INTERVJU Senad Šahmanović: Ne stižemo ni da uočimo svu surovost koju živimo

Reditelj koga naša publika poznaje po kratkom igranom filmu „Umir krvi“ (na više od 70 svetskih festivala osvojio je oko 40 nagrada), prvom dugometražnom ostvarenju „Sirin“ koje je ispraćeno ovacijama na prošlogodišnjem festivalu Slobodna zona, dokumentarno-igranom filmu “Živko Nikolić – Nedosanjani san”, prikazanom na 29. Festivalu autorskog filma, sada se predstavlja „Pontonovim srcem“.  Regionalnom premijerom ovog Šahmanovićevog filma, sa Radetom Šerbedžijom u jednoj od glavnih uloga, večeras počinje 37. Filmski festival Herceg Novi – Montenegro Film Festival.

Legendarnom glumcu koji je ostvario svetsku karijeru na ceremoniji na Kanli Kuli biće uručena Nagrada „Milan Žmukić“ za izuzetan doprinos regionalnoj i evropskoj filmskoj umetnosti, i ovom festivalu, a Šerbedžija će i proglasiti otvorenim najveći praznik „pokretnih slika“ u Crnoj Gori.

U glumačkoj ekipi „Pontonovog srca“ su i Marko Janketić koji igra glavnog junaka, Marija Labudović, Dubravka Drakić, Mišo Obradović…, a u razgovoru za naš list Šahmanović govori o surovosti naše svakodnevice, umetnosti koja je uvek angažovana i koja je tu da nam pomogne da se vratimo suštinskim ljudskim vrednostima…

Prošlogodišnji festival u Herceg Novom otvoren je vašim filmom „Sirin“, ove godine njegov početak označiće premijera “Pontonovog srce”, čije ste snimanje započeli u ovom gradu. Kako doživljavate hercegnovski festival, u čemu je danas njegov regionalni značaj?

– Kada se ovako postave stvari, onda se otvara pitanje da i treću godinu otvorimo festival mojim filmom, mislim da je filmovima Branka Bauera tri puta otvoren Pulski festival. Hercegnovski festival s velikim zadovoljstvom posjećujem još od vremena kada sam pripremao prijemni ispit za upis na studije filmske i TV režije, a kao autoru iz Crne Gore jako mi je važno da moji filmovi tu budu prikazani. I na drugim mjestima, naravno, ali Montenegro Film Festival je od nacionalnog značaja, prema tome, on je centralno mjesto okupljanja filmskih stvaralaca iz Crne Gore, regiona i svijeta, mjesto gdje će se promovisati filmovi, ali i ostvarivati kontakti i saradnje za buduće projekte.

„Sirin“ je emigrantska drama koja fokusira problem identiteta, za ovaj naš prostor aktuelna više od trideset godina, a danas i globalno, jer su tektonski politički događaji doprineli da prve decenije 21. veka postanu era emigracije. “Pontonovo srce” je romantična komedija, zašto ste odlučili da promenite kolosek ka „lakšoj“ priči i žanru?

– Kada se pravi autorski film, o bilo kom kom žanru da je riječ, potrebno je uložiti dosta truda, energije, tako da djeluje da je lakše napraviti film kao što je „Pontonovo srce“, ali mislim da je to samo na papiru. Žanr romantične komedije svakako nosi brojne izazove, a ja sam nastojao da ispunim tu priču i dramskim elementima, a I komičnim elementima. Ono što je možda meni i celoj ekipi filma bilo najvažnije je da je ispunimo iskrenim emocijama. Rediteljski stil „Pontonovog srca“ je malo drugačiji od onog koji je bio prisutan u mojim prethodim radovima, ali smatram da se mogu pronaći prepoznatljivi elementi koji su prisutni i u mojim ranijim filmovima.

U čemu vidite aktuelnost teme kojom se bavite u ovom filmu – da li smo u svakodnevnoj trci za egzistencijom, na ovom našem prostoru opterećnom političkim, ekonomskim i svim drugim problemima, možda pomalo zaboravili na romantična osećanja i na smeh?

– Uvijek sam se trudio da u mojim radovima ima elemenata svevremenosti, da izdrže zub vremena i da budu zanimljivi nekim novim generacijama, zato što je prava umetnost uvek angažovana i uvek aktuelna. Mislim da nas je danas sveopšta trka sa životom udaljila od pravih vrijednosti, jednostavno, nemamo dovoljno vremena jedni za druge, na ljude oko sebe i onome što se događa oko nas sve više gledamo kroz sopstveni interes, jedino mjerilo za životni uspjeh samo je novac. Film „Pontonovo srce“ je drugačija priča, na jedan neobičan način govori o željama i nadanjima, o osećanjima i ljubavi, nazvao bih to nekim minimalističkim poetskim realizmom.

Globalno nam se čini da na lestvici životnih vrednosti više nema romantičnih emocija, da su ih kodeksi neoliberalizma i potrošačka groznica proterali sa ovog spiska. Da li je zaista tako?

