem poreznih obveznika svih ovih država nakon raspada Jugoslavije neće imati šansu da budu adekvatno zastupani u plasmanu i prikazivanju zbog toga što mi više nismo vlasnici kina/bioskopa gdje se novac inkasira, a nismo ni organizirani zagoravatelji filmova koji su proizvedeni našim parama. Institucije koje su trebale brinuti o svim fazama proizvoda kao što je film su uništene. NJih su uništile politike naših država, time što su uništile tvornice i druga narodna dobra, otvorivši vrata moćnim svjetskim distributerskim korporacijama da uz nebrojeno sinepleksa, multipleksa istisnu domaći film sa repertoara – jer je neprofitabilan i sve će učiniti da ostane neprofitabilan!

Nama preostaje da filmove prikazujemo na festivalima. Sva sreća ima dovoljno festivala tako da niti jedan proizveden film neće promašiti neku nagradu negdje u bližoj okolici! Filmu se život tu i završava. Sujeta autora zadovoljena, nagrade opravdavaju uložena sredstva poreznih obveznika, koje ionako nitko ne pita za zdravlje, a kamo li gdje im se krčmi lova!

Bili ste kritični i prema tome što glumci i drugi filmski radnici i radnice danas u Pulu dolaze da prime nagradu u japankama i šorcevima, što je sve postalo brendirano, pa čak i tepih više nije crven nego lila…

– Kad pogledate fotografije i filmove sa FJIF u Puli, vidjeti ćete dostojanstvo, eleganciju i respekt kojeg su svi pozvani gosti ukazivali prema manifestaciji, ali i prema publici. Ono čemu sada svjedočimo je slika i prilika našeg stanja duha, morala i vrijednosti.

Koji su filmovi u Puli, dok je još uvek bila jugoslovenska, bili najuspešniji?

– Nekada je postojala institucija koja se zvala Jugoslavija film sa sjedištem u Beogradu. Imala je osnovnu brigu da zastupa, propagira i posreduje u plasmanu jugoslavenskog filma u svijetu. Na festival su pozivani domaći i strani distributeri koji su odabirali filmove i kupovali ih za domaću i stranu distribuciju. Festival nije bio samo spektakularna estradna smotra nego i vašar/sajam/burza… Zato je i imao smisla i opravdanost postojanja. Te najvažnije komponente više nema niti jedan festival u regiji… Imao sam čast da sam igrao u domaćim filmovima koji su imali spektakularnu distribuciju. Najvažniji mi je film „Most“ Hajrudina Šibe Krvavca koji je prodan u sve zemlje svijeta osim u njih pet – neću ih navesti. Isti rezultat je imao i film „Kozara“ Veljka Bulajića. Jugoslavenski „Crni talas“ bio je europska avangarda…

Iza vas je impozantni filmski opus, dobitnik ste značajnih nagrada, snimali ste i strane filmove, između ostalog i “Gvozdeni krst” Sema Pekinpoa, slovite za jugoslovenskog Alena Delona, ali, kako ste sami rekli, film „Zlatne godine“ iz 1990. godine je poslednje ozbiljno ostvarenje na kome ste radili. Imate li ideju zašto?

– Studirao sam šumarski fakultet u Zagrebu od 1967. godine. Već na prvoj godini dobio sam jednu od glavnih uloga u filmu „Imam dvije mame i dva tate“ Kreše Golika i od tog filma sam išao iz filma u film, praktično, snimao sam po cijeloj Jugoslaviji, jedino u Makedoniji nisam. Tako da sam se 1972. godine vratio u Pulu, osnovao obitelj i skućio se. Raspadom Jugoslavije igrao sam glavnu ulogu u jednom od prvih filmova u samostalnoj Hrvatskoj, „Zlatne godine“ Davora Žmegača. Festival u Puli obustavljen je 1991, a slijedeće 1992. nije niti održan, tek 1993. imali smo premijeru u Areni, kada sam obilježio 25 godina na filmu. Bile su to teške godine po svim aspektima života i rada. Jedan od kolega mi je tada u Zagrebu rekao „da zvučim kao da sam jučer došao iz Beograda“. Nisam nikada živio u Beogradu i Srbiji, osim što sam se samo rodio u Ćupriji, ali eto nekome „zvučim“, valjda čudno za ta vremena. Moram priznati da se niti ja nisam nudio, a nisu me niti zvali. Snimio sam dovoljno filmova i ne treba mi po svaku cijenu „novi film“ na brojnom stanju.

Kako gledate na ekspanziju ratnih filmova i o ratnim zločinima koji se snimaju u Srbiji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, a koji se tiču poslednjeg rata? Da li biste neki izdvojili kao vredan, a šta najviše zamerate ostvarenjima koja vam se nisu svidela?

– Izdvojio bih Brešanov „Kako je počeo rat na mom otoku“ i „Maršala“, Dragojevića sa „Lepa sela lepo gore“, „Muškarci ne plaču“ Alena Drljevića… ali još nismo dozreli da se „čista srca i hladna uma“ suočimo sa zločinima koje smo jedni drugima učinili. Spomenuti ću i temu „Jasenovca“. Sada imamo hrvatsku i srpsku verziju „Jasenovca“ – „zadovoljene“ obje kinematografije, ali još uvijek nismo prošli katarzu.

Vi ste sa suprugom Mirjanom Galo kroz udruženje Homo i pomoć pomagali ljude u Lici za vreme rata i nakon toga. Možda imate priču iz perioda ovog vašeg antiratnog angažmana koju biste mogli da pretočite u dokumentarni film. Da li biste tako nešto snimili? Ako da, i ako ne, zašto?

– Mnogo sam snimao i puno zapisao. Zajedno smo prošli nevjerojatno iskustvo. Napravio sam kratki dokumentarac „A oj, Liko“, nalazi se na Youtube. Imam priču i za igrani film… Volio bih tu priču snimiti, a ukoliko ga ne bude, biti će knjiga…

Na kraju da vas zamolim da prokomentarišete odluku gradonačelnika Pule da zabrani koncerte folk zvezda iz Srbije Ane Bekute, Dragana Kojića Kebe, ali i Duška Kuliša, koji je nedavno izjavio da misli da mu koncert zabranjen zato što „miriše na tamo“.

– O ovome nemam što reći. Sram me je kao građanina Pule!

Zaokružena dramaturgija

– Festival jugoslovenskog igranog filma je bio festival zaokružene dramaturgije, mukotrpnog rađanja, razvoja i uzleta do svog kraha kojim je ilustrirao i krah Jugoslavije! Zato mi je bilo važno da ispričam moju priču o FJIF – ističe Galo, a što se tiče festivala koji su postojali u vreme osnivanja „Pule“, kako neki i dalje skraćeno zovu ovu smotru, evo ih, sve ih je, kako je predložio, pobrojao:1932. Venice International Film Festival (Italy); 1935. Moscow International Film Festival (Russia); 1939. Cannes International Film Festival (France); 1946. Karlovy Vary International Film Festival (Czech); 1946. Locarno International Film Festival(Switzerland) 1951. Berlin International Film Festival – Berlinale (Germany); 1952. The International Film Festival of India (India); 1953. San Sebastian International Film Festival (Spain);1953. Pula, Jugoslavija, „Revija stranog filma“, preteča budućem FJIF; 1954. Sydney Film Festival (Australia); 1954. Mar del Plata International Film Festival (Argentina) 1955. Pula, Jugoslavija, prvi festival pod nazivom Jugoslavenski filmski festival – FJIF.