INTERVJU Senad Šahmanović: Na ovom prostoru je i dalje važnije biti politički podoban nego imati znanje i talenat

Prvo dugometražno ostvarenje jednog od najdarovitijih crnogorskih reditelja, podržano i od evropskog fonda Euroimaž, doživelo je svetsku premijeru na upravo završenom 29. Sarajevo Film Festivalu, u okviru Open Air programa, gde je ostvarilo zapažen uspeh – za „Sirin“ je prodato oko 700 karata, i ispaćen ovacijama publike.

– Nakon više od pet godina rada na projektu, te brojnih izazova sa kojima smo se morali suočiti, premijera na tako važnom festivalu je nešto što se poželjeti može, na neki način može se reći da je to jedna vrsta prizananja za uloženi trud. Nije tajna da sam tokom rada na ovom projektu, imao na umu da bi premijera mogla biti u Sarajevu – kaže za Danas Senad Šahmanović, koji se u svetu proslavio kratkim filmom „Umir krvi“, prikazanom na više od 70 festivala, na kojima je osvojio oko 40 nagrada.

– „Sirin je na SFF prije svega kvalitetom zavrijedio pažnju selektora, a nakon toga publike i kritike. Sad predstoji bogat festivalski i bioskopski život filma. Nama kao mladoj kinematografiji potrebna su kontinuirana priznanja te vrste, a da bi do njih došli, potrebna je nedvosmislena podrška kako institucija tako i mnogih drugih nezaobilaznih faktora, koji na ovaj ili onaj način utiču na nastanak jednog kinemtografkog djela. Podsjetiću da su mnoge velike kulture kinemtografiju prepoznale kao ključnu granu, ne samo u umjetnosti, nego kao i ključni ekonmski parametar, a da ne govorimo o promociji I vidljivosti zemlje I brojnim drugim pozitvnim aspektima investiranja u kinematografiju.

Kako doživljavate Montenegro Film Festival u Herceg Novom, koji je bio jedan od najvažnijih u nekadašnjoj Jugoslaviji, i gde je njegovo mesto danas u okviru regiona?

– Neizmjerno sam srećan, i s nestrpljenjem iščekujem premijeru na Kanli Kuli, jednom od najljepših mjesta za projekcije na otvorenom u regionu, a možda i šire. Mislim da, od kad sam počeo da razmišljam o filmskoj režiji kao zanimanju, ja posjećujem Hercegnovski festival. Za to vrijeme on je prošao kroz uspone i padove, a obzirom da uvijek biram optimizam, vjerujem da su bolji dani pred nama, kad je ovaj festival u pitanju. To potvrđuje ovogodišnja fenomenalna selekcija filmova, kako u glavnom tako i u pratećim programima. Vjerujem da uz adekvatnu podršku kreativnih ljudi sa vizijom, kao i onih koji ga finansijski podržavaju, ovaj festival se može i mora učiniti regionalno značajnim mjestom za susrete filmskih stvaralavca, i da se odatle crpi stvaralčka energija i kreativni zanos, neophpodan za nastanak novih filmova i generacija koje bi se posvetile filmu.

Vaš novi film neobičnog naslova (Sirin je mitološko biće istočnoslovenskih legendi, koje je pola žena – pola ptica), fokusira temu identiteta. Na čemu se sve zasniva vaš scenario koji potpisujete zajedno sa italijanskom spisateljicom Klaudijom Botino?

– Klaudija i ja dolazimo iz potpuno različitih kultura, a oboje imamo slične senzibilitete. Kada smo krenuli da radimo na ovom projektu, inkorporirali smo naša zajednička iskustva, obzirom da se ona nakon završene srednje škole odselila za Francusku i tamo nastavila školovanje. To je donijelo jednu stranu priče, druga strana je moje iskustvo, odnosno, iskustvo mog starijeg brata, koji je se sa osamnaest godina otisnuo u svijet. Nakon njegovog privremenog povratka i razgovora s njim, shvatio sam da on nije više ista osoba, da je neko ko je stranac zemlji svog porijkla, a takođe i stranac u zemlji u kojoj se trenutno nalazi. Tako smo i Klaudija i ja imali želju da ispričamo priču o osobama koje tragaju za svojim identitetom, ali iz jedne potpuno drugačije vizure.

Emigrantska drama za ovaj naš prostor aktuelna je više od trideset godina, od ratnih devedesetih, ali i globalno, jer su tektonski politički događaji doprineli da prve decenije 21. veka postanu era emigracije. Šta je ono što vas u toj problematici iično uznemirava?

– Kao neko ko je svoje djetinjstvo proživeo u tim mučnim devedesetim, svjedok sam brojnih turbulentnih događaja. U formi filma želio sam da ispričam priču o traumama koje prate našeg glavnog lika, kako se sve to reflektuje kasnije na njegov život, kako neko ko je preživio traume u djetinjstvu, kako se bori sa njima, a posebno, ako je neko u novom sistemu, novoj nepoznatoj kulturi krenuo da gradi život iz početka, kako poželi da bude neka druga osoba. Zbog čega je sve to tako?