– Pa običnom čovjeku je teško da detektuje sve te disfunkcionalnosti neolibaeralizma, da prepozna da nam već nametnuti uslovi određuju sudbine i usmjeravaju nas na njihove kolosjeke, i mi te kodekse nekako nesvjesno prihvatamo kao dio svakodnevice. Ali, umjetnost je tu da nam pomogne da pobjegnemo od te surove stvarnosti, da nas ohrabri da ne skrenemo sa onog pravog puta u kojem su iskrenost, moralne i ljudske vrijednosti jedino mjerilo kojim se trebamo “mjeriti”, da nas motiviše da na tom putu budemo istrajni I da sačuvamo ono nešto najljepše u nama, a to su iskrene emocije i saosjećanje prema onima oko nas.

Ono što smo tokom snimanja saznavali iz medija, u filmu se odvijaju tri paralelne priče koje prate nekoliko likova. Možete li nešto više da kažete o ovim junacima?

– Muškarac osobenjak, pomalo asocijalnog ponašanja i specifičnog stila ophođenja sa svojim klijentima, zaljubi se, i to u potpuno krivu osobu, koja mu je, uz to, još i stranka. Pored toga što je osobenjak, on drži auto otpad na periferiji, a ona je mlada glumica u usponu, pune su je novine, pred njom je karijera. Njih dvoje se nikad ne bi trebali ni sresti.

Kako se spajaju svetovi glavnih junaka koji na prvi pogled deluju kao nedodirljivi?

– Naslov ove romantične priče nastao je po automobilu Ponton, oldtajmeru Mercedesa, on će pokrenuti gotovo sve događaje koji će se desiti u filmu, i glavni je motiv da se dvoje ljudi iz različitih svjetova približe jedno drugom. Stari automobil je mladoj glumici uspomena od dede, a nakon prvobitnog odbijanja, taj osobenjak je jedini tip u gradu koji ovaj oldtajmer može posložiti. A ona je jedina djevojka zbog koje on na kraju shvata da automobili možda i ne moraju biti centar njegovog života. I kad se pogledaju drukčijim očima, ona koja je imala nekoliko loših ljubavnih iskustava ipak daje šansu neobičnom čovjeku s periferije. Fuzija ta dva svijeta otvara neke nove perspektive i kosmose.

Kao i u „Sirinu“, u kojem glavnu junakinju igra Danica Ćurčić koja ima međunarodnu karijeru, i u “Pontonovom srcu“ okupili ste značajnu glumačku ekipu koju predvodi Rade Šerbedžija. Kako se odvijala ta saradnja, da li je Šerbedžuja „iz prve“ prihvatio ulogu, i ko je, zapravo, deda koga on igra?

– Bilo je lijepo čuti od nekoga ko ima takvu umjetničku biografiju pohvalne riječi o mojim prethodnim radovima i talentu, i da bi volio da sarađuje sa mnom. Nakon nekoliko razgovora, prihvatio je da bude dio projekta, i ušlo se u jedan profesionalan odnos, iz kojeg smo uz Radeta Šerbedžiju izašli sa nadgrađenim filmskim znanjem. Sve zahvaljujući njemu, i posebno bih istakao njegov entuzijazam, te nesebičnu želju da se scenario dodatno unaprijedi i ispuni autentičnim detaljima. Često radeći i do kasno u noć, spremajući scene za sledeći dan. Svi smo bili oduševljeni Radetovim pristupom, a posebno mladi glumci, kojima je on nesebično pomagao, i davao savjete kako da na najbolji način savladaju neke prepreke i da svoje glumačke zadatake ispune najbolje što mogu.

A djed koga igra u filmu je čovjek koji je bio uticajan u onoj prethodnoj državi, velikoj Jugoslaviji, nostalgičan za prošlim vremenima, svjestan svega što se danas dešava, i želi najbolje svojoj unuci, talentovanoj glumici. Poklanja joj Ponton, oldtajmer Mercedesa, koji je simbol tih prošlih i boljih vremena, i njegova restauracija će djeda barem na trenutak vratiti u dane njegove mladosti.

„Sirin“ je ostvario značajan uspeh na međunarodnim festivalima, a svetsku premijeru je doživeo na prošlogodišnjem Sarajevo Film Festivalu. Šta je vaša ambicija sa “Pontonovim srcem“?

– Prije svega, vjerujem da će publika prepoznati toplinu i iskrenu emociju filma, cijela ekipa se trudila da ispuni taj „lajt motiv“ najviše što može. Pored toga, meni je posebno drago što je „Pontonovo srce“ pravi domaći film, potpuno je urađen u crnogorskoj produkciji, i vjerujem da i u budućnosti možemo računati da će takvih filmova biti sve više. Naravno, festivali i bioskopska distribucija su uvijek izazov, ali mislim da „Pontonovo srce“ sa pričom koju nosi može imati dobar život, svi važni elementi su tu, i jedva čekamo da izađe pred publiku.

Saradnja s Antonijem Gabelićem

“Pontonovo srce” nastalo je prema tekstu Antonija Gabelića, poznatog hrvatskog reditelja i scenariste. Kako je došlo do ove saradnje?

– Nas dvojica se poznajemo već dugi niz godina, uvijek mi je bilo zanimljivo njegovo pisanje, a RTV Crna Gora, gdje sam zaposlen, organizovala je festival za razvoj filmskog i TV scenarija “Vrijeme stvaranja”. Pozvao sam Antonija da se prijavi, on je napisao scenario tokom trajanje tri sesije, što je nekih šest mjeseci, dobio otkupnu nagradu od RTVCG, i nakon toga se krenulo u realizaciju.