INTERVJU Saida Mustajbegović: Fašizam kao užarena kugla prži sve što dotakne

Na gornje pitanje, neuobičajeno za uvod, Saida Mustajbegović odgovorila je apsolutno očekivano, jasnim rečenicama uobličujući sliku literature kojoj pripada: „Izlizali smo superlative. Olako ih koristimo pa sad, kad napišem činjenicu da je nastalo dosta odlične književnosti u zadnjim dekadama u Bosni i Hercegovini, možda ne zvuči onako kako bih željela. Drugo, ne bavimo se kao društvo traumama – rat je prije svega trauma, tako da su posljedice vidljive u svakodnevici. Književnost nije mimo života. Čak da u njoj stvaramo fantaziju, baza je iskustvo ili saznanje onog ko je ispisuje.“

Saida Mustajbegović je ovim sažela svoj literatni kredo, a dokazala zbirkom priča Kuća bez krova (2017) i, od nedavno, zbirkom stihova Nenošeni snovi (ilustracija za omot Adis Fejzić) – obema objavljenim u izdanju sarajevskog izdavača Buybook. Uži izbor iz ove knjige poezije koja je nastajala duže vreme objavljen je u monografiji Landis & Gyr Stiftung pre dve godine, a stihove je na nemački jezik prevela Ilma Rakusa.

I pripovetke i poezija Saide Mustajbegović obojene su upravo onom vrstom emocija koja prigušeno, a ipak sasvim jasno govori o protoku vremena u kojem ljudsko zlo pokazuje svoje Janusovo lice. Kratkim, a efektnim rečenicama koje u zbirci stihova Nenošeni snovi autorka artikuliše stakato tonovima, poetski se pripoveda o onome što se u davno, i u novo vreme zbivalo. A nastavlja svoj život kao posledični traumatični odjek.

Književni kritičar Nenad Tanović zabeležio je da zbirka pesama Nenošeni snovi govori na jedan suzdržani način o spoznaji zla i njegovim posledicama, koji su nam se u nedavnoj prošlosti dogodili, a da se nijednom rečju ne pominju rat, krv, zločini i razaranja.

Zbirka rekapitulira protekle decenije naših života i činjenicu da i dalje maštamo o svetovima za koje naši pasoši više ne vrede, podvlači Tanović; sećanja imaju ulogu da ljudska duša mora naći ne samo estetski već prvenstveno etički oslonac pred licem zla, a autorka Nenošenih snova u savremenu je postratnu be-ha poeziju unela nove tonove jednog raskošnog nenapadnog kognitivnog senzibiliteta.

Time se odmakla od nekih tematskih barijera i narativa i unela novi vetar u uspostavljene okoštale pesničke modele, čineći poeziju i njeno čitanje i razumevanje ponovo uzbudljivim.

Saida Mustajbegović se, pored književnosti, bavi i novinarstvom ali je, kako u njenoj biografiji stoji, danas profesionalno fokusirana uglavnom na društvena i humanistička istraživanja – prevashodno transgeneracijskih trauma i narativa koji se reflektuju u kulturnim obrascima Balkana. U to spadaju i uticaji i dometi angažovane umetnosti između dva svetska rata, ali i danas. Tako se u okviru tih istraživanja posvetila višegodišnjem radu na dokumentarnom filmu Collegium Artisticum 1939-1941: boje i ritmovi nemira, koji je premijerno prikazan prošle godine u Bosanskom kulturnom centru u Sarajevu, 9. maja, na Dan pobede protiv fašizma.

Film Collegium Artisticum 1939-1941: boje i ritmovi nemira govori o umetničkoj avangardnoj grupi mladih intelektualaca levičarskih ideja, koja je osnovana u Sarajevu uoči Drugog svetskog rata. Svojim je delovanjem upozoravala na pretnju fašizma, zalagala se za multikulturalnost, a pokrenula je i izdavanje prvog bosanskohercegovačkog stripa Seoba Slavena koji je crtao slikar Ismet Mujezinović, a tekst pisao književnik Zijo Dizdarević.

Početak rata doneo je i progon ove grupe umetnika: većina njih je otišla u partizane, dok su neki ubijeni u koncentracionim logorima Jasenovac i Jadovno.

Intervju sa Saidom Mustajbegović, svestranom bosanskohercegovačkom umetnicom, počinjemo ipak od njene zbirke stihova Nenošeni snovi, i pitanjem kako se, i zašto odlučila da se posle knjige priča okuša i u stihovima?

