Rajko Grlić: Danas je „radnička klasa“ najveća izborna baza crne desnice

Autor filmova koji su ušli u antologije jugoslovenske i hrvatske kinematografije, dobijali visoka priznanja na domaćim i svetskim festivalima i bili na repertoaru bioskopa na svih pet kontinenata („Kud puklo da puklo“, „Bravo, maestro“, „Samo jednom se ljubi“, „U raljama života“, „Za sreću je potrebno troje“, „Đavolji raj“, „Čaruga“, „Josephine“, „Karaula“, „Neka ostane među nama“, „Ustav Republike Hrvatske“), ovih dana opet je boravio u Beogradu.

Uzbudljivi mag „pokretnih slika“ i veliki gospodin ovdašnje kulture, svih ovih decenija svojom prirodom i javnim gestovima svojevrsna je moralna institucija, ali ovakve i slične konstatacije ne prima olako: uvek ih „prodestilira“ ogromnim šarmom po kojem je takođe stekao kultni status, a to je pokazao i ovog puta. U razgovoru za naš list (napravljen je elektronskim putem pre nego što je beogradskoj publici u programu Booking Balkan predstavio novo, dopunjeno izdanje svoje knjige „Neispričane priče“), Grlić govori o novom filmu „Svemu dođe kraj“, današnjoj Hrvatskoj i Srbiji, našem sramotnom vremenu, političkom i društvenom mulju..

U Beogradu radite postprodukciju novog filma „Svemu dođe kraj“, a deo kulturne javnosti i Vaši prijatelji svaki Vaš dolazak ovde dožive kao nekakav praznik. Šta je Beograd danas za Vas?

– Prije svega hvala za te lijepe riječi koje, bez obzira da li su odraz stvarnog stanja ili samo izraz vaše ljubaznosti, izuzetno gode mom staračkom egu. A što se Beograda tiče, on je za mene grad u kome sam proveo komad života, u kome imam dobre prijatelje i u koji se uvijek rado vraćam. Velik, prljav, bučan, zapušten, i meni izuzetno drag.

Koproducent Vašeg filma je Uliks Fehmiu (kuća West End Production), koji je ovih dana takođe bio u Beogradu, i vaša saradnja je, reklo bi se, sasvim prirodna i po građanskom i moralnom svetonazoru koji vas spaja. Koliko Vam je u profesiji važna ta vrsta bliskosti, da li ste ovih mračnih godina prekidali saradnju s nekim kolegama zbog njihove moralne nepristojnosti?

– Imao sam veliku sreću da nitko od mojih beogradskih prijatelja nije obolio od nacionalizma, da nitko od njih nije postao ljudsko smeće, odnosno, da se nitko od njih nije priklonio vlasti. Dapače, rekli bi mi u Zagrebu. Ostali su časni ljudi od kojih su neki, kao na primjer Goran Marković, taj svoj odnos prema vladajućima skupo platili. A što se Uliksa i Snežane tiče, da, bliski su mi i ljudski i svijetonazorski, da o sudbini i egzilu koji dijelimo i ne govorim, tako da je bilo i više no prirodno da sve to pretvorimo i u suradnju na ovom filmu.

„Svemu dođe kraj“ je, kako ste izjavili, „ljubavni triler duboko zamočen u hrvatsku stvarnost, zapis o sramotnom vremenu u kojem danas živimo“. Šta obećavaju rezultati upravo završenih izbora u Hrvatskoj, da li će vreme u narednih nekoliko godina biti više ili manje sramotno u odnosu na današnje?

– Ovdje vrijeme u kome živimo nikad nije toliko sramotno da sutra ne bi moglo biti još sramotnije. Mislim da se upravo to događa u Hrvatskoj. Vlast još nije složena ali kako stvari sada stoje dok razgovaramo, izgleda da se Hrvatskoj smiješka najcrnija vlast od uspostave države. Prava, neofašistička vlast sastavljena od ljudi koji u javnim nastupima djeluju kao oni tipovi koji su preko teške veze, uz debeli mito i na jedvite jade uspjeli položiti šoferski ispit. Trumpova djeca, Orbanovi bliski rođaci kojima ni Pavelić izgleda nije pretjerano mrzak.

