Ivana Bodrožić: Osjećaj srama i krivnje prenosi se po ženskoj liniji

Za ovu knjigu dobila je ovogodišnju nagradu „Meša Selimović“ za najbolji roman na govornom prostoru Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije.

I njene prethodne knjige su nagrađivane i rado čitane, pogotovo sada već čuveni roman „Hotel Zagorje“.

Nova Ivanina knjiga “Sinovi, kćeri”, koju je ovde objavila izdavačka kuća Orfelin, donosi priču o zaključanosti kroz tri perspektive: kćeri – koja usled saobraćajne nesreće ostaje nepokretna, sina – zarobljenog u telu koje ne oseća svojim i, naposletku, majke – koja izobličena nasilnim patrijarhatom postaje ključna figura za jedno moguće otključavanje likova u ovom romanu.

U “Hotelu Zagorje“ kroz vlastito iskustvo ste govorili o ratu i gubitku oca koji je u njemu stradao. Uprkos tome niste dozvolili mržnji da vas otruje, nego u svom pisanju i inače zagovarate empatiju i suživot sa ljudima bez obzira na nacionalnost. Da li je ovakvom stavu kod vas prethodila unutrašnja borba i šta kažete onima koji su imali slično iskustvo, a ne mogu da iskorače iz svog ogorčenja?

– Antiratni stav koji zastupam u književnom radu kao i u javnim istupima po mom mišljenju je najlogičniji pogotovo ako dolazi od nekoga tko je na vlastitoj koži osjetio što uzrokuje nacionalizam, ratno huškanje, netrpeljivost i onečovječivanje drugih. Upravo zato jer mi je kristalno jasno što slijedi iza retorike koja drugu zajednicu želi degradirati, oduzeti joj ljudska prava, što slijedi iza općeprihvaćenog insistiranja da se mi međusobno ne razumijemo, ne mogu zbog odgovornosti prema sebi i svojoj djeci pristati na takav stav. Što se tiče unutarnje borbe, ona je svakako postojala, ali njezin nukleus bila je povreda i trauma koje su u stanju zamagliti sve ostale karakteristike ljudskog bića, kako kod onog koje je traumu pretrpjelo, tako i kod onih koji su u društvu detektirani kao uzročnici traume. Borba je da se razbistri vid, da ponutrimo spoznaju da nam je najveći neprijatelj na svim stranama isti; ljudska priroda podložna pohlepi, nasilju, korupciji, komformizmu. Protiv toga se možemo boriti samo osvještavanjem, zajedništvom i empatijom. Razumijem duboku bol iz koje se ponekad niti ne želi izići, jer takvim iskorakom kao da se obesmišljava sva žrtva koju ste podnijeli, i teško ja tu mogu nešto reći da bih nekoga promijenila, mogu jedino pokazati suosjećanje koje će tada možda otvoriti pukotinu promjene.

U romanu „Sinovi, kćeri“ kroz tri različita lika govorite o zaključanosti, o onoj intimnoj i društvenoj. Šta vas je podstaklo da napišete ovu knjigu, i da priču o ženi zaključanoj unutar svog nepokretnog tela proširite na priču o transrodnoj osobi?

– Suštinski, vjerojatno me je potaknula vlastita zaključanost, a konkretno priča koju sam pročitala o ženi kojoj je uslijed moždanog udara dijagnosticiran sindrom zaključane osobe. To je stanje vrlo slično komi uz razliku da je osobi svijest potpuno očuvana te od voljnih funkcija može samo pomicati kapke i zjenice. Pomislila sam kako je to stanje strašno i toj patnji daje nezamislivu perspektivu našeg ljudskog života kao i naših odnosa. U isto vrijeme to mi se učinilo kao i strašna metafora čiji djelić baštinimo svi mi koji smo, iako fizički pokretni, vrlo često zaključani unutar sebe, pogotovo naspram bližnjih, uvjetovani obitelji i društvom koji su nas učili da živimo očekivane uloge, a ne naše autentične živote.
Ideja za drugu perspektivu u romanu mi se, između ostalog, rodila kada se u Hrvatskoj raspravljalo o ratifikaciji Istanbulske konvencije 2018. Tada se u stvari dogodilo nezapamćeno nasilje prema jednoj maloj skupini koja apsolutno nikoga ugrožava i čiji pripadnici većinom pate od ranog djetinjstva, a najčešće ih osuđuje prvo vlastita obitelj, a onda i ostali. Pogotovo ako se odluče živjeti u skladu s time što osjećaju – tek tada počinje agonija. Nasilje nad njima je izvršeno od strane raznoraznih grupacija, udruga i ljudi koji sjede u saboru i nitko se nije relevantan našao tko bi rekao, stanite malo – jeste li pri sebi i odakle vam pravo?

