INTERVJU Leon Lučev: Svi zajedno mirno koračamo ka paklu uvereni da ipak postoji ljudskost u pohlepi

Glumac iz Šibenika čije je ime postalo garant pravog filmskog ostvarenja, pre dve večeri, kao član ekipe filma „Radnička klasa ide u pakao“ Mladena Đorđevića, dobio je višeminutne ovacije na Festu, iako nije bio u mogućnosti da dođe na ovu premijeru.

Naši filmofili upoznali su Leona Lučeva pre više od dve decenije, kada su „Svjedoci“ Vinka Brešana, prva hrvatsko – srpska koprodukcija posle 90-tih godina došli na Fest. Na „festivalu festivala“ gledali smo ga i u hitovima „Grbavica“ Jasmile Žbanić, „Što je muškarac bez brkova“ Hrvoja Hribara, „Buick Riviera“ Gorana Rušinovića, „Dva sunčana dana“ Ognjena Sviličića, „Ljudožder vegetarijanac“ Branka Šmita, „Krugovi“ Srdana Golubovića, „Ribanje i ribarsko prigovaranje“ Milana Trenca, „Tereza 37“ Danila Šerbedžije…

Ostvario je sjajne uloge i dobio prestižna priznanja u filmovima najvažnijih reditelja iz regiona koji su osvajali nagrade u Berlinu, Puli, Los Anđelesu, na Sandensu, Sarajevo Film Festivalu…, sarađivao je i sa poznatim evropskim autorima kao što su Hans Kristijan Šmit, Đakomo Abruzese,  a mi ga pamtimo i iz ostvarenja naših reditelja, „Praktični vodič kroz Beograd sa pevanjem i plakanjem“ Bojana Vuletića, „Teret“ Ognjena Glavonića, „Bićemo prvaci sveta“ Darka Bajića, iz franšize „Južni vetar: Na granici“ Miloša Avramovića…

Na početku razgovora za naš list Leon Lučev kaže da sticajem okolnosti dugo nije bio na Festu.

– Volim šušur Festa, veliku salu, noć nakon premijere, susrete s kolegama, neposredne dodire s publikom.

Ove godine vas gledamo u dva tematski potpuno različita filma – „Radnička klasa ide u pakao“, koji je u trci za Nagradu „Beogradski pobednik“ , i „Pamtim samo sretne dane“ Nevia Marasovića. Postoji li nešto što je ipak neka njihova zajednička „kopča“?

– Ima, neki punk pristup poslu. Oba filma su imala “dugu trudnoću i težak porod”. Oba su rađena s hercom. S tim da je kod Đorđevića moj posao bio veći, a samim tim i involviranost u Mladenovo ludilo, i posvećenost filmu koja ide do krajnjih granica emotivne, fizičke i psihičke izdržljivosti.

Žanrovski, Đorđevićev film je sociopolitički triler sa elementima horora i komedije, a stigao je na Fest posle svetske premijere u Torontu. Da li priča o radničkoj klasi na ovim našim prostorima najbolje može da se ispriča upravo kroz taj žanr ?

– Sociopolitički triler sa elementima horora i komedije je sustav u kojem živimo, tako da ljudi gledajući ovaj film, pogotovo s ovih područja, neće da vide neku šokantnu filmsku realnost, već samo realnost.

Šta biste vi rekli, zašto radnička klasa ide u pakao?

– Svi zajedno mirno koračamo ka paklu uvjereni da ipak postoji ljudskost u pohlepi pojedinca koji ovaj planet siluju već godinama u ime obećanja o zajedničkoj mržnji, netrpeljivosti, podjeli.

Nekadašnja Jugoslavija je bila socijalna država u kojoj je radnička klasa imala hrabrost, moć i glas. Kako je nestala ta njena snaga?

– Jugoslavija je bila država koju su njeni žitelji zajedničkim radom gradili, pa su prema tome imali i odgovornost. Sadašnje države u zadnjih trideset godina usmjeravaju pojednice da je pljačka legitimni dio rada na vlastitom dobru u ime nacionalnog identiteta.

U Đorđevićevom filmu radnici fabrike zatvorene u sumnjivoj privatizaciji bore se za pravdu prizivajući đavola da se osvete kriminalcima zbog kojih su ostali bez hleba. Da li su se naši radnici odrekli prave borbe?

