Foto: Tena ŠnajderTek što je objavljen, nedavno, gotovo paralelno, i jezički potpuno identično u izdanju Frakture iz Zagreba i Akademske knjige iz Novog Sada, najnoviji roman Slobodana Šnajdera Anđeo nestajanja već se prevodi na nemački i na holandski jezik. Ovo delo, veoma složeno zamišljeno, u vremenskom rasponu od mita do savremenosti a geografski pod balkanskim podnebljem, prema rečima izdavača veličanstveni je povesni ep i autorova posveta Zagrebu i njegovim tihim herojima.
Radnja romana formalno počinje uoči Drugog svetskog rata u jednoj zagrebačkoj dvospratnici u koju stiže Anđa Berilo, glavna junakinja čiji se život menja zaljubljivanjem u mladog komunistu, i u ideale Revolucije: slobodu, jednakost i bratstvo. O njenoj daljoj sudbini dovoljno je reći da će u Anđelu nestajanja, između ostalog, svoje mesto naći i Goli otok, i Anđino pismo Titu, i mnogo životnih priča sa ovih naših, balkanskih prostora.
Slobodan Šnajder (Zagreb, 1948) autor je romana i pozorišnih drama, od kojih je najpoznatija Hrvatski Faust. Pre Anđela nestajanja objavio je romane Doba mjedi i Morendo, Knjigu o sitnom, 505 sa crtom, i zbirku eseja Umrijeti u Hrvatskoj.
* Vaša knjiga neodoljivo podseća na perspektivu nadrealnih slika Hijeronimusa Boša. Na njenoj pozornici je ogroman period istorije koji je, međutim, razobličava kao učiteljicu života?
– Stari su rekli da je ponavljanje majka učenja. No ja u svojoj dobi, kad sam valjda ipak naučio što sam dospio, sumnjam da je historija ikoga ikad ičemu naučila.
No vaša visokokulturna asocijacija je Hijeronimus Boš? Zabavna ideja! Da nije to onaj Boš koji je naslovio jednu svoju sliku kao Vrt zemaljske naslade? Doduše, povjesničari umjetnosti drže tu njegovu sliku nekim ispadom iz cjeline opusa. Ali to ipak jest Boš. Teško je, međutim, s našom historijom stupiti u ljubavni odnos. Nju se mora nekako obogotvoriti, pretvoriti je u mit, dakle u neku ruku o njoj lagati. Bošova slika izričito opisuje zemaljske naslade, i tu se uglavnom radi o parovima, o ženama i muškarcima, dakle o vanila normalitetu koji naša civilizacija, za razliku od naprimjer starogrčke, propisuje, dok se ostale praktike danas tek uči tolerirati. Ne, Boš u toj slici nije spajao ništa što bi držao nespojivim, a upravo je to za nj karakteristično u svim ostalim slikama. Već je to vrt naslada.
Ima ih koji misle da je Anđeo nestajanja roman ljubavni. Ja bih bio super-sretan da sam, napunivši tri četvrtine stoljeća, bio u stanju napisati takav roman. Naprimjer, o domovini. Ali ona je teška ljubavnica, ne voli da joj se stavlja na nos s kim je sve pošla u krevet. Čak i moja izborna domovina, što će reći Njemačka, isto tako zna biti teška. Dakle, ja bih volio da sam mogao ostati kod Boša i te njegove čudesne slike. Ali našoj je historiji mnogo bliži Goya – onaj slikar koji je naslikao ciklus Strahote rata. U književnosti pak Grimmelshausen, Simplicissimus. Užasi Tridesetgodišnjeg rata iz 17. stoljeća, baš onog koji je najviše oblikovao današnju Evropu. To je bio vjerski rat, kao što su i svi noviji evropski ratovi, napose balkanski, vjerski ratovi. Ja sam svoju dramu Zmijin svlak, uostalom igranu u Beogradu (a nikad odigranu u Hrvatskoj), u aranžmanu za me neprežaljene Borke Pavićević, podnaslovio ovako: „Događa se za Tridesetgodišnjeg rata u Bosni.“ I ta je drama, na jeziku novog romana, reklo bi se – snomora. Sve je u njemu međ javom i med snom, bilo bi to po Lazi Kostiću, pjesniku.
