INTERVJU Zlatko Glamočak: Balkanski totalitarizam je sada na snazi i u Evropi, samo je malo sofisticiran, a to ovde donosi dodatni mrak i pesimizam

Francuska akademija lepih umetnosti (Academie des Beaux arts) 2015. godine uvrstila je Glamočaka među 25 najznačajnijih umetnika, pored Munka, Mušiča, Pikasa, Mišoa, Šilea, Van Goga, Dada Đurića, Veličkovića…,

Žerar Ksirigera (Gerard Xuriguera), jedan od najuglednijih i najuticajnijih francuskih kritičara (objavio je 130 monografija, organizovao oko 800 izložbi…), Glamočaku je dao mesto u „Istoriji skulpture 20. veka, sa produžetkom u 21.“, uz velikog Markusa Lupertsa, (Markus Lüpertz), skulptorku Žermen Rišije, Georga Bazelica (Bazelitz)… Glamočak je bio komesar izlozbe Corps à corps (Tijelo uz tijelo), koju je prestižni umetnički časopis ART PRESS 2004. (N° 293) proglasio jednom od tri najznačajnije figurativne izložbe zadnje decenije XX veka.

Izlagao je na brojnim grupnimi samostalnim izložbama u više zemalja, a po pozivu institucija i likovne kritike sa najznačajnijim umetnicima XX veka, Najnovije priznanje primio je oktobra prošle godine – Nagradu nezavisnog stručnog žirija na 91. Salonu umetnosti u gradu Etampes u Francuskoj za skulpturu “Mala noćna muzika” i za crtež “Božanstvena komedija”.

Izložba „Poraženi pobjednik“ u Galeriji Haos, pored značaja koju Glamočak ima u okvirima evropske umetnosti, mogla bi da bude ekskluzivna i po tome što su njegovi radovi ponovo pred našom publikom posle pauze od gotovo trideset godina – poslednji put je izlagao u Beogradu 1997. u Galeriji ULUS.

Za Danas, odmah na početku razgovora, Glamočak daje opasku da izuzetno ceni naš list, koji je njemu i njegovoj supruzi Marini davao podršku u periodu komplikovanih godina njihovog ezgila.

Na otvaranju Vaše izložbe u Haosu Dositejeva ulica je bila gotovo zakrčena, a gužva brojnih posetilaca, uz učenike škola i studente akademija, i dalje traje više od desetak dana. Kako doživljavate ovo novo predstavljanje u gradu Vaše mladosti i Vaših studija na Fakultetu primenjenih umetnosti?

– Beograd je bio i ostao moj grad. Uprkos godinama koje su protekle, teškim promenama i političkim turbulencijama, nikada nisam izgubio bliskost sa njim, prijateljima i kolegama koje imam. Beograd je grad studentskih dana i mog oca i brata, i moje supruge, i gotovo čitave familije. Kako kaže Viktor Igo, svaki čovjek ima dvije zemlje, onu u kojoj je rođen i onu u kojoj živi, a ja u sebi imam i gradove – s jedne strane je Pariz, s druge Beograd, između je Bar, gdje sam odrastao i gdje i danas povremeno provodim neke mjesece. Beograd je za mene posebno važan, jer sam se tu formirao – na samim studijama počeo sam da se bavim angažovanom skulpturom, koliko znam, u tom periodu u tadašnjoj Jugoslaviji i Srbiji, osim Miće Popovića i nas nekolicine, nije bilo mnogo likovnih umjetnika koji su bili tako orijentisani.

Od tada datira moje interesovanje za totalitarne režime i angažovanu umjetnost, sjetimo se reditelja Lazara Stojanovića koji je 70-tih proveo nekoliko godina u zatvoru zbog svog studentskog filma „Plastični Isus“. Taj ambijent tadašnjeg Beograda formirao me je kao čovjeka i umjetnika otpora, nekoga kome je umjetnost važna kao i sam život, i zato se uvijek s posebnim sentimentom vraćam ovdje.

Da li su motivi otpora, zbog kojih ste i Vi bili obeleženi od komunističkog režima u godinama kada se već raspadao, a tragična politička havarija u tadašnjoj Jugoslaviji bila na pomolu, ključni razlozi Vašeg odlaska u Pariz?