– Dugo sam uzmicala poeziji. Mada je poezija obilježila moje odrastanje. Činilo mi se da sve je lakše reći stihom, vlastitim ili riječima velikih pjesnika. Generacijski nisam bila iznimka. Što je stvarnost koju smo živjeli postajala strašnija, sve sam manje pisala. Sada kad pogledam dnevnike iz tih godina, nema ničeg od onog što smo živjeli. Nijedne emocije. S obzirom da sam sociologinja, radila sam nekoliko velikih istraživanja u kojima je moja uloga bila različita. Jedno od njih bilo je prikupljanje narativa žena Bošnjakinja/muslimanki, rođenih između dva svjetska rata na Balkanu. Paralelno sam radila još jedno veliko istraživanje o Collegium Artisticumu, avangardnoj grupi koja je u Sarajevu djelovala od 1939. do 1941. Nakon toga sam imala polugodišnji rezidencijalni boravak u Švicarskoj. U tišini te zemlje, sva je balkanska kakofonija oživjela. Moja je poezija, prije svega, spoznajna.

* Koje su dodirne tačke pripovedanja i poezije koje ste otkrili?

– Pričom ili stihom kazujem kolektivno koje je istovremeno i lično, bilo da je riječ o nekom stereotipu, emociji, događaju, folkloru, historiji…

* Vaša knjiga priča ima simboličan naziv „Kuća bez krova“. Kako u njoj borave „Nenošeni snovi“?

– U Kući, pojedinačne priče ispričane različitim glasovima, dešavanja s otiskom različitih ustavno-pravnih dešavanja zapravo su atmosfera grada koji živi duže nego što pamtimo. Nenošeni snovi satkani su od emocija zarađenih i naslijeđenih. One pulsiraju prostorom Poluostrva čiji toponim za se lijepi poglede, oglede i tumačenja vijekovima sa različitih strana svijeta. U Snove je utkano sve ono što upravlja nama, a da ga nismo svjesni. U njima je sve ono lijepo za koje nam je neko kazao „koliko se smiješ, oplakat ćeš“.

* Ipak se nameće pitanje: U kakvoj to stvarnosti živimo kad nam je kuća bez krova, a snovi nenošeni?

– Živimo u stalnom strahu. Njega udahnemo u majčinom trbuhu, ureže se u nas povojima. Riječ rat je najživlja riječ u našim školskim programima. To ni iz kakve perspektive dobro ne donosi. Godine 2015. radila sam (pisala) do kasno tj. rano ujutro. U neka doba na televiziji počeli su alarmantni prijenosi o ruskom avionu koji je na teritoriji Sirije oborila turska vojska. Ne mogu ispisati moj strah ni kako sam zoru dočekala. Znam šta sam pisala samo zbog proživljenog straha koji nije imao vezu s temom o kojoj sam pisala. Taj dan sam bila iscrpljena, najpreciznije – emotivno iscijeđena. Vijesti su se nastavile nizat, a ja kontam da sam to vrijeme sebe uludo trošila, a da ništa u svijetu ne mogu promijeniti. To je primjerice trenutak koji se reflektirao na moju svakodnevicu danima. Takve vijesti uzmu našu sadašnjost, mi pristanemo da odgađamo snove, a naši životi satkani su od njih, različitih.

* Poezija ne ide bez istine koja se otkriva iza njenog sažetog izraza. Jesu li to njena dva lica, jedno prikazano, drugo prikriveno?

– Mislim da nisu. Nijedno lice nije simetrično, a od emocije i spoznaja koje nama vladaju u trenutku posmatranja zavisi ono šta i koliko vidimo.

* Iskustveno, na oba su ožiljci rata koji je uništio Jugoslaviju. Sećanja na užasne prizore ne mogu se nikad izbrisati. Kako ih staviti u pesmu?

– To znanje meni je neuhvatljivo, i ne bih to umjela svesti na definiciju i nasloniti se na neku teoriju. Ono što znam je da se naša stvarnost neće promijeniti dok se ne suočimo s tim slikama. Umjetnost je jedan od načina. Oni koji su u njoj, osim estetike, trebaju se povinovati etici.

* Za Borhesa poezija je strast i radost. Od nje je sazdan život, ali je svejedno zagonetka. Šta vama ona znači?