Slučaj fizički nepokretne ćerke je, moglo bi se reći, metafora za razne vrste zaključanosti koje ovde živimo. I kad imamo privilegiju kretanja, mi ostajemo u mestu. Da li je to bila jedna od stvari koju ste naročito hteli da istaknete?

– Uzroke naših zaključanosti, zakočenosti, sklonosti predrasudama, prije svega vidim u transgeneracijskom prenošenju obrazaca u našim obiteljima. Te naše obitelji čine naše društvo koje onda, kako bi samo sebe opravdalo i zaštitilo, odnosno one koji su se nametnuli kao čuvari poretka, te obrasce dalje generira. U ovom slučaju to su konzervativni i patrijarhalni obrasci. Ono što možemo napraviti jest boriti se protiv toga, sredstvima koje svatko od nas ima na raspolaganju, u slučaju ovog romana, ja sam odabrala da moj alat borbe bude razvijanje empatije posredstvom književnosti. No, prije svega, trebamo stanje u kojem se nalazimo osvijestiti, trebamo shvatiti da smo svi taoci zaključanosti nametnutog sustava, kako žene i manjine, tako i muškarci kojima je oduzeto mnogo toga.

Ne sudite nikom u ovoj knjizi. Pokušavate da mapirate liniju nasilja koja je aktere ove priče dovela do tačke iz koje nema povratka i sve njih povezuje transgeneracijska trauma po ženskoj liniji. Zašto žene s ovih prostora, uprkos kakvoj takvoj emancipaciji, nisu u stanju da se otmu teretu krivice?

– Osjećaj srama i krivnje u većoj mjeri prenosi se ili nasljeđuje po ženskoj liniji. U ovom romanu ja sam odabrala pratiti prvenstveno tu liniju gdje ”ženskost” odnosno ono što se s njome poistovjećuje postaje središte srama i krivnje, u tom smislu ona nije prispodobiva spolu. ”Ženskost” pripada i muškarcima koji su gay, koji fizički odstupaju od macho protipa, koji vole balet, koji su vezani za svoju djecu na ”ženski” način. Patrijarhat, kako rekoh, i muškarcima oduzima mnogo toga, da slobodno iskazuju osjećajnost, da žive punokrvno roditeljstvo i odnose sa svojom djecom, da razvijaju različite interese, a prije svega, ljudske potencijale do maksimuma. Međutim rečenica ”Opet ću ja biti kriva…” u ovoj se kulturi urezala u leđnu moždinu generacijama žena, a može se ekstendirati na javno i privatno u istoj mjeri. Kada biste je prebacili u muški rod ona naprosto ne evocira iste osjećaje, istu atmosferu u kojoj naše prabake, bake, majke u malim kuhinjama pokušavaju unaprijed zaustaviti provalu bijesa muževa, očeva, šefova, pa čak i sinova za nešto za što nisu ni krive ni odgovorne.

Posebno ste se bavili složenim odnosom između majke i ćerke. Kako, kada i zašto se formira taj uvrnut model ponašanja u kome majke, koje su i same prošle teror patrijarhata, brane svojim ćerkama slobodu, odnosno, šta je to što ćerke koje, i kad imaju „ključ“, zadržava u tamnici majčine brige?

– Mislim da je puno lakše izgraditi ”mitski” odnos majke i sina, sina je lako voljeti, njega uglavnom treba samo poticati da bude ono što želi, treba ga puštati da luta, da eksperimentira, da se traži, da skuplja iskustva. S druge strane, nesumnjivo je da majke kćeri vole jednako, ali su itekako svjesne da s atributima koji su kod sinova pozitivni, u ovom društvu za djevojčice, djevojke i žene ispadaju negativni. Tako im treba ”kresati” krila kad god su preglasne, nametljive, proaktivne, željne raznih iskustava, kada se ne obaziru na ono što misli sredina, kada žele same raspolagati svojim tijelom i ne čekati onog jednog pravog da mu ga poklone. U tom smislu taj odnos biva opterećen frustracijom, zamjeranjem, osjećajem uskrate i svega onog što tamnica majčine brige nosi, želeći kćerima najbolje.

