INTERVJU Nebojša Slijepčević: I u Hrvatskoj i u Srbiji radili su se filmovi o tuđim zločinima iz potpuno krivih, nacionalističkih pobuda

Tog 27. februara 1993. godina, u mestu Štrpci u Bosni i Hercegovina, putnički voz iz Beograda za Bar zaustavile su paravojne snage u akciji etničkog čišćenja. Dok su izvlačili nevine civile iz voza, samo jedan čovek od 500 putnika se usudio da im se suprotstavi.

Nebojša Slijepčević se odlučio da snimi kratak film o onima koju su rešli da ćute, ali i o heroju koji to nije uradio.

Film je osvojio Zlatnu palmu u Kanu za kratki igrani film, što je svakako najveći uspeh ovog reditelja, ali pamtimo i dugometražni igrani film Srbenka (2018) koji je ušao je u uži izbor za Evropske filmske nagrade i osvojio brojne nagrade na međunarodnim filmskim festivalima, među kojima je i nagradu Srce Sarajeva.

„Čovjek koji nije mogao šutjeti“, otvoriće novo izdanje festivala Slobodna zona u sredu, 6. novembra, od 19h u Sava centru, a mi smo pre beogradske premijere pričali sa rediteljem Slijepčevićem.

Za početak, otkud ideja da se ova priča predstavi u okviru kratkog filma? Da li je postojala želja i prostor za „veću minutažu“?

Od početka smo željeli napraviti kratki film. Događaj o kojem film govori trajao je kratko, ni dvadeset minuta, i putnici u tom vlaku nisu imali previše vremena razmišljati što napraviti. Sve je bilo gotovo prije nego što su mnogi od njih uopće shvatili što se događa. Upravo to iskustvo željeli smo prenijeti na gledatelja, kako je to kad u kratkom vremenu moraš donijeti odluku koja će ti promijeniti cijeli život.

Koji su bili glavni izazovi u prenošenju ove priče na platno? Ipak je iza svega postojao istinit događaj.

Osjećao sam ogromnu odgovornost prema putnicima iz vlaka i prema rodbini žrtava, znao sam da će neki od njih gledati film i nikako nisam želio da se osjete retraumatizirano našim filmskim tretmanom teme. Prije nego što sam počeo pisati scenarij pronašao sam sina Tome Buzova, Darka, i zamolio ga za dozvolu da radimo film o njegovom ocu. Da nije pristao ovog filma ne bi bilo. Također, pristupio sam filmu kao da je dokumentarni, proučavao sam sve dokumente do kojih sam mogao doći kako bih se približio stvarnom događaju.

Gde ste pronalazali materijal i priče o Tomislavu Buzovu? Da li je to sve što ste hteli da stavite u film od onoga što ste otkrili prilikom pripreme?

Od „Fonda za humanitarno pravo“ iz Beograda dobio sam cijeli dosje o zločinu u Štrpcima. Pročitao sam više od tisuću stranica novinskih članaka i zapisnika s raznih suđenja. Scenarij je zasnovan na svjedočanstvima putnika u vlaku. Iako su svi likovi u filmu osim Tome Buzova izmišljeni, svi su zasnovani na stvarnim svjedočanstvima putnika iz vlaka.

Većina replika u filmu stvarno je izgovorena u tom vlaku. Čitajući sve te dokumente došao sam do zaključka da bi se o cijelom slučaju mogao napraviti ne igrani film, nego cijela igrana serija. Posebno su traumatična zbivanja nakon otmice. Iako su svi oteti putnici ubijeni nedugo nakon otmice, rodbina putnika se mjesecima nadala da će se vratiti živi. Posebno zanimljiva osoba je Šefko Alomerović, tadašnji predsjednik Helsinškog odbora Sandžaka. Alomerović je vodio istragu o sudbini putnika, i sam izlažući svoj život opasnosti. Nadam se da će i o njemu jednom netko snimiti film.

Da kažemo nešto o tom malom „spojleru“. Film se zove „Čovjek koji nije mogao šutjeti“, a u prvom planu je i u filmu, ali i na posteru i u najavama Goran Bogdan, čovek koji ipak ne progovori kad treba. Da li je namerno bio centar pažnje na njemu a ne na heroju cele priče?

„Film bez poruke“

To je cijela poanta filma. Mislim da se nitko od nas koji smo radili film, ni nitko od gledatelje filma nema pravo identificirati s herojem Tomom Buzovom. Svi mi imamo se pravo identificirati jedino sa šutljivim svjedokom zločina, zato što bi se u takvoj situaciji i mi tako ponašali.

Otkud francuski glumac Aleksis Menenti u ulozi vojnika srpske paravojne formacije?