– Razlozi i načini odlaska u egzil su različiti, Dado Đurić je govorio da se on “dovukao do Pariza”. Meni se dogodila jedna potpuno čudna i možda pomalo ironična situacija – nisam ja morao da odem, nego moja supruga Marina. Radila je magistarski rad o našoj političkoj emigraciji, i osim Marije Bogdanović koja ju je upozorila da je to zabranjena tema i da mora da bude oprezna, nijedan drugi profesor na Filozofskom fakultetu u Beogradu nije imao hrabrosti da je podrži i da joj bude mentor. A po savetu Desimira Tošića koji je pisao predgovor za njenu knjigu, publiciste, istoričara i političkog disidenta, urednika emigrantskog časopisa „Naše reči“ koji je izlazio četrdeset godina, jednog od obnovitelja Demokratske stranke u Srbiji.

Posle konferencije koju je Demokratska alternativa imala u Londonu 1990, vratili smo se u Francusku. Dobili smo dojavu od prijatelja da za nas ovdje više nije bilo sigurno. Ali, zanimljivo je još nešto, što objašnjava svijet u kojem smo živjeli i živimo – pored svih prepreka, moja supruga je odbranila svoju tezu i dobila nagradu za najbolji rad godine, na visokoj školi koju je formirala Fondacija Ford. Kao stipendistkinja prestižne fondacije Collegium Budapest, dobila je mogućnost da joj ugledni istoričar i predsjednik škole Žak Revel govori uticaju CIA na evropsku umjetnost dvije godine prije izlaska knjige!

Šta je Vama otvorilo velika vrata u umetnički život Pariza, grad koji je tih godina važio za „vrtoglavi praznik u pokretu“, a Vi, kako pokazuje Vaša biografija, niste dugo čekali da počnete da izlažete sa spektakularnim umetnicima poput Kombasa, (Robert Combas), Baskijata, Sezara, Herve di Roza…?

– Biti figurativac u Jugoslaviji u moje studentsko vrijeme i devedesetih godina, značilo je izložiti se preziru i biti ismijavan. Čak je i u Parizu, tih prvih godina kad sam došao bilo slično, iako su moji radovi bili zapaženi. Ali, sve sam to izdržao, figuracija se vratila na velika vrata, jer, kako kaže Niče, „sve što je dobro ostaje u vremenu“. A mene je u Parizu, kao i ovdje, više privlačila intelektualna elita otpora, i upravo su me angažovani intelektualci koji su bili vrlo jaki na umjetničkoj sceni, levičari i komunisti, podržali tih godina. Kao zapažen angažovani figurativac počeo sam da izlažem po pozivu kritike, interesovanje za moju skulpturu je krenulo sa prvim izlaganjima po salonima, i već od 1992. sam bio uvučen u osmišljen koncept „smjene“ generacija.

Tako sam se našao uz najspektakularnijia imena savremene umjetnosti kao što su i Kit Haring (Keith Haring) ili Djina Pan, koja je inicirala Marinu Abramović sa kojom sam takođe izlagao. Mislim da su na to uticale i političke okolnosti – započeo je Zalivski rat u Iraku, a umjetnička scena je bila zatrpana slikarima slobodne figuracije, što je postalo zamorno. U atmosferi osude tog rata, moja skulptura – sinonim ljudskog stradanja, bola i muka tijela sa vriskom, postala je atraktivna. Ali, trebalo je puno rada, truda i vremena da napravim svoj pariski adresar u kojem će biti i ime Žana Klera (Jean Clair), akademika, bivšeg direktora muzeja Pikaso, iako sam u svemu tome imao i dosta sreće.

Postavka u Haosu – četiri skulpture i petnaest crteža, svedoči koliko ste poznati i kao izuzetni crtač, iako ste se proslavili skulpturom. Kako biste Vi „dešifrovali“ naslov izložbe „Poraženi pobedni“ – jesmo li zaista svi poraženi, a pokreti i lica koje prikazujete u likovima stvaraju utisak o opšteljudskom porazu?

– Depresivnost koja se osjeća tako snažno i u mojim skulpturama i u crtežima, samo je metafora pakla u kojem je čovečanstvo danas. Zbilja smo poraženi svijet. Čovjek osjeća, bori se, ide dalje da ne bude tako, i vjerujem da kroz umjetnost koju stvara svako ko je stvaralac, ima potrebu da se bori – pravi metaforu koja ukazuje, opominje, i ta djela prosto govore šta je čovjek danas. A čini se da je sve poraženo, istina, pravda, moralna načela, savjest. Čovjek je sklon da svijet definiše iz ugla koji je njemu blizak, u tom smislu, meni je najstrašnije što mi se čini da postajemo sve više neosjetljivi na tuđe patnje, i što nas sudbine drugih ljudi oko nas sve manje i manje zanimaju. Ali, imam utisak, i to me raduje, da je u ovim našim zemljama Balkana bez obzira na političke lomove, još ostala neka mrvica iskrene ljudskosti i solidarnosti u odnosu na
zapadne imperije koje se zasnivaju na profitu. Tamo je čak i ljudskost regulisana zakonom.