* Ali anđeo nestajanja? Zbog čega?
– Zbog čega? To bi podrazumijevalo da povijest ima neku svrhu. I da smo baš mi opunomoćeni objasniti je. Daleko sam vam ja od takvog proroka. Ja ipak samo bilježim ono što vidim. Jako je teško u novije, a nedovršene, balkanske ratove unijeti ma i zračak nekog smisla. Jedino u što sam potpuno uvjeren, zajedno s Kočom Popovićem, da „nije moralo tako biti“. Jedna od ključnih rečenica u romanu je njegova; izrečena je u Narodnoj skupštini, tada još SFRJ. A taj je čovjek, od ranih 1970-ih, od političkog obračuna s tzv. srpskim liberalima, zavio se u šutnju. I to, da nije moralo tako biti, gotovo su njegove zadnje riječi, testamentarne. Nešto je pošlo po zlu s tim testamentom koji su nam ostavili najbolji iz njegove generacije.
Ali sam naslov mojega romana ipak puca visoko: prije bilo čega, prije radnje mitske i tzv. stvarne, stoji strog Hegelov pogled. Citat je iz Fenomenologije duha. Hegel je pozdravio Veliku revoluciju, kao pravi jakobiner. Ali onda se prepao Terora. Pa je onda ipak, u Jeni, ja sam bio upravo na tom mjestu, vidio u Napoleonu svjetskog duha na konju. Prošlo je odonda nešto vremena. Svjetski duh danas više voli tenkove, kao što pokazuje primjer ruskog nasrtaja na Ukrajinu. No teško da bi se Hegel dao prevariti od jednog Putina; danas padaju kriteriji u svemu, pa je otud moguće da se svjetski duh preobrati u karikaturu: na sve strane patuljci uređuju svijet po svojoj mjeri.
Hegel na tom mjestu Fenomenologije duha govori o FURIJI nestajanja. I zaista, ono što opisuje kao učinak te furije odnosi se na sve revolucije nakon Francuske, premda je on imao pred očima samo njezin primjer. Odnosi se to i na Titovu revoluciju. Furija je latinsko ime za božanstva koja su Grci zvali Erinijama: to su božice osvete. Glosirao sam dakle to važno mjesto kod Hegela, vjerojatno najvažnije izrečeno ikad kad se radi o Revoluciji kao takvoj. Ali naslov mog romana veli: Anđeo, umjesto Furije. A glavna se ženska osoba koja na neki način nosi, podnosi i iznosi cijeli roman, zove Anđa Berilo.
Sve naime kod nas ovisi o tome hoćemo li ikad uspjeti Furije nestajanja pretvoriti u Eumenide, Dobrostive, božice pomirenja. Svi doduše govore o tome, ali onda stanu govoriti svoje ALI… To bi bilo moguće, ali… kad bi… ovo su uvjeti… itd. Najčešće se tu radi o nepomirljivim idiosinkrazijama, omrazama, nesvodivoj isključivosti… Radi se o jednom NIKADA, PA NI ONDA. Moj je roman napisan protiv toga NIKADA. A o pomirenju najviše nam guslaju oni koji rade na tom NIKADA; riječ je potpuno prostituirana.
* O sudbini grada kroz vreme priča sasvim neobičan „lik“ u romanu – kuća od dva sprata, na severnoj strani Ilice?