– Najstarija pjesma za koju znamo nađena je na području današnje Sirije, a stara je 3.400 godina. Ne znamo autora ili autoricu. Nisu nam poznati njihovi strahovi, a na najčuvenijim svjetskim univerzitetima mjere se njihove riječi s posebnom pažnjom. Lako mi je zamisliti radost na licu naučnice koja je, tražeći matematičke jednačine u glinenim pločama, otkrila pjesmu. Tako se i sama nadnesem nad neku sliku u meni, ili preda mnom.

* Pisanje je vrsta saradnje, vaše Ja i čitalačko Ja se dopunjuju. Zamišljate li publiku kojoj se obraćate?

– Ne zamišljam. Ali volim slušati čitalačke interpretacije onog što napišem. Svako to iskustvo za mene je dragocjeno. Ne proturječim mu. Mada mi se dešava da da se, kad čitam, osjećam pozvanom da razgovaram s autorom ili autoricom.

* Završnom poglavlju, kratkom autorskom proznom zapisu dali ste naslov u dva reda: u prvom stoji „Dok čitamo“, u drugom „Treći svjetski rat“. Višesmisleno – Čitanje nam je uteha dok rat „počinje“? Ili „traje“? Ili čitanje „isključuje“ rat? Ili je rat „u nama“, pa se ni čitanjem od „zla rata“ ne može pobeći?

– Odgovorit ću vam vlastitom mapom ratova. Junak moje generacije bio je Boško Buha. Sedamnaest borića zasađeno je na planini Jabuka, pored mog rodnog Prijepolja. Bilo mi je sedam godina kad sam prvi put to mjesto posjetila. Završila sam osnovnu školu Vladimir Perić Valter. Dan škole je 6. april, dan njegove pogibije u Sarajevu. Mjesto gdje se nalazi srednja škola koju sam pohađala zove se Šarampov – turcizam koji u prijevodu znači rov. Trg nedaleko od rodne kuće zove se Mejdan, a uz njega je Park heroja. U Švicarskoj sam shvatila da zelenu salatu ne jedem od vremena Černobila, a nuklearni rat je dio globalnog straha. U Konjicu, sahatak vožnje od mog doma je ARK (Atomska ratna komanda), koja je u tajnosti građena od 1953. do 1979, a izgradnja je koštala četiri milijarde i 600 miliona američkih dolara.

Prije desetak godina kružila je društvenim mrežama mapa ratova i okupacija u svijetu nakon Drugog svjetskog rata. Trenutak kad je rukopis Nenošenih snova dobijao prve recenzije, započeo je još jedan rat a mi – ljudi kojima sam okružena ili su diljem svjeta – svako na svoj način, živjeli smo vlastite strahove rata. Straha od kraja civilizacije. Zapravo, mir je san koji niko od nas nema privilegiju da odgađa a olako ga shvatamo. Zadnjih dana građani Prijepolja suočili su se sa inicijativom da se promijeni naziv glavne ulice – Valterove, simbola antifašizma grada. Tako se moderno živi mir. U kontekstu upozorenja navela bih jednu Ničeovu misao: „Ono što je u početku bila spoljašnjost, na kraju skoro uvek postaje suština koja je djelotvorna kao takva“.

* Autorka ste i dokumentarnog filma „Boje i ritmovi nemira – Collegium Artisticum 1939-1941.“ o avangardnoj grupi mladih umetnika i intelektualaca koja je u osvit Drugog svetskog rata radila u Sarajevu. Šta vas je njoj privuklo?

– Očarala me je snaga ideje, strast i predanost umjetnika u njoj koja je pokrenula zajednicu u jedno dosta mračno doba kad je Evropa gorjela. Opet tu imamo rat u najavi. Fašizam kao užarena kugla prži sve što dotakne.

* Ko su bili njeni članovi, i kakav im je bio program?

– To me je posebno očaralo. Prvobitno osnivači avangardne grupe CA, dirigent i kompozitor Oskar Danon, balerina, koreografkinja Ana Rajs, slikar Vojo Dimitrijević i arhitekta Jahiel Finci. Oko njih se okupilo stotinjak intelektualaca tog doba. Djelovali su kao sekcija Sarajevske filharmonije. Organizovali su predavanja: od historije plesa do Pikasovih radova pa i Gernike, koncerte izložbe i totalni teatar (sintezu svih umjetnosti) po uzoru na Čeha Buriana. Oni su donijeli dašak evropskih kulturnih centara tog vremena, ali nisu zapostavili ni usmenu autohtonu književnost. Oni su umjetnošću upozoravali na nadolazeći rat.