Posle decembarskih izbora koje je vlast u Srbiji pokrala „uvozom“ svojih glasača, pred nama je 2. juna novi izborni krug u Beogradu i na lokalu, na koji će deo opozicije izaći, a deo će bojkotovati. Zbog čega mogućnost da neka građanska demokratska opcija pobedi na nekim skorašnjim izborima, kako nam sada izgleda, ulazi u domen naučne fantastike?

– U Zagrebu uglavnom mislimo da je politička situacija kod vas u Srbiji puno gora od naše. No bojim se da postajemo, to nam je očito sudbina, sve sličniji. I kod nas se opozicija nije mogla dogovoriti pa su je vladajući pomeli jeftinim trikovima. Prije puno godina, 1999., radio sam s Igorom Mirkovićem dugometražni dokumentarni film „Novo, novo vrijeme“, o izborima na kojima je opozicija prvi puta uspjela skinuti s vlasti desne nacionaliste. A uspjeli su samo zato jer su se, bez obzira na sve razlike, a one nisu bile male, devet mjeseci prije izbora vrlo precizno dogovorili da idu zajedno i da se neće dati razbiti.

Da je opozicija u Hrvatskoj to napravila danas bi imali normalnu, građansku, ne pretjerano lijevu ali pristojnu vlast. Ovako je ispalo obrnuto. Bojim se da je isti slučaj i kod vas. A zašto je tome tako? Na to pitanje ima krajnje pojednostavljeni odgovor; zato jer oni koji bi ovdje trebali vladati, koji bi kao opozicija lako srušili vladajuće, više tu ne žive, otišli su među neke normalnije ljude u neke daleke zemlje.

Šta biste rekli, gde se danas nalaze Hrvatska i Srbija?

– One nisu čak ni ostvarenje snova najcrnijih nacionalista. A za ostali normalni svijet one su veliko razočaranje, propuštena prilika da se od komada Jugoslavije naprave male, simpatične zemlje svijesne toga što su, kakve su i kolike su, države u kojima je ugodno živjeti i u kojima te politika ne maltretira. A imali smo sve pretpostavke da nam se to dogodi. Šteta.

U današnjim politikama nema utopije, nema levih ideja, ni u tragovima više nema sna o socijalnoj pravdi na kojem je počivala nekadašnja Jugoslavija, a kriminalne pljačke moćnih i bahatih gotovo su legalizovane. U tim neoliberalnim tranzicijama u kojima su naši političari prisvajali i rasprodavali i ono što se po zakonu ne sme prodavati, najviše je stradala radnička klasa, ali se ona nigde ne čuje. Zašto se u ovim decenijama nije desio ni jedan važniji otpor radnika koji su sve izgubili, pa i dostojanstvo rada?

– Meni se čini da je to zato jer su ih u ovih tridesetak godina toliko opčinili nacionalizmom i pomoću njega uspjeli uvjeriti da je „Imamo državu“ važnije od svega drugoga na ovome svijetu. Da se treba žrtvovati za taj uzvišeni cilj, da valja zažmiriti na sve pljačke i uništene tvornice. Ne bune se jer se boje da time ne povrede taj i san u koji su tako čvrsto povjerovali, to da je država važnija od njihovih života. Tako je „radnička klas“ danas najveća izborna baza crne desnice. I to ne samo kod nas, Trump na tom kiču gradi čitav svoj koncept.

U našim kulturama zaborava da li se danas više iko seća kako je i zbog čega Prvi maj postao Međunarodni praznik rada i radničke klase?

– Bojim se da ne. Mislim da u Zagrebu vjeruju da je to praznik graha, što bi vi rekli pasulja, koje grad dijeli penzionerima i ostaloj sirotinji.

Bili ste i ostali levičar: posle svega što ste lično, ali i kao porodično i kolektivno iskustvo preživeli u ovim decenijama koje su nam „pojeli skakavci“, da li je ostala neka utopija u koju i sada ipak verujete?

– Naravno da je ostala. Što bi me inače natjeralo da ujutro izađem iz kreveta. Ja sam manje – više veliki optimista koji sve vidi crnije no što to je. To se u psihologiji vjerojatno zove „podijeljena ličnost“. U toj borbi mojeg sna i moje jave ja još uvijek vjerujem da se ima smisla boriti za „bolje sutra“, bez obzira što ništa u realnosti u kojoj živim ne govori tome u prilog.

