Jedino se kroz kritiku može dostojno voljeti

Knjigu su pohvalili i znalci poput Pece Popovića, Petra Janjatovića, Branka Rosića, Zlatka Pakovića, a Muharem Bazdulj je u pogovoru knjige naveo da je u nju stalo mnogo više od muzike, da je ona „svetkovina duha“.

„Tajne veze“, otvara „veličanstven tekst Na tri kralja, koji polazi od široko prihvaćene i relativno banalne procene da su Bora Đorđević, Goran Bregović i Branimir Štulić predstavljali Sveto trojstvo jugoslovenske rok scene. U središtu teksta je Matićevo lično iskustvo sa svom trojicom. Neko bi od takvih doživljaja napravio kafansku dosetku dok Matić nudi prvorazredan tekst“, istakao je Bazdulj.

To je misaoni kraul kroz hodnike sećanja, u kojima Matić, gde god treba, zastane i, bez pretenzija da čitaocu popuje, otkriva novi pogled na jugoslovenski rokenrol, pop muziku i šire… Bez patosa, bez nostalgičnih štosova pred čitaoca izranja svet u kojem se s uživanjem, ponekad i teškom gorčinom, da saznati mnogo toga novog o „gradivu“ za koje smo verovali da smo ga davno savladali. Tu su briljantni eseji o Arsenu Dediću, Oliveru Dragojeviću, Đorđu Balaševiću, čak i Željku Joksimoviću. I, naravno, mnogo više od toga…

* Zašto ste odlučili da napišete ovu zbirku eseja i zašto vas muzika bivše zemlje i njene tajne veze toliko zanimaju?

– Malo je kultura koje su stvorile takav korpus radova kao što je iza sebe ostavila jugoslavenska. Veliko blago a ujedno tako malo istraženo. Stvaralo ga je bezbroj talentiranih i fascinantnih, ponekad upravo misterioznih ličnosti, pogotovo u muzici. Nažalost kao i u svemu i tu se mnogo uzima zdravo za gotovo, slabo se misli o pojavama. Emigrantska distanca omogućila mi je da o njima mogu razmišljati s pristojne daljine, odakle motive i ideje slažem esejistički, umjetnički obrađujem dakle. Pošto same tamošnje kulture masu ovih motiva i tema uglavnom ne primjećuju, što drugo onda nego da ih sam ispišem. Što bi se reklo – da ne propadnu.

* Mislite li da su teme kojima se bavite u svojim esejima bitne za prostor bivše Jugoslavije danas?

– Danas gotovo da ne postoji ništa što se svjesno ili nesvjesno ne bi ravnalo po „kanonu“ izašlom iz najsretnijeg perioda i kulturnih i umjetničkih napona Jugoslavije. Postjugoslavenske nacionalne kulture nisu bile u stanju stvoriti mnogo toga što bi važnošću i kvalitetom odbacilo ili učinilo irelevantnom raniju epohu. Ja bih volio da jesu naravno, ali nisu. Već samo pitanje kako ćemo napraviti išta relevantno danas pokazuje neizbježnost ovih tema, čini mi se. Važne su i zbog nečega možda i bitnijeg – zbog potrebnog i ponovnog promišljanja čitave epohe. U tome je promišljanju neugodno ali pročišćujuće suočenje s podijeljenostima, ambivalencijama i padovima u moralnom smislu, zastranjivanjima koja su se dogodila ne samo kolektivu nego i glavnim nositeljima, vodećim ličnostima nekadašnje kulture. To je teško jer su ono bile ličnosti kojima se gotovo bez pitanja vjerovalo naime. Društveni slom i naš kolektivni udes pokazao je koliko su krhke i moralno savitljive neke od njih, čim je krenulo po zlu. E sad – imamo onakve opuse koje nećemo baciti na smetište jer nismo barbari, ali što s onim drugim dijelom, ljudskim, građanskim? Kako pomiriti kasnije društvene i lične stavove autora s onako plemenitim radovima prijašnjim? To je nešto nad čime se kao esejist pitam i o čemu razmišljam u tekstovima knjige.

* Knjiga je pohvaljena od kritike i ljudi relevantnih za jugoslovenski rokenrol, pop muziku i društveni kontekst u kojem su oni nastajali. Kakve su reakcije obične publike i da li vas zanimaju?

– Meni je lako reći nakon toliko dobrih kritika, ali zaista teško da ima važnijega od momenata kad mi nepoznati ljudi, čitatelji, kažu ili napišu da ih je dirnulo nešto iz mojih tekstova ili ih potaklo da misle o nečemu o čemu ranije nisu. To je sol za svakog pisca. Reakcije koje mi stižu učinile bi skrušenim i mnogo veću samoljubivost nego što je moja.

* Rekli ste da vam se nostalgija smučila jer je postala deo industrije – roba. Vaši eseji u sebi nose priličnu količinu kritičkih stavova.