– Nisam primjetio da su ljudi odustali I da nema protesta. Samo,ciljevi su zajebana stvar. Ako cilj nije utopija – u najboljem smislu te riječi, teško je izdržati do kraja.

„Pamtim samo sretne dane“, poslednji film koji je snimio veliki jugoslovenski glumac Radko Polič, gledaćemo na Festu prvog marta u okviru Gala programa. Šta je Vama lično najuzbudljivije u ovoj drami?

– Priča je vrlo zanimljiva, događa se u jednoj „čekaonici za drugi svijet“, u kojoj umorni starac prvi put objektivno sagledava svoj život pun gorčine i pogrešnih odluka… Uzbudljiv mi je bio taj susret i razgovor s Radkom. Veliki glumac. Baš veliki. Hvala mu na svemu.

Koliko smo danas uopšte spremni da se iskreno bavimo nekim trenucima sopstvenog života i da ih prepoznajemo kao važne?

– Ne znam generalizirati. Jer nisam u tuđoj koži. U svojoj sam. I znam da sam svojim poslom privilegiran da se bavim onim što volim, da surađujem s ljudima koje većinom poštujem i uživam raditi s njima. Iz te svoje perspektive i privilegije mogu da se bavim bitnim trenucima i prepoznajem ih. Volio bi da to isto pitanje postavite i radniku treće smjene koji nije primio plaću pola godine, a kući ima ženu, majku i troje djece. Njegov odgovor je bitan.

Krajem avgusta Lordan Zafranović završio je snimanje novog filma „Zlatni rez 42: Djeca Kozare“, koji se bavi temom zla u čoveku i ustaškim zločinima u logoru Jasenovac u doba NDH. Možete li nešto više da kažete o svojoj ulozi, i šta je ono što je suštinski i ključno kada se govori o jasenovačkom logoru i žrtvama?

– Lordan je jedan od posljednjih živućih filmskih magova. Nevjerovatan redatelj, posvećenik i zaljubljenik u film. Film koji smo radili se bavi temom koja je iznimno aktualna danas. A to je tema zla u ljudima, ili konkretno, što kada ljudskost proviri ispod stranačkog, nacionalnog, korporativnog identiteta, i nema nazad, jer su ruke već krvave da bi se uspio pogledati u ogledalo. Lik kojeg igram od početka filma, prema kraju se lomi, sumnja, gleda, a u srži je vojnik, tako je dresiran, i pokuša nemoguće. Jer je ostalo još nešto ljudskosti. I skonča tragično.

Naša publika vas doživljava i kao „Beograđanina“, a pre nekoliko godina objavili ste na svojoj Fejsbuk stranici: „Beograd je dovoljno velik za skrivanja, dovoljno topao za druženja, dovoljno mali za nežnost i dovoljno velliki da mi ide na k..c”. Šta biste danas zapisali?

– Moj odnos sa Beogradom se produbio i prešao u jednu ozbiljnu vezu. Zaljubljenost je prerasla u ljubav. Zadnjih pet godina živim na relaciji Beograd-Šibenik-Rijeka i malo Zagreb.

Umetnost je umetnost

Gotovo da nema značajnijeg filma „od Triglava do Đevđelije“ u kojem niste igrali. Da li bi se danas moglo reći da je kinematografija regiona izrasla u postjugoslovenski film i svojevrsni kulturološki fenomen, s obzirom da ovdašnji političari svojim propagandama i dalje uspevaju da nas dele u gotovo svim oblastima, osim u filmskoj umetnosti?

– Umjetnost nije nacionalna kategorija. Umjetnost je umjetnost. Biti umjetnik je biti svačiji i ničiji. Podloga umjetnosti je ljubav, a ona zbližava i povezuje sve ljude. Da, imao sam sreću, spremnost i talent da surađujem sa puno autora iz bivše Jugoslavije i da zajedno stvaramo jedan novi, slobodni, kreativni prostor u kojem je glavno pitanje: Vrijedi li to što radimo, što stvaramo, da zajedno umjetnički ginemo? Do zadnje kapi talenta.

Gužva na terenu

Na čemu trenutno radite?

– Na prijavi za kratkometražni film “Trešnje” po scenariju Olje Runjić i Emine Omerović koji ću režirati. Na predstavi „Zakopana čuda“ po tekstu Monike Herceg, sa glumicom Jelenom Graovac Lučev. Ne filmu “Koke” Igora Jelinovića. Na zoom edukaciji koju Jelena Graovac Lučev i ja vodimo od septembra.