Ko može biti pobednik u tako apokaliptičnom svetu?

– Ja pomalo pravim ne samo ironične, sarkastične nego i groteksne radove, pa ponekad i ovaj život okrenem na grotesku, koja je projektovana iz tragičnog iskustva stvarnosti. Svijet jeste dezintegrisan, i moja skulptura jeste bolna i otvorena rana koja krvari, i koju svako zasoli vlastitom mukom, ali nije skulptura čovjekova pada i potonuća. Tako se čini na prvi pogled. To je skulptura čovjeka osuđenog da se bori, da bude u otporu, u pobuni, i da se izdigne i preživi, kako je to terminom apokatastaze okarakterisao Pjer Restani, promoter Novih realista.

U toj tami današnjeg svijeta ja vjerujem, jer sam čovjek s Primorja i znam kako more izgleda noću kad se pojavi neka barkica, da negdje postoji makar ta mala svijeća koju on nosi. Koliko god bili lišeni iluzija, nemoguće je živeti bez nade. Uvijek držimo neku u zalihi, i ta nesvjesna nada nadoknađuje sve ostale, izričite, koje smo iscrpli. Ili, kako je govorio Žan Kler, koliko god da je čovjek pao, na kraju je osuđen da izađe kao pobjednik.

Koliko je Francuska drugačija zemlja u odnosu na vreme kad ste otišli, i šta je Pariz danas?

– Na neki način, u Parizu se i danas nađe neka utjeha, neko mjesto, a ja sam kao čovjek iz prošlog vijeka, pokušavam da se odbranim, da održim neku ravnotežu, jer je između Francuske kad sam ja došao i ove današnje, ogromna razlika. Generalno, velika su pretumbavanja, preokreti, pa nisam siguran da se najbolje snalazim, možda mi je, kažem patetično, umjetnost ostala kao jedina utjeha. Bojim se da je Francuska napustila ono što je govorio Volter i što je bila njena tradicija:“Iako se ne slažem s vama, boriću se uvijek da imate pravo da kažete ono što mislite“. To gotovo više ne postoji, čak i kad slušam neke emisije putem Jutjuba moram da zatvorim prozore.

Moja supruga je ekspert geopolitičke energije, o njenom radu pisao je i Le Monde diplomatique, a predgovore njenim knjigama francuski akademik, i često je bila pozivana na televiziju. U jednoj emisiji se usudila da iznese drugačiji stav od onih koje zahtjeva propaganda, i odmah je bila „zabranjena“, obustavili su sve pozive. Postoje u Francuskoj, naravno, formacije koje kritički misle, ali bojim se da je informacija postala propaganda koja nekome odgovara.

Uostalom, i sam Žak Atali, čovjek koji Makrona doveo na vlast i koji je izuzetno moćan, obavješten, obrazovan, rekao je u jednom intervjuu da Francuzi griješe ako vjeruju da oni svojim glasovima mogu da izaberu predsjednika države. Mislim da je balkanski totalitarizam danas na snazi i u Evropi, samo je malo sofisticiran. To, naravno i nažalost, dodatno komplikuje već inače zatrovane političke i društvene prilike na ovom našem prostoru koji nema demokratsku tradiciju, i čini ih još težim i pesimističnijim.

Gde je mesto savremenoj umetnosti u svemu ovome što se dešava, da li je umetnost zaista izgubila auru?

– Na sceni je modernizam, ako niste moderni, vi zapravo ne smete da postojite, što je jedna vrsta ostrakizma. Dakle, nije cilj da budete trajni, nego isključivo moderni, a svaka modernost strašno brzo smjenjuje drugu, i svaka traje od četiri do osam godina, Zbog toga je Hans Magnus (Hans Magnus Enzensberger) postavio pitanje da li će savremena umjetnost biti posljednje utočište totalitarizma – po totalitarnom receptu napraviće se otklon od individue, koju treba uništiti kao “remetilački faktor”.