Scenario filma „Svemu dođe kraj“ nastao je po motivima romana „Na rubu pameti“, moralnoj premisi Miroslava Krleže u kojoj dominira njegov duh – bes prema okruženju u kome živi. Zašto je bes većine ljudi zamenila „elastičnost“ da se adaptiraju na sve što se dešava?

– Zato jer je novac postao apsolutno mjerilo svih, pa tako i etičkih, vrijednosti.

Pre tri meseca ovde je objavljeno drugo, dopunjeno izdanje Vašeg leksikona sećanja, autobiografske knjige „Neispričane priče“ koje ste čuvali u „režijskoj bilježnici kao u nekoj dobro začepljenoj boci“. Kakav ste osećaj imali dok ste „čeprkali“ po svojoj prošlosti?

– Da sam, kada se bolje pogleda, uz sve nedaće koje me nisu mimoilazile, zapravo imao veliku sreću. Živio sam od igre i za igru. A to manje -više znači da sam bio slobodan čovjek. Što ćete više od toga.

Razlog za „Neispričane priče“ je vrlo lični i emotivni: namenili ste ih, kako ste izjavili, svojim američkim unucima da, kada odrastu, „znaju nešto od onoga što se dogodilo prije njih“, a onda je ova knjiga objavljena u sedam zemalja. Šta biste danas rekli, da li je život na Balkanu „nepodnošljiva lakoća postojanja“?

– Nema na Balkanu lakoće, čak ni one nepodnošljive. Balkanu više pristaje naslov „nepodnošljiva težina postojanja“. Tu je sve teško i mutno, i ljudi se sa ogromnom mukom vade iz toga pokušavajući držati glavu iznad tog mulja. Žele udahnuti svjež zrak a vlast ih gura nazad u to blato. Oni koji to ne izdrže, odlaze.

Ostvarili ste blistavu i uzbudljivu karijeru: Vaši filmovi su osvajali nagrade i punili bioskopske sale širom sveta, svi režimi su Vas napadali zbog „uvredljivih“ političkih i „nepatriotskih“ poruka koje su prepoznavali u Vašim ostvarenjima, kao „državni neprijatelj“ bili ste na raznim „belim“ i „crnim“ listama… Od filma „Ustav Republike Hrvatske“, Vi i Ante Tomić optuženi ste da „rušite Hrvatsku“. Da li je to ipak laskavo za završetak jedne velike karijere, koji ste najavili sa filmom „Svemu dođe kraj“?

– Netko je jednom napisao da svaki pristojan građanin mora kritički misliti, da ne kažem prezirati, vlasti pod kojom živi. Da bez toga društvo jednostavno ne napreduje . To isto kaže i ona narodna: „Da nema vjetra pauci bi nebo premrežili“. To što ja ne mislim dobro o vlasti pod kojom živim, kao ni o ovoj pod kojim vi živite, ne znači da se pod stare dane odjednom želim baviti politikom. Uvijek sam vjerovao da je pravljenje filmova puno pametnija i časnija disciplina. To je disciplina za odlikaše. Ponavljači idu u politiku. A što se kraja tiče neću ga ja ispisivati: taj natpis će na odjavnoj špici mog filma morati ispisati netko drugi.

Zacrtana putanja barke

U Vašem uzbudljivom leksikonu su priče o četiri generacije Vaše porodice, majci Evi Izrael Grlić, istaknutoj hrvatskoj novinarki i prevoditeljici koja je u Holokaustu od trideset i šest članova porodice izgubila trideset i četiri, ženi koja je preživela progone u NDH, učestvovala u partizanskom pokretu, i nakon rata bila zatočena na Golom otoku, a puno prostora posvetili ste i istoriji kinematografije, jugoslovenskom filmu, ljudima s kojima ste se sretali i radili, prijateljima…. Šta bi u svemu tome bio neki epicentar Vašeg života?

– Da na tom svijetu, kao što to mudraci kažu, samo mijena vječna jest. I da u tim valovima mijena treba puno energije i još više sreće da čovjek održi stabilnost i zacrtanu putanju svoje barke.