Ivica Kiš: Vremenu se nitko ne može oteti

U njemu je prvi LP nekad vrlo popularnog sastava u SFRJ – „Grupe 220“ iz Zagreba. Te burne godine, u uzavreloj političkoj i ekonomskoj situaciji, izdavačka kuća Jugoton odlučila se na veoma hrabar korak – po prvi put daje šansu domaćim rokerima (čupavcima ili električari kako su ih onda nazivali) da snime LP. Ovo je bio značajan poduhvat za sve strasne ljubitelje takve muzike jer su šanse i za snimanje singlica VIS-a u to vreme bile minimalne. „Muzika se komponira, te se snimi, pa se tiska na vinil, a onda se upakuje u omot. I to ne bilo kakav, nego se mora uradit s velikom dozom emocija, ljubavi, umetnosti…“ Tadašnji student arhitekture, roker i autor mnogih plakata onog vremena Ivica Kiš-Caki dobija ponudu da uradi grafičko rešenje i za omot prvog LP-a „Grupe 220“. Tim povodom zamolili smo ga da nas vrati u zlatno doba rokenrola i ispriča nam da li su i kako realizovane njegove ideje.

– U to sam vrijeme (prije 50 godina) radio dosta ilustracija i plakata, jednu od tih ilustracija (iz 1967.) su zapazili Ranko (Balen) i Mišo (Tatalović) iz „Grupe 220“ i pitali me da li bih mogao nešto takvo napraviti za njihov prvi LP koji su pripremali. Prijedlog mi se svidio i prionuo sam na posao. Napravio sam prijedlog likovnog oblikovanja (napravljen temperom na schelleshammer papiru formata 70 x 50 cm) za omot LP-a „Naši dani“ nadahnut onim što sam tada znao da bend radi. Prijedlog je predan Jugotonu, no grafički urednik ga nije prihvatio (vratio mi je original prijedloga) sa obrazloženjem da je „prekompliciran“ za izvedbu, ali zanimljiv, pa je predložio da napravim nešto slično, ali jednostavnije (samo CB crtež tušem). Učinio sam kako je bilo predloženo, a grafički urednik Jugotona je ipak napravio omot ploče po svom nahođenju – u stilu tog vremena, na prednjoj strani sa portretima izvođača u nizu: Branimir L. Živković, Mišo Tatalović, Vojko Sabolović, Drago Mlinarec i Ranko Balen, a od svega što sam nacrtao je na stražnjoj strani omota, u donji desni kut, stavio samo izrezak (detalj) mog prijedloga crtanog tušem na schelleshammer papiru (jednog psa sa značkom, limenku i nekoliko cvjetića). Originalni crtež mi nije vraćen (pa pretpostavljam da je možda sačuvan negdje u arhivi Jugotona).

Srećom, sačuvao sam moj prvi prijedlog za omot LP-a. To su samo stražnja i prednja strana omota LP-a, a prostor na unutarnjim stranama sam predvidio za fotografske slike benda u akciji, na bini i u studiju, te za tekstove pjesama i popratne tekstove o glazbenicima i njihovom radu.

* Da li ste u ovih pola veka saznali, možda, zašto Vaša ideja likovnog oblikovanja omota nije prihvaćena i realizirana?

– Bilo mi je to jasno već onda kada mi je prijedlog vraćen sa obrazloženjem da je „prekompliciran za izvedbu“. Uostalom, tada nitko od ustoličenih u tom poslu nije očekivao neki komercijalni uspjeh tog LP-a pa im nije ni bilo stalo da u to nešto ulože, a bitna poluga prolaza u produkciju je bila činjenica da se radi o autorskom radu i domaćim, svima razumljivim tekstovima koji nisu nepodobni.

* Nama klincima tog vremena ostali su u trajnom sjećanju omoti koje je uradio slikar Pavle Nik prvih singlova grupe YU, zatim se javljaju omoti za singlove HAD, Indexa… LP grupa Pro Arte, Buldožer, itd. Koji je vaš dojam, u umjetnosti dizajniranja omota rok ploča tog vremena kao profesionalca ili kao ljubitelja? (Ili mali komentar ovih par primjera.)