Aleksis je fantastičan glumac, i potpuno sam se oduševio kad sam saznao za mogućnost da pristane da glumi u filmu. Kao što sam rekao, ovaj film nije povijesna lekcija, bila mi je bitnija energija glumaca nego autentičnost, a Aleksis u svaku svoju ulogu unosi nevjerojatnu energiju. Ovdje uspijeva apsolutno dominirati scenom, autoritativan je i zastrašujuć samom svojom pojavom, bez suvišnih gesti. Kad smo snimali njegove krupne kadrove ponekad bih zaboravio viknuti „stop“, samo sam želio vidjeti što će napraviti iduće.

Kako očekujete da će publika mimo festivala i kulturnijih krugova reagovati na ovu priču. Kako u Hrvatskoj tako i u Srbiji? Naravno ako do nje film i poruka dođu.

Ovaj film nema poruku. Uopće ne vjerujem u slanje poruka filmovima, filmom pokušavam gledateljima pružiti jedno iskustvo. Kako će reagirati, što će iz filma uzeti, to prepuštam svakom posebno. A što se tiče komentara koji nisu vezani u film, tome ne pridajem previše pažnje. Živimo u vremenu ekstremnog senzacionalizma.

Nevjerojatna je gužva u medijskom prostoru, i mnogi marginalni portali pokušavaju se izboriti za svoju egzistenciju naglašavajući one najekstremnije glasove u društvu. Onda se dogodi da neki anonimni komentar nekog internetskog trola završi u naslovima, i stvara se dojam da je to upravo ono što šira javnost misli. No u svemu ima i nešto dobro, priča se o filmu i o Tomi Buzovu.

Na filmu radili ljudi iz čak sedam zemalja

Na kakve ste sve probleme nalazili dok ste snimali i pripremali film, s obzirom da je tema i dalje „vruća“, a kako stoji biće i dalje?

Ako mislite na političke probleme, njih nije bilo. A produkcijskih problema je naravno bilo mnogo, kao i u svakom filmu. No radio sam s fantastičnom grupom ljudi, imao sam sjajne producente, i cijelo iskustvo je bilo iznimno ugodno. Film je na kraju bio koprodukcija četiri zemlje, a na njemu su radili ljudi iz čak sedam zemalja.

Koliko ćutanje i okretanje glave iz ovog filma postoji danas kako u regionu tako i u celom svetu?

Naravno da postoji, i to je sasvim razumljivo, normalno i ljudski. Svi mi imamo dovoljno svojih problema, pa je razumljivo da nam se ne da petljati i u tuđe. Lik kojeg tako upečatljivo glumi Goran Bogdan ja mogu jako dobro razumjeti. A opet, ako šutimo i okrećemo glavu, možemo li se sutra pogledati u ogledalo? To je pitanje koje ovaj film postavlja.

Od trena kad sam počeo pisati scenarij, do trena kad je film imao premijeru, u svijetu su se dogodile grozne stvari. Počela je ruska agresija na Ukrajinu, Hamas je izveo pokolj u Izraelu, a onda je Izrael uzvratio genocidnim masakrom u Gazi koji još uvijek traje.. sve to, nažalost, čini to pitanje i ovaj film aktuelnijim nego što bih ja to volio.

U vremenu post-istine, fake news-a, da li se plašite da ovaj film može da bude olako ili drugačije shvaćen od onoga kako ste vi to želeli?

Ne bojim se. Iznad ovog filma od početka visi pitanje „Ima li hrvatski redatelj pravo raditi film o srpskom zločinu?“. To je potpuno legitimno pitanje, pogotovo u kontekstu recentnih filmskih uradaka s ovih prostora. I u Hrvatskoj i u Srbiji radili su se filmovi o tuđim zločinima iz potpuno krivih, nacionalističkih pobuda, s jedinom svrhom da se upire prstom u susjede kao u najveće krvnike ovih krajeva, potpuno zanemarujući vlastitu krivnju.

Ovaj film nije rađen s tom namjerom, mislim da će to biti jasno svakom tko ga vidi. Prvo, film u prvom redu priča priču o Tomi Buzovu, osobi koja je i u Hrvatskoj zaboravljena i nepoželjna jer je živio u Beogradu i bio kapetan JNA. Zato se i hrvatska ekstremna desnica poprilično uzrujala zbog uspjeha ovog filma. Drugo, ovaj film priča jednu univerzalnu priču koja je razumljiva i onima koji nemaju veze s Jugoslavijom. To pokazuju nagrade filmu od Australije do Amerike.

Šta je sledeće što vas interesuje i o čemu biste voleli da snimite film?

Pripremam dugometražni igrani film, adaptaciju jednog romana, možda i najpopularnijeg hrvatskog romana posljednjih petnaestak godina. No ne volim previše govoriti o svojim projektima prije nego što budu gotovi, pa ću ovdje stati.