– Jedino se kroz kritiku može dostojno voljeti. Kritika je vrednovanje, evaluacija, vaganje. Kritičan sam jer volim one o kojima pišem. Ili sam ih nekad volio, što dođe na isto.

Nostalgija se – kao produkt – pak strahovito rauba i nemilosrdno prodaje, što je znak dvojake tendencije: nemaštovitosti prodavača i ujedno znak silnog umora kulture. Ona nije u stanju napraviti nešto suvremeno a značajno. Nama kojima je klasična jugoslavenska kultura značila skoro sve na svijetu, naročito smeta i iritira nas što takvo trošenje uglavnom proizvode „trećepozivci“, oni koji je nisu doživjeli ili nisu učestvovali u njoj. To je beskrajno odbojno i zato treba ići dalje od svega toga, maknuti se od rasprodaje najboljeg. Goran Bregović je briljantno i gorko rekao za svojevremeni pokušaj tezge bivših članova Bijelog dugmeta: „Kao da najljepšu curu u gradu podvedeš na željezničkoj stanici.“

* Jedno poglavlje vaše knjige je kritička anatomija citata iz knjige „Tri posleratna druga“ Đorđa Balaševića iz koje se da mnogo toga naučiti. Da li slušate ovog kantautora?

– Danas rijetko slušam muziku odavde, ali Balaševića sam nekad mnogo slušao i istinski volio njegove pjesme. On je silno talentiran autor, jedan od najboljih. Mnogi su pogrešno zaključili kako se u tom tekstu „obračunavam“. Naprotiv: kažem tamo da je ono nedopustivo pisano iskliznuće koji se njemu dogodilo u jednom trenutku, zapravo bilo i podsvjesno većine nas tada. Kompleksno je to sve oko njega. I oko nas uostalom.

* Čime su vas toliko razočarali „bijedni rokeri“ te su sada „cajke“ te koje će lakše miriti ljude? Kako i u čemu vidite njihov potencijal?

– Poput mnogih iz moje generacije imao sam u formativnim godinama iluziju da intelekt, kvalitetan rad i dobar ukus vodećih autora i muzičara podrazumijeva i moralne osobe. Za razliku, mislili smo, od prokazanih narodnjaka. Podjela na rokere kao napredne i na ove druge kao skučene i uske pokazala se spektakularno naivnom, suprotnom stvarnosti upravo. Rat je sve to srušio, sve iluzije.

Srpski narodnjaci u hrvatskim diskotekama subotom – to su katarzična događanja, puna neobičnog erosa. Gostovanja rokera preko novih granica pokazuju samo umor i slomljenost, bezidejnost i onemoćalost, i na kraju bespotrebnost nekad najbitnijeg pravca. Ovdašnji kulturni mandarini i plaćeni pomiritelji to ne vide i neće da vide. Narod danas, ovakav posvađan, umoran i izluđen, ostvaruje preko tog svoga „niskog“ muzičkog i kulturnog ukusa jednu direktnu i duboku bliskost s onima koji su im navodni neprijatelji, s kojima ih stalno svađaju.

* Knjigu ste napisali na hrvatskom i zajedničkom jeziku. Kada vas pitaju koji je vaš jezik šta kažete i zašto?

– Hrvatski, naravno, što dakako odmah znači i srpski. Ili kako je davno Tanja Torbarina savršeno duhovito sažela – „hrvatski ali srpski“.

* Da li je pogled iz Holandije, gde živite i radite, uticao na pisanje ove knjige?

– Mnogi često misle da ovo pišem iz nostalgije. Uostalom i da pišem – zar je to prljava riječ? Hoće zapravo reći da je nostalgičan pogled iskrivljen, što je lukava zamjena teza. Stvar je obrnuta: u domovini su zamućeni pogledi, dok iz emigracije, ako se hoće i ako se ima kapaciteta, stvari se vide čisto, kao što se vidi i ono što je uistinu važno. Emigrant koji se bavi kulturom ima mogućnost da nijansira, da vidi suptilnije i s više pažnje jer mu realnost u kojoj živi ne smeta i ne gadi pogled na ponesenu i očuvanu kulturnu ostavštinu koju nosi u sebi kao najvrijednije. K tome, najbitnije: ideologija mu ne muti ni pogled na sadašnjost, na kontekst koji diktira i silom mijenja prošlost.

* U jednom intervjuu ste rekli da Boris Buden piše apologiju Silvani Armenulić, a ne Ekatarini Velikoj, te da za to ima razloga. O čemu se radi?

– Ljudi koji ne robuju iluzijama koje sam maloprije spominjao, vide da se nakon puknuća dogodilo ozbiljno prevrednovanje kulture. Iz te pozicije, kad je još devedesetih pisao svoj sjajni esej, Buden je uočio precizno da su vitalnost, životnost, autentičnost