INTERVJU Živko Anočić: Lako se adaptiramo na „uspešne“ tajkune, koji bi morali biti u zatvorima da živimo u pravnim državama

Živko Anočić ispraćen je burnim ovacijama u Areni nakon premijerne projekcije za lik advokata Maksa Pintera kome život u laži i saučesništvo u koruptivnim i kriminalnim poslovima „uglednog“ preduzetnika Dinka Horvata, koji je njegov glavni klijent, postaje nepodnošljiv…

Razgovor za Danas sa prvakom Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, glumcem koji je s Grlićem sarađivao i u drami „Neka ostane među nama“, koga naša publika poznaje iz brojnih fimova i TV serija („72 dana“ Danila Šerbedžije, „Kauboji“ Tomislava Mršića, „Osmi povjerenik“ Ivana Salaja, „Mali“ Antonia Nuića, „Šesti autobus“ Eduarda Galića, „Pamtim samo sretne dane“ Nevia Marasovića…), napravljen je drugog festivalskog dana, dok je primao brojne čestitke za ovu ulogu.

– Gledaoci Maksa Pintera, simbolično, najpre upoznaju u trenutku nesvestice, a malo kasnije se otkriva da je ta njegiva slabost, zapravo, sindrom sinkopa, što je signal da njegova savjest više ne može da izdrži da živi braneći tajkune i tajkunske afere od pravde, i prikrivajući brojne neljudskosti i prljavštine…Maks je spreman da skine masku koju je nosio, bez obzira na cjenu, i da se javno sukobi sa svojim klijentom Dinkom Horvatom, koji je duboko uronjen u vlast, i koga štite i pravosuđe i policija. Svjestan je da rizikuje da sve izgubi, karijeru, poslove, porodicu, možda i da ode u zatvor, jer protiv njega ustaje ceo taj koruptivni mehanizam, ali ne odustaje – kaže Živko Anočić.

– Maks napokon shvata svoje saučesništvo u onome što kao čovjek najdublje prezire, i definitivno se suočava sa svojim postupcima nakon što je na sudu oslobodio Dinka Horvata od optužnice za ubistvo dvojice radnika fabrike u njegovom vlasništvu koju je on kriminalno privatizovao. Radnici su mu „upali na posed“, a Horvat je, navodno, pucao u nužnoj odbrani. Radnici, naravno, nisu bili naoružani, i to je bila kap koju Maks Pinter nije mogao da proguta – objašnjava poznati glumac.

Na naše pitanje šta je njemu lično blisko u liku Maksa Pintera, Anočič ističe:

– Blisko, a istovremeno i najuzbudljivije je to što s njim i privatno dijelim taj bjes prema ovoj našoj korumpiranoj svakidašnjici u kojoj su poništeni svi sistemi vrijednosti, institucije, zakoni….Duboko osjećam taj gnjev dok gledam TV vijesti, naslovnice novina, i shvatam gdje živimo, i koliko je nekih Dinka Horvata svuda oko nas. Najveći problem je u tome što lako prihvatamo taj sunovrat morala i ljudskih vrijednosti, što se lako adaptiramo na „uspješne“, koji su postali čak i uzori „kako se najbrže i najbolje snaći u životu“.

Dinko Horvat uživa ugled čovjeka koji je važan za državu, ni jedan tužilac, ili sudija, ili policajac ne usuđuje se ustati protiv njega, jer ih on ima u šaci: „Kad kupiš pet sudija, šestog dobijaš džabe“. I to je ono što me kao čovjeka najviše i plaši – nipodaštavanje institucija, zakona, pravne države, potpuno obesmišljavanje pravde.

U „Svemu dođe kraj“, kako objašnjava Anočić, niko od aktera nije sasvim čist i nevin, pa ni radnici koji su zbog kriminalnih privatizacija ostali bez hleba i bez ičega, jer „na izborima i dalje glasaju za HDZ“, kako ih u filmu podseća Maks Pinter. A isto se događa i u realnosti koju živimo.
– Najviše me boli ta naša letargja – većina ljudi se iz ličnog komformizma odlučuje da je bolje da „ne talasa“, da se ne čuje, zato nema značajnijeg bunta i pobune. Mislim da ovaj film radi ono što je potrebno – da šalje jednu oštru kritičku poruku u kakvim društvima živimo, i da ne bi smjeli da ćutimo.

A Maks Pinter može biti bilo ko od nas, on je čovjek koji odlučuje biti vjeran svojim idealima, a ne idealima tajkunskog društva. Skinuo je masku i rekao je ne, i ostao je ustrajan u tome. Isti taj bjes koji on osjeća i koji se godinama taložio u njemu, osjećam i ja, i nadam se da će publika nakon gledanja filma „Svemu dođe kraj“ malo da porazmisli gdje smo, kakva je ta naša stvarnost, kako smo kao ljudi i kao društvo skliznuli u toliko blato. Vjerujem da ovakve filmske priče mogu da pomognu nekim pojedincima da se suoče sa tim ogledalom, da prepoznaju i sopstvenu odgovornost u svemu što nam se događa, i požele da postanu bolji ljudi – ističe Živko Anočić.