INTERVJU Velimir Visković: Danas sam krležijanac više nego prije pola stoleća

Jedan od takvih stvaralaca, čije je delo nesporno vanserijsko, bez ikakve je sumnje Velimir Visković (Drašnice kraj Makarske, 1951), i danas jedan od najznačajnijih jugoslovenskih i hrvatskih književnih kritičara, esejista i leksikografa.

Viskovićeva bogata biografija beleži da je bio urednik i glavni urednik u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža u Zagrebu, glavni urednik Krležijane (Enciklopedija o Miroslavu Krleži) i Hrvatske književne enciklopedije.

Bio je urednik više časopisa i saradnik brojnih listova širom bivše Jugoslavije, osnivač i prvi predsednik Hrvatskog društva pisaca, potpredsednik Hrvatskog PEN centra.

Objavio je, između ostalih, knjige Mlada proza, Pozicija kritičara, Umijeće pripovijedanja, Sukob na ljevici, Rat za enciklopediju… Dobitnik je Nagrade Grada Zagreba, nagrada Mate Ujević za leksikografiju, A. G. Matoš za kritiku, Strossmayerove nagrade za znanost, Krležine povelje za Krležijanu.

Visković je nedavno u izdavačkoj kući Ljevak iz Zagreba objavio novu knjigu pod nazivom O drugima, o sebi.

Autobiografsko-memoarski zapisi, u kojoj su skupljeni tekstovi i svedočenja o ljudima i događajima u rasponu od 1970-ih godina do početka 21. veka. Knjiga, čiji nastavak autor upravo piše, nalik je uzbudljivom spomenaru jednog vremena, živi osvrt na – do danas, i verovatno još dugo vremena neponovljive – uspone i vrhove književnosti i umetnosti tadašnje Jugoslavije.

U intervjuu za Danas Velimir Visković kaže da je knjiga pokušaj da pričajući o svojim prijateljima ili književnim velikanima koje je susretao progovori nešto o sebi, autobiografski.

Knjigu otvara zapis o Miroslavu Krleži. Čime vas je impresionirao?

– Zaposlivši se u Leksikografskom zavodu 1976. susretao sam Krležu koji je još svakodnevno dolazio u Zavod kojemu je bio na čelu. Postao sam urednik u drugom izdanju Enciklopedije Jugoslavije; Krleža je dolazio na sve sjednice Centralne redakcije EJ, ostajao satima na tim sastancima i dosta često uzimao riječ. Iako narušena zdravlja, jedva pokretan, govorio je vrlo konzistentno, mladićkim glasom, tenorom, veoma zanimljivo.

Osobnih kontakata s njim, licem u lice, imao sam samo nekoliko, u Zavodu jednom kad sam mu odnio neke Kiševe knjige koje su ga zanimale pa smo i razgovarali o polemici koja se vodila oko Grobnice za Borisa Davidoviča, u koju sam bio involviran.

Pohvalio je moje tekstove u Oku; nedugo potom sam izabran na istaknutu dužnost u EJ, na promaknuću je bio Krležin potpis. Potpisao je i pismo saveznom sekretaru za Narodnu obranu generalu Nikoli Ljubičiću, kojim me izvadio iz JNA (nažalost samo na godinu dana).

Međutim, mislim da je u svemu tome bio značajniji udjel zamjenika direktora zavoda Ive Cecića, koji me pak uvjeravao da Krleža prati što ja radim. Ne vjerujem u to, ali bilo je lijepo čuti.

Jeste li i danas autentični krležijanac?

– Danas sam krležijanac više nego onda; prije pola stoljeća bio sam borhesovac, a ne krležijanac. O Krleži sam do svoje dvadesetipete napisao dva eseja i nekoliko kraćih tekstova, dakle prije nego što sam došao u Zavod pročitao sam njegove romane, drame, nešto poezije i eseja, bilo mi je jasno da se radi o značajnom piscu, ali baš neki strastveni krležijanac nisam bio.

Kasnije sam pročitao cijelog Krležu, proučio njegove časopise, uvjerio se koliko je važan u kulturnoj povijesti i Hrvatske i Jugoslavije. Posebno sam zavolio neka njegova manje izvikana djela poput Djetinjstva u Zagrebu, Izleta u Rusiju, Dnevnika.