– Moja ilička Dvokatnica. To je, recimo, ključna metafora: Ona, Kuća, je živo biće. Čak je življa, svakako ljudskija, od mnogih ljudi koji dolaze u romanu kao njezini stanari ili mimo toga. To je jedna prefrigana i bistra zagrebačka gospodična koja cijelim protokom romana ispituje vrijednost tzv. Srednjeg puta: dakle, onoga ni ovo, ni ono, već držimo se zlatne sredine; gnušajmo se nad zločinima protiv Srba i Židova, ispecimo im kolače prije nasilnog izbacivanja iz stanova, ali uvucimo pipke, spavajmo, sanjajmo… na svoja zrcala ta Dvokatnica vidi snove svojih stanara koje sve na neki način voli, pa i one najgore… Ovo ni-niti Barthes je zvao ninizam. Upravo on objašnjava inače potpuno neshvatljive uspjehe vladajućih i kod vas i kod nas na izborima: dobar dio elektorata izražava svoj stav apolitički i na taj način omogućuje kontinuitet vrlo loših politika.
U jednom važnom momentu, međutim, ona, moja ilička Dvokatnica, kao i apolitički intelektualac, drugo najvažnije lice u romanu, Marko Gavranić, shvati da u zlatnoj sredini nema ničega, a zlata da ima najmanje. To su mislim velike stvari. O tome je roman. O jednom boljem Zagrebu, kojega jest bilo, ali nedovoljno. Ali i o zagrebačkoj ilegali – valjalo bi vidjeti kako je prošla beogradska ilegala kod jednog Ćosića naprimjer – čija je hrabrost nadljudska, a sudbina često tragična na način grčkih tragedija. Oni su danas posve zaboravljena, nekorisna povijest. Mladi ljudi o ljudima koji su tada, 1941. ustali protiv zla, drže se danas u programiranom neznanju naspram njih.
* Ali odgovornost za zlo je pojedinačna. Je li banalnost zla o kojem piše Hana Arent opravdanje?
– Banalnost zla nije nikakvo opravdanje. To je naprotiv put da se njemu stane na put; da ono nije niukoliko dijabolično, da u njemu nema ničega što bi (nažalost!) bilo onkraj ljudskoga, pa ljudi, samo oni, ne na primjer Bog, imaju izgleda i obvezu suprotstaviti se.
* Zar to nije pre svega moralni problem?
– Isto ste rekli drugim riječima.
* Ako je to u pitanju, onda je jedna od realnosti zla ljudska priroda koja mrzi bez granica. Srbima i Hrvatima za mržnju Apokalipsa ne treba?
– Ja u to ne vjerujem. Još jednom: ne vjerujem da u toj mržnji koja je i danas virulentna ima ičeg dijaboličnog.
Važnu raspravu o tom pitanju ja sam prebacio u sanatorij Brestovac, koji je hrvatski Čarobni brijeg. Njegov osnivač, doktor Milivoj Dežman, davno je putovao u Davos, u Švicarsku, i donio bilješke i skice istog onog sanatorija koji je inspirirao Thomasa Manna za roman Čarobni brijeg. Dakle, raspravu o hrvatskom-srpskom sporenju, raznih doba, nijansi i žestine, prebacio sam na brdo iznad Sljemena, kao stvar oko koje se prepiru intelektualci i liječnici. To je zato što nju ljudi Pokreta, Podzemlja i Šume, nisu smatrali važnom.
To je glavni valeur Titove revolucije. Samo su jednom Hrvati i Srbi izašli na pozornicu svjetske povijesti. Naime, u doba naših tzv. narodnih vladara, ili u doba Dušanova carstva, ranije Aleksandra Makedonskog, pa rimskog Imperija – ne može se još govoriti o svjetskoj povijesti, već jedino o povijesti tada poznatog svijeta. O svjetskoj povijesti može se govoriti od svjetskih ratova. Monarhija krenula je na Srbiju u okviru nečega što se tada službeno zvalo: Redarstveno policijska akcija (!), slično kao što je Putin krstio svoj nasrtaj na Ukrajinu. Srbi su međutim odbacili vojsku Dvojne monarhije i čak oslobodili po njoj zaposjednut Beograd. Recimo da je taj trenutak bio neki iskorak u svjetsku povijest. No onda je asimetrija vojnih sila prisilila srpsku vojsku na uzmak i počelo je ono što se zove Golgota Srbije. U tom su ratu Hrvati i Srbi na suprotnim stranama. No u drugom ratu, najviše zaslugom Tita i komunista, dogodila se drugačija priča. I ja to poštujem.