Ja sam u biblioteci istoričarke umjetnosti Borke Božović vidio knjigu Francuskinje Od d Keros (Aude de Kerros), koja je napisala devetnaest knjiga o umjetnosti, a zadnja je „Prevaranti savremene umjetnosti“. Tu piše kako su Miteran i ministar kulture u njegovo vrijeme, uz još dvije stotine inspektora, odlučivali o tome šta je umjetnost i šta je modernost, a i Žan Kler je objavio knjigu „Odgovornost umjetnika“. Naravno da u Francuskoj postoji značajan broj sociologa, filozofa i kulturologa koji su još uvijek hrabri, koji kažu i pišu ono što misle, i da ima hrabrih izdavača koji objavljuju njihove knjige.

U tom kontekstu, pored jedne oficijelne umjetničke scene postoji i ona alternativna, i alternativni istoričari koji pišu za galerijske kolekcionare, i to je često postavljeno naglavačke – ono što je oficijelno ponekad pokušavaju da predstave kao alternativu, a alternativa je nešto potpuno drugo. Ono što su bili umjetnici u slobodnoj figuraciji, danas je to oficijlelna umjetnost. Slikar, koji je ušao u Francusku akademiju, Ernest Pignon-Ernest, nekada je bio alternativa, a sada je oficijelni umjetnik. Ali, ima mnogo toga u umjetnosti što je danas marginalizovano i podređeno od određenih teologa i kuratora, a ima i mnogo marketinga koji je izuzetno moćan.

Postoji li danas autentična umetnička avangarda?

– Danas je umjetnost postala finansijska spekulacija, tu se vrti veliki novac, zbog toga i postoji imperativ novo, novo, novo. Žan Kler će reći za današnju avangardu: „To je slabašna i plaćenička avangarda, a većina njihovih djela je samo na brzinu sklepana“. Ne treba zaboraviti još nešto jako važno – njujorška galerija Leo Kasteli izvela je široku operaciju sa CIA još 1962, da se slikaru Raušenbergu dodijeli nagrada Venecijanskog bijenala. Sa tom operacijom američka umjetnost je definitivno preuzela Evropljanima primat u umjetnosti.

Šta Vi doživljavate kao svoj najveći uspeh?

– Radujući se sličnosti u shvatanju umjetnosti, Dado Đurić me je prepoznao kao „svoga“: pozvao me je u svoj Panteon, a znamo kako je to jako rijetko činio, da izlažem u intimi njegovog univerzuma, u crkvi Svetog Lazara, kapeli leproznih u Žizoru iz XIII vijeka, čije je zidove odslikavao deset godina. Sa tom zajedničkom izložbom želeo je da proslavimo njegovo izlaganje na Venecijanskom bijenalu 2009. I danas, gotovo petnaest godina poslije ovog događaja, osjetim neizmernu radost i ushićenje, jer je od toliko umjetnika odabrao jedino mene, i to u predvečerje svog života.

Provokativni spomenik nepredvidivom Urošu Toškoviću

Na obali u Baru, po Vašem umetničkom rešenju, 24. novembra postavlja se spomenik Urošu Toškoviću, veiikom crnogorskom slikaru neobične harizme, koji je takođe imao značajnu karijeru u Parizu: po ocenama svetskih kritičara važio je za jednog od najboljih crtača 20. veka, od njega je i Pikaso želeo da kupi crtež, ali, kako je zapisao pisac Enes Halilović, on nije hteo da mu proda.

– Spomenik ništa nije manje provokativan nego što je Uroš Tošković bio provokativan kao umjetnik i kao čovjek. Po mnogo čemu je bio poseban, pored izuzetnog dara koji je imao, bio je raritetna ličnost. Njegovo „ludilo“ nije sputavalo iskonski talenat ali je ometalo njegov uspon i status na društvenoj sceni. U Beogradu je sa Leonidom Šejkom, Dadom Đurićem, Sinišom Vukovićem, Oljom Ivanjicki.., bio jedan od osnivača avangardnog pokreta „Mediala“.

Tošković je stigao u Pariz 1956. kao stipendista francuske vlade, sa najvišom ocjenom diplomirao je u Školi lepih umjetnosti kod profesora Morisa Brijanšona. Živeo je neobično, isposnički, na ulicama Pariza i na obali Sene proveo je više od dvadeset godina. Njegovi hroničari su zabilježili da je poznavao Belmonda, Sartra, Ežena Joneska, da je radio sa Salvadorom Dalijem, bio blizak prijatelj sa Borislavom Pekićem, Vaskom Popom…

U Parizu je bio i jedan od rodonačelnika kolonije jugoslovenskih slikara, a odlazio je i u Njujork, Kalkutu, Trst..Često je bio na barskoj obali noseći vreću preko ramena, kroz život i kroz umjetnost išao je buntovno, beskompromisno, krajnje nekonvencionalno i nepredvidivo.