Ali uvijek sam više želio biti krležolog nego strastveni krležijanac kakvi su, recimo, bili Marijan Matković, Slobodan Šnajder, pa i Krležini odmetnuti sinovi Stanko Lasić i Igor Mandić, koji su se pretvorili u Krležine političke antipode i žestoke kritičare.

Zanimljiva je priča o Krleži i radu na enciklopedijskim odrednicama o Albancima, i njegovom mišljenju o Muslimanima u BiH i o Makedoncima?

– Da, u prvoj knjizi drugog izdanja Enciklopedije Jugoslavije postoje dvije natuknice za koje smo unaprijed znali da će biti vraških problema: to su natuknice Albanci i Albansko-jugoslavenski odnosi. Radili su ih historičari s Kosova predvođeni Ali Hadrijem; recenzenti, prilično oštri, bili su uglavnom iz Srbije, među kojima se isticao Bogomil Hrabak.

Uostalom, historičari su bili i srpski glavni urednik Dragoslav Janković i sekretar Srpske redakcije EJ Momo Zečević. Bilo je dosta primjedbi, neke su i provedene, ali objavljeni tekstovi bili su pisani iz albanocentrične vizure.

Ta prva knjiga EJ objavljena je 1980, a onda je došla 1981. godina s nacionalističkim neredima na Kosovu. Srpska redakcija zahtijevala je da u svjetlu tih nacionalističkih nereda ponovo razmotrimo albanističke teme.

Ti zahtjevi su prihvaćeni pa su potkraj 1981. tiskali dva dopunska arka enciklopedije s revidiranim tekstovima. Krleža je 1979-81. bio već ozbiljno bolestan. Ipak je pročitao prve verzije članaka predviđajući da bi oko njih moglo biti problema i prisjećajući se pritom problema s člankom Arbanasi (Albanci) iz prvog izdanja enciklopedije.

Što se, pak, tiče njegova mišljenja o Makedoncima i Muslimanima, koje smo spominjali u našim razgovorima, moram reći da je s velikim simpatijama gledao na njihovu nacionalnu emancipaciju.

Koliko poznajete književne scene sadašnjih „bivših nam“ republika?

– Danas se osjećaj nacionalne pripadnosti izražava ne toliko ljubavlju prema svome narodu, već mržnjom prema Jugoslaviji i jugoslavenstvu. Uvijek sam se osjećao Hrvatom, tako javno deklarirao, ali nisam to doživljavao kao nešto suprotno i nepomirljivo s jugoslavenstvom.

Ni nakon početka rata 1991. nisam želio pristati na ideju kako je naše susjede, konkretno Srbe ili Bošnjake, normalno mrziti.

Pa kako bih mrzio Srbe kad mi je žena Srpkinja, Beograđanka?! Moj osobni identitet ne daje mi samo moja nacija već još više moji prijatelji, a dosta njih nisu etnički Hrvati. Trudio sam se očuvati moja prijateljstva, koliko je god to bilo moguće s obzirom na novonastalu stvarnost granica i prekinutih komunikacijskih veza.

Naravno, ako me moji prijatelji nisu razočarali svojim prilagođavanjem novonastalim prilikama, jer bilo je i razočaravajućih pretrčavanja.

Moja orijentacija nije ostala u matičnoj sredini neprepoznata, maknut sam kao jugonostalgičar iz središnjih nacionalnih medija, ali pojavila su se neka meni bliska alternativna glasila poput Ferala i Arkzina u kojima sam ispočetka samo davao intervjue, kasnije počeo i surađivati kao autor.

Potkraj 1990-ih nacionalistički stisak popušta, pomalo se vraćam u maticu kulturnog života, izdajem Krležijanu u Leksikografskom zavodu, enciklopediju o Krleži, uređujem kod zagrebačkih izdavača Krležina i Andrićeva djela… Situacija se stubokom mijenja nakon Tuđmanove smrti, kad HDZ silazi s vlasti.