– Nisam profesionalac. Ne u tim poslovima koje sam volio i radio ako sam imao ideju kojom bi mogao obradovati okolinu. Nikada te poslove nisam započinjao da ih ne dovršim. Po tome sam amater, što znači ljubitelj. Moja profesija je arhitektura i pripadam onim generacijama arhitekata koji su imali tu privilegiju da studiraju arhitekturu kao umjetnost i kao veoma široku odgovornu struku. Od svih umjetnika najsretniji su slikari. Oni su i najneovisniji jer između njihovog rada (slike) i njih (autora) nema nikakvih posrednika. Arhitekti mogu stvarati samo u timu širokog spektra svih struka (koje ne smiju zapostavljati) i velikog broja sudionika izvedbe. Nema arhitekta koji je sam izgradio svoju piramidu. Sa slikarima je potpuno drugačije. Omotnice ploča su (primijenjene) slike, a ukoliko su nadahnute sadržajem koji predstavljaju utoliko su odgovornije, mogao bi reći prikladnije, a slušatelji glazbe sa ploča to prepoznaju pa identificiraju odslušano sa odgledanim. Tad je omot ploče sastavni dio cjeline koja se pamti. Svi navedeni primjeri govore i potvrđuju upravo to.

* Zamolio bih Vas da nam kažete koju riječ i o plakatima rok bendova, jer se pored ‘običnih’ pojavljuju i plakati koji su bili umjetnički vrhunski odrađeni.

– Plakat je slika za javni prostor. Ulice, trgove, promenade, (dakle velikog formata, minimalno 50 x 70 cm, a poželjno i veće) no u to vrijeme plakat ulazi u enterijere. Postaje sastavni dio unutrašnjosti klubova (kao dekoracija i dokument odrađenih zbivanja) ili u stanove, sobe (kao memorabilija prisustvovanja koncertima i sudjelovanja u zbivanjima). Nije plakat tog doba neka nova umjetnost, ali nove tehnologije plakatu daju veće mogućnosti izvedbi koje proširuju umjetničku osnovu na kojoj je plakat zasnovan. Budući da je prostor plakata urbani (javni) prostor, svaki plakat ima tri aspekta, sagledavanje (uočavanje) iz daljine (preko ulice), gledanje (u prolazi ili prilazu) sa nekoliko metara udaljenosti i iščitavanje (sa udaljenosti od pola metra ili manje). Ovaj zadnji (intimni) najbliži aspekt plakata postaje veoma važan za plakate tog vremena, možda i zbog razloga koji sam već spomenuo, a to je prostor enterijera koji plakati tog vremena osvajaju.

* Možete li da nam na kraju usporedite ovu vrstu rok umetnosti onog vremena, pre pola veka, i današnjeg. Ko je u prednosti, ondašnji ili današnji dizajneri, uz vrhunsku tehniku?

– Vremenu se nitko ne može oteti. Prednost je u radu, a radovi svakog vremena su trag tog vremena za buduće generacije. Slijepo prihvaćanje vrhunskih suvremenih tehnika bez poznavanja tragova prošlosti ne ostavlja traga. Vodi srljanju u pribavljanje sve novijih „vrhunskih“ tehnika (Kupi ovo! Update your software! Must buy!) koje rad svode na pribavljanje svih tih novina bez kreativnosti. U nesvjesnosti o ovisnosti gubi se individualnost i zatire kreativnost. Žalosno je vidjeti mlade nabrijane dizajnere sa vrhunskom opremom čija se kreativnost svodi na odabir neke od milijun ponuđenih opcija iz najnovijeg kupljenog softvera. Kao da gledam vozače formule koji svog ferarija mrcvare po pisti u prvoj brzini, a da pri tom još nisu otpustili ni ručnu kočnicu. To nije rad, dakle nema prednosti. I prije pola vijeka je bilo istih situacija ali sa drugačijim sredstvima. Mogu biti zločest pa kao primjer uzeti omot LP-a „Naši dani“ kakav je izveden i kakav je istovremeno bio zamišljen i predložen, a neizveden omot LP-a. Nije mi žao. Dapače. Sretan sam što se sačuvao nerealizirani prijedlog, jer imam saznanja da je nakon 50 godina čamljenja na tavanu obradovao mnoge koji su na ovaj svijet došli tek nedavno. Prednost je u radu kako ondašnjih tako i današnjih dizajnera.

Predlažem svima koje zanima, da odslušaju LP „Grupe 220“ „Naši dani“ uz pogled na omot tog LP-a kakav je izveden, a nakon toga uz pogled na omot tog LP-a kakav je mogao biti, pa neka prosude po svom srcu i savjesti. Imajte na umu: „Vremenu se nitko ne može oteti“. Stojte zdravo i uživajte!