* Iako je kratko trajala, ova je grupa ostavila značajan trag u jugoslovenskoj kulturi i umetnosti. Da li je stigla da sarađuje sa drugim, dugotrajnijim avangardnim pokretima u tadašnjoj Jugoslaviji, sa dadaistima, zenitistima, nadrealistima?

– Kao grupa nije, ali zasigurno individualno da. Ono što mi kao prvo na um pada je da, naprimjer, slikarka Mica Todorović nije bila članica Collegiuma ali jeste pomagala njihov rad. Znači, bila je simpatizerka kao što je prije toga bila simpatizerka avangardne grupe Zemlja u Hrvatskoj.

* S obzirom da im je opredeljenje bilo levičarsko, kakve su im sudbine bile? Za vreme, i posle rata?

– Oni su 1941. inscenirali jednu češku dječiju knjižicu u maniru Burianovog totalnog teatra. Uradili su četiri jednočinke koje su izvela djeca balerine. Zbog poruka te predstave su zabranjeni, i većina njih se morala povući u ilegalu. Većina ih je tek u partizanima postala član Komunističke partije. Grafičar Danijel Ozmo ubijen je u Jasenovcu, pisca Ziju Dizdarevića ubile su ustaše, slikari Ismet Mujezinović i Vojo Dimitrijević otišli su u partizane kao i Oskar Danon (taksijem), te Jahiel Finci. Ana Rajs kasnije Radošević bila je dio Kazališta narodnog oslobođenja u ratu, a nakon rata osnovala je u Beogradu srednju baletsku školu, itd. Skoro svi su otišli u borbu protiv fašizma, a nakon rata su bili u prvim redovima kulturno-obrazovne izgradnje i obnove. Ne trebam iole informisanom ispisivati impresivnu karijeru Oskara Danona, ali i drugih koji su preživjeli rat. Članovi Collegiuma bili su i Emerik Blum i njegova supruga, pijanistica Matusja. Blum je posijao toliko progresa u društvo da još ubiramo plodove njegovog rada. On je prvi 1941. uhapšen zbog Collegiuma, bio je i u logoru Jasenovac odakle je prebjegao u partizane. Mogla bih još dosta pobrajati bez epiteta samo činjenice ko su bili članovi Collegium Artisticuma. Uvijek imam osjećaj duga spram njihovih djela.

* Da li se njihove progresivne ideje pamte? Koliko ih Sarajevo, i da li, danas čuva? Obnavlja?

– Moje istraživanje dugo je trajalo – šest godina, jer sam morala sakupljati djeliće sjećanja na avangardnu grupu Collegium Artisticum. Vidljivo je jedino ime Collegium Artisticum koje je, na prijedlog Ismara Mujezinovića, dobila gradska galerija 1975. godine – tada su bili živi osnivači i učesnici CA i često su se družili upravo u tom prostoru. Tragovi onoga što su uradili žive se kroz dosta umjetničkih i obrazovnih institucija. Osnivači CA, iako su poslije Drugog svjetskog rata bili ugledni, nisu sebi za života sagradili spomenike. Iz toga bi mi danas nešto trebali učiti.

* Film je premijerno prikazan prošle godine u Sarajevu, kasnije i u Zagrebu u okviru festivala Dani Sarajeva u Zagrebu. Imate li pozive iz Beograda?

– Produkciju filma radio je Bosanski kulturni centar, a koproducent je naš javni servis BHRT. Premijerno smo ga u BKC u Sarajevu pokazali simboličnog 9. maja. Nakon toga je prikazan i na Sarajevo Film festivalu, pa u Zagrebu… Iz Beograda je odmah nakon premijere došao poziv, ali smo to prolongirali.

* Posle knjige priča i knjige poezije, da li sada dolazi vreme vašeg novog romana? Kad biste ga pisali, šta biste u njega preneli iz vaših priča i stihova?

– Shvatila sam i prihvatila da ne mogu planirati kojim ću redosljedom raditi. Dugo već radim na proznom tekstu, ali sam ga u jednom trenutku ostavila po strani zbog poezije. Nekoliko je motiva koji me zaokupljuju, no oni u prostoru velikog proznog rukopisa funkcionišu potpuno drugačije. Neću ih zaustavljati. Neka rastu.