Godine 2000. jedna grupa sarajevskih intelektualaca (Vojka Đikić, Zdravko Grebo, Marko Vešović, Ervin Kazaz, Nikola Kovač…) pokreće postjugoslavenski, regionalni časopis Sarajevske sveske. Vojka Đikić, koja je zapravo sve to organizirala i vodila, inzistirala je da ja preuzmem ulogu glavnog urednika.

Odgovorio sam kako mislim da je bolje da netko iz Sarajeva bude glavni, konkretno baš ona koja je prije rata bila sjajna urednica Trećeg programa Radio Sarajeva, a sama je kontaktima s ambasadama i fondacijama osigurala i financijsku osnovu časopisa. Ali, kad Vojka nešto odluči, nemoguće ju je odbiti, obaspe vas komplimentima tako da ostanete bez daha.

Mene je kupila tvrdnjom da joj moje ime osigurava otvorena vrata u svim postjugoslavenskim sredinama, ona će biti operativna urednica, a zaštićena mojom krupnom pojavom. Tko bi takvim komplimentima odolio?! Ali u prvim brojevima časopisa dosta sam toga i sam radio, preuzeo sam brigu oko ekipiranja slovenskog i hrvatskog dijela redakcije (u tim dvjema državama bio je najveći otpor prema jugoslavenskim pomirbenim inicijativama).

S Vojkom sam selektirao i srpske članove redakcije (Mihajlo Pantić, Drinka Gojković, Jovica Aćin, Radoslav Petković, Dragan Velikić, Tihomir Brajović, Zoran Hamović, Miško Šuvaković).

Odlazio sam prve dve-tri godine redovito u Sarajevo, redigirao pristigle priloge. U sklopu tog posla imao sam dobar uvid u zbivanja u postjugoslavenskim književnostima. Imali smo i redakcijske sastanke diljem bivše zemlje tako da je to omogućavalo i osobne susrete.

Međutim, moram priznati da sam ipak izgubio onaj uvid u književna zbivanja u Jugoslaviji koji sam imao nekad; utrnućem Ferala početkom dvijehiljaditih izgubio sam kritičarsku kolumnu i neposredni stimulans da čitam knjige s cijelog prostora bivše države. A i Hrvatska književna enciklopedija u potpunosti je zaokupila moju pažnju pa sam pogubio vezu s aktualnom produkcijom.

*Da li ste predosetili šta će buđenje nacionalizama u Srbiji i Hrvatskoj doneti?

– Mislio sam još sredinom 1980-ih kako je neizbježan slom socijalizma i uvođenje višepartijskog sustava, znao sam da će to otvoriti put za svakovrsne nacionalističke opcije, pa i radikalne, ali vjerovao sam kako će Jugoslavija ipak biti rezistentna na to, kako neće doći do rata.

Tih godina bio sam dosta medijski eksponiran diljem cijele tadašnje zemlje, davao brojne intervjue; na obavezno pitanje hoće li biti rata entuzijastično (i naivno) odgovarao sam da neće jer će prevladati razum. Mislio sam da bi moglo doći do nekog oblika rekonstitucije Jugoslavije u smjeru konfederacije; ulijevao mi je optimizam i Markovićev, činilo mi se, uspješan reformizam.
Nažalost, loše sam predviđao.

Dogodio se lom, raspad države. I to ne miran kakav će se dogoditi u Čehoslovačkoj, već traumatičan, ratnički. E sada zamislite kako se sve to reflektira u jednom tzv. mješovitom braku, dvoje intelektualaca, razmjerno medijski eksponiranih. Moja žena Jasmina i ja nikad nismo osjećali pripadnost različitim nacijama kao nešto što bi moglo ugroziti egzistenciju naše veze. Dapače, i prije nego što smo se upoznali, zanimali su nas uzajamni kulturni odnosi naših naroda, književna baština, kulturna tradicija.

Čitali smo, zapravo, ja srpske, ona hrvatske pisce bez ikakvog otpora i zazora, za nas oni nikad nisu bili stranci, čak ni danas. Pa meni su Pekić i Kiš bili zanimljiviji od većine hrvatskih pisaca, Jasmini Dragojević i Ugrešić od većine srpskih.