Glavna junakinja vaše priče jedna je od mnogih koji su u vreme raspada Jugoslavije napustili ovaj prostor, u međuvremenu je postala advokatica u Parizu i vraća se u Crnu Goru poslovno, zbog testamenta jedne klijentkinje… Kakav je njen novi susret sa podnebljem iz koga je potekla?

– Nije jednostavan taj susret sa uspomonema i domovinom, to je drama na prvom koraku. Nakon toga slijede drugi koraci koji se bave problemima na koje taj lik nije mogao da utiče, koliko su neke okolnosti uticale na njen život. Koliko primjer pokojne bogatašice koja je provela život u Americi, a na kraju ostala sama, utiče na nju. Prateći njen život naš glavni lik počinje da prepoznaje neugodne paralele između svog života i života pokojnice.

Odakle potiče bol vaše junakinje i njena drama, da li ona sebi u nekom trenutku možda postavlja pitanje da li je trebalo da napusti prostor, porodicu i ljude kojima negde genetski pripada, i da gradi novi identitet tamo gde nema nikakvog „korena“?

– Sigurno je da je ta pitanja muče, ali do trenutka povratka u svoju zemlju, ta pitanja postaju učestalija. Počinju da joj se bude emocije i sjećanja, koja prouzrokuju preispitivanja donešenih odluka. Jedini način da pronađe odgovor na ta pitanja je odluka da se vrati u svoje mjesto, rodnu kuću, da ponovo uspostavi davno pokidane veze, ne bi li doživjela pročišćenje i izbjegla sudbinu bogate pokojnice.

Da li je uopšte moguće „izbrisati gumicom“ sve ono staro što nosimo u sebi i stvoriti novi identitet?

– Mislim da nije moguće, a mislim, takođe, da to i nije neophodno. Pojedinac se s tim može suočiti, i nastaviti svoj život. Moram reći da mi u filmu nije bila intencija postavljati takva pitanja, više sam se bavio posledicama i oklnostima na koje mi ne možemo uticati, a u kojima se pojedinac nađe.

Emigracija je i danas jako prisutna na ovom našem prostoru, koji je osiromašen ratovima, pljačkaškim privatizacijama, i zagađen političkim prepucavanjima, nacionalizmom, a sve u „odbrani patriotizma“. Kako vaša generacija doživljava ovaj naš region?

– Posledice svega toga su više nego uočljive. Naime, razmišljanja mladih ljudi se uglavnom svode da na to da je njihova budućnost negdje drugo. Brojke potvrđuju tu tezu. To je za kapacitete i potencijale koje imamo poražavajuće. Za to treba zahvaliti lošoj politici, odnosno negativnoj selekciji. U regionu je važnija podobnost, politička pripadnost prije nego pojedinačni kvaliteti, i dok god je tako, teško ćemo se botriti s negativnim trendovima

Često čujemo da bi čovek trebalo da živi tamo gde je srećan, gde može da ostvari svoje profesionalne i lične želje, u društvu u kojem se oseća sigurno, ma gde to bilo. Kakav je vaš stav?

– Mislim da na to nije lako pronaći jednostavan odgovor. Meni je najbliža Andrićeva misao: „Čudno je kako nam malo fali da budemo srećni, koliko često nam, zapravo, to malo nedostaje“.

Savršeni regionalni miks

U „Sirinu“ je okupljena jedna od najboljih glumačkih ekipa ovog prostora – od Jasne Đuričić, Danice Ćurčić, Izudina Bajrovića, Marka Baćovića, Nikše Butijera, do sjajnih crnogorskih i albanskih glumaca. Da li su ovakvi izbori i regionalne koprodukcije jedini mogući put za uspeh ovdašnjih kinematografija?

– Prije svega da se svima njima zahvalim na razumijevanju, podršci, želji, strpljenju I, naravno, povjernju da prihvate poziv i budu dio projekta. Bilo je veliko zadovoljstvo sarađivati sa njima, sa nekima sam od ranije sarađivao, kao što su Jasna Đuričić i Marko Baćoivić, sa nekim prvi put. Veliko je zadovoljstvo kada se uspostavi povjerenje i saradnja se nastavlja u narednim projektima. To me čini posebnom srećnim. I da nema tih formalnosti, mi bismo sarađivali, jer je zapravo bogatsvo u različitostima, a naš region je pravo bogatstvo. Naravno, kad govorim o različitostima, moram istaći naše sličnosti, kojih ima puno, i kad se svi ti elementi spoje, onda imamo dobitnu kombinaciju. Jedan savršen miks, samo se treba podsjetiti nekih kolektivnih uspjeha iz prošlosti, u kojima je svaka republika dala svoj doprinos. E sad, koprodukcije su dobre I pomažu da se stvari i sa te formalne strane slože, ali ipak, i to ima svoju negativnu stranu – podiže cijenu produkcije a i proces apliciranja za podršku je dug, tu se potroši dosta vremena, tako da se oduži stvaranje filma. Svakako, najvažnije je napraviti film, poželjno je da bude dobar.