* Istinite ličnosti u romanu ne tretirate jednako. Poimence su tu Pavelić, Tito, Hebrang, Koča Popović, Aleksandar Ranković. Ali druge se prepoznaju – kardinal zagrebački, Diana Budisavljević, ubijena porodica Zec?
– Sve to spada u naročitu alkemiju ovoga romana. Ne mislim da ih ja drugačije tretiram, samo ponekad istaknem manje poznate momente iz njihovih biografija. Jergović je nedavno u recenziji otkrio moju ljubav za ono anegdotalno. Tito je na primjer osobno ispunio uplatnicu i poslao je sa svoje adrese u Užičkoj, tojest platio je noćenje u sigurnom stanu. Nije dakle na Anđinu dopisnicu odgovorila nikakva Kancelarija, to bi u ovom slučaju imao biti Maršalat. Jer Tito je znao biti gospodin. Na Rankovića pada samo jedan kratki reflektor za njegove znamenite posjete Golom otoku. Naš mladi presvetli je druga priča i o njemu u romanu ima na više mjesta. No o tome će se sigurno još govoriti, gotovo bih rekao, nažalost. To bi moglo zamagliti druge važne stvari u romanu. Ne nadam se ja lakom pristajanju na moje procjene naročito u tom pitanju, ali i o Bleiburgu.
* Amblematične su scene poretka NDH. Krv se mrzne na sliku skupljanja dece za logor, a jedno, pronađeno na spratu, baca kroz prozor. Kako ste to uspeli da napišete, je li vam srce zaigralo od patnje?
– Za jednog predavanja u Židovskom centru u Parizu čuo sam o djetetu koje je na ulazu u plinsku komoru pitalo majku: „Zašto su ugasili svjetlo, kad sam ja bio dobar?“ Eto, sada shvaćam da sam možda upravo radi tog dečkića napisao sve što sam napisao i prije i poslije no što sam čuo tu priču. Zato sam izmislio Magusa Dijete: da bismo vidjeli što se stvarno događalo u plinskoj komori. Ali o tome ne možemo u ovakvom intervjuu.
* Na tom istom tlu bilo je i humanosti po cenu žrtvovanja. A zaključak je uvek isti: sve je na pojedincu?
– Da, ali pojedinac sam malo toga može promijeniti! Tako o apolitičkom intelektualcu i ljepoduhu, šengajstu, Marku Gavraniću sude Podzemlje, Partija, Organizacija. Pa on si i sam postavlja to pitanje. O tome se u romanu vodi rasprava.
Sam „beli Zagreb-grad“ znao je pokazati svoju bolju stranu. Roman je moj hommage rodnom gradu. Doduše, cijeli sam svoj život proveo na njegovim rubovima. Osnovnu školu pohađao sam u njegovu dijelu koji nije još grad a više nije bilo selo. Potom na Trešnjevki gdje sam na makadamu igrao nogomet – po svoj prilici jedini trenuci kad sam bio stvarno sretan – što je danas nezamislivo. Sada živim 400 km daleko od Zagreba, tamo sam napisao i sva tri dosad ispisana romana, a u „belemu Zagreb-gradu“ boravim samo kad moram. Tako je to.
A ipak je Anđeo nestajanja spomenik tom gradu. To jest roman o Zagrebu, kao što je naprimjer Doeblinov Trg Aleksandar, ako se malo može usporediti s velikim, roman o Berlinu. A roman Andreja Belog, premda malo uvrnut, roman o Petrogradu.
* Na kraju ponavljate Anđino Pismo Titu, ali „u tri cvrkuta, to jest tri tweeta“ kako biste novim generacijama olakšali čitanje, „polazeći od toga da je u našem društvu važna sažetost, a sve je drugo gnjavaža“. Onda, neka za kraj intervjua ostane zapisano #SFSN. Kratko je. I sažeto?
Boljeg kraja niste mogli naći. Niti bolji početak.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