Na drugoj strani, ali u manjoj meri, skrenuli ste pažnju i na to kako zadrti matrijarhat utiče na muškarce. I o tome, moglo bi se reći, nedovoljno znamo.

– Moje je mišljenje da kod nas nema matrijarhata, nego da je posjednički, kontrolirajući i žrtvoslovni odnos majki prema djeci zapravo još jedan derivat patrijarhata. Ako se malo udubite u tu ideju vidjet ćete da je ženama u najvećoj mjeri prepuštena oblast brige za djecu, a u svim ostalima one baš nemaju moć odlučivanja. Na taj način logično je da su žene (čak i nesvjesno, posebno one koje podržavaju takav koncept) duboko frustrirane svojim položajem te se zbog toga tako kontrolirajuće fokusiraju na djecu. Tu im je dozvoljeno da se realiziraju, ali to ni izbliza nije dovoljno za osjećaj cjelokupne realizacije i ravnoteže. To onda proizvodi daljnje patologije u društvu. Kada bismo imali matrijarhat onda bi žene / majke imale daleko veću moć nad društvenim procesima, imale bi i financijsku moć, neovisnost, dvostruka mjerila, sve ono što muškarci imaju u patrijarhatu.

Na čelu Srbije je premijerka Ana Brnabić, koja sa svojom partnerkom posećuje kulturna zbivanja, zajedno podižu dete, dakle, raspolaže privilegijama o kojima većina pripadnika LGBT populacije u Srbiji, i šire u regionu, može samo da sanja. Kakvu poruku to šalje LGBT zajednici?

– Premijerka Brnabić, po mom je mišljenju, dodatno je oslabila poziciju LGBT zajednice, stvarajući svojom prilvilegiranom pozicijom i paktom s nacionalističkom vlašću dojam da je to sve u redu i da je drugima dobro kao i njoj. Samim time istinski ugroženoj zajednici oduzela je argumente i podstrek za borbu koja tek treba da počne. Nije lako na prvu razumjeti tu kompleksnu situaciju, ali ona takva, zaista radi štetu u tom segmentu ljudskih prava.

Da li je neko LGBT udruženje ili organizacija posvećena ljudskim pravima smatrala važnim da promoviše vaš roman? Postoji li bilo kakva reakcija s te strane ili zanimanje o tome kako ste vi kao neko ko nije transrodna osoba uspeli da dočarate doslovno kako je to biti u njenoj koži?

– Postoje pojedinačne reakcije čitateljica i čitatelja koji pripadaju LGBTQ zajednici, meni važne i dirljive. Međutim, nisam pisala ovaj roman da bude ”glasilo” određene zajednice, on govori o svima nama, mi smo svi u suodnosu. Naše ponašanje prema bilo kojem članu društva u kojem živimo u jednakoj mjeri određuje nas. Poznajem osobe koje jesu u toj situaciji i bilo mi je jako stalo u književnom smislu dati glas nekome tko mora trpjeti ovakav teror većine, no i u toj perspektivi sam se vodila univerzalnim ljudskim iskustvom koje sam crpila iz sebe. Kada ste prezreni od strane obitelji vi taj prezir i odbačenost ne osjećate kao žena, muškarac, trans osoba, vi ga osjećate duboko bolno kao ljudsko biće. Pokušala sam pisati o našim istostima kako bismo shvatili da su razlike u suštini nevažne.

U ovom romanu je puno patnje

Na kraju knjige umesto zahvala stoji izvinjenje. Zašto?

– Isprika koju spominjete upućena je, baš kako i piše, onima koji su u ovom društvu diskriminirani. Iz pozicije romana to se prvenstveno odnosi na manjine koje surovi patrijarhat i konzervativni vrijednosni sustav marginalizira, odbacuje, pokušava poništiti, na one koji pripadaju seksualnim manjinama, na one koji osjećaju nesklad između spola pripisanog rođenjem i vlastitog osjećanja identiteta, na žene, na naše majke koje su postigle nevjerojatno puno u nekoliko zadnjih desetljeća, a na kraju i na one muškarce koji se ne uklapaju u maskulin tip propisan od strane nasilnog i kratkovidnog patrijarhata. U ovom romanu je puno patnje i činilo mi se neumjesnim da se bilo kome zahvaljujem, umjesto toga osjetila sam potrebu da, najprije iz svoje ljudske pozicije, zatim spisateljske, a na kraju i privilegirane, svima njima uputim ispriku.