Nacija je u našem zaljubljivanju bila posve nebitna. Svidjeli smo se jedno drugom kao osobe: dobrotom, pameću, požrtvovnošću, empatičnošću, pa i izgledom, a sad netko u nama vidi prije svega mješoviti brak. U nekoliko navrata dolazili su mi tada strani novinari želeći sa mnom razgovarati kako se sada u međunacionalnom ratu osjeća Hrvat u braku sa Srpkinjom, kako se to odražava na naš brak. Odbijao sam s gnušanjem govoriti iz takve perspektive. Ne, ja se nisam oženio za Srbiju i Srpkinju već Jasminu – zgodnu, pametnu, osjećajnu ženu. I ona u meni sasvim sigurno nije gledala prije svega Hrvata.

Ne mogu reći da se Jasmina suočila u Zagrebu s netrpeljivošću; ne, nitko od naših prijatelja nije promijenio odnos prema njoj; njezin odlazak iz Zagreba, za koji smo u početku vjerovali da je privremen, povezan je s gubitkom posla (propala je izdavačka firma u kojoj je bila zaposlena) te zdravstvenim stanjem našeg sina, zbog čega joj je bila potrebna pomoć sestre i roditelja. A potom se pojavila i mogućnost dobivanja posla na CEU u Budimpešti, što je finalizirano preseljenjem u Budimpeštu i potom Beč.

Povodom vašeg stava o Selenićevom romanu „Timor mortis“ na tribini DKSG u Beogradu, u osvit rata, nazvali su vas ustašom. Kako ste se osećali?

– To ni u snu nisam očekivao; u Zagrebu sam bio prozivan kao srpski zet, jugofil, cijela mi je porodica partizanska, sad netko u Beogradu mene proziva kao ustašu. Ta tribina o Selenićevu romanu bila je zapravo organizirana kao neka vrsta ringa: ja sam prethodno u zagrebačkom tjedniku Danas objavio na duplerici veliki tekst o novom romanu meni omiljenog pisca, konstatirajući da Selenić nekadašnju svoju poliperspektivnost i dijalogičnost zamjenjuje nacionalističkim monologom koji bitno ograničava umjetničku vrijednost romana.

Organizatori tribine pozvali su me u Beograd gdje sam ukrstio polemičke rukavice s Perom Džadžićem koji je oštro branio Selenića napadajući mene. Sam Selenić je uglavnom šutio i slušao što govorimo.

U jednom trenutku ustao je neki rabijatni tip iz publike i povikao kako ustašu Viskovića treba otjerati u Zagreb. Mene ta uvreda uopće nije dotaknula, pa znam da nisam ustaša, odgovorio sam krajnje smireno: „Znate, očito je da vjerujete u etničke stereotipove! Postoji jedan meni jako drag etnički stereotip o Srbima, o njihovoj gostoljubivosti! Vi očito želite dokazati kako nije točan!“ Koliko se mogu sjetiti, dotad tihi Selenić me uzeo u zaštitu. A godine 1993. poslao mi je na Društvo hrvatskih književnika svoj intervju u novosadskim Poljima, u kojem mi daje za pravo. Gospodin!

Imate puno prijatelja u Beogradu. Jedan od njih je Gojko Tešić. Nudio vam je da saberete svoje tekstove o srpskim piscima?

– Gojko Tešić doista jest moj dugogodišnji prijatelj. Inače, sjajan urednik. Prije desetak godina, dok je bio urednik u Službenom glasniku ponudio mi je da saberem svoje tekstove o srpskim piscima i objavim ih u ediciji koju uređuje.

Radio sam tada na Hrvatskoj književnoj enciklopediji, što je bio vrlo zahtjevan posao, zahvalio sam mu i rekao nemam vremena za bavljenje svojim starim tekstovima. Osim toga, tekstove koje sam pisao 1980-ih nemam pohranjene u kompjutoru, što zahtjeva napornu pretragu jer nemam sačuvane ni sve strojopisne zapise.

Tešić nije odustajao, naposljetku je zaprijetio kako će on osobno sakupiti iz časopisa i novina te tekstove i objaviti ih. Zahvalan sam mu na tom entuzijazmu, možda me natjera da sam potražim kopije i priredim ih za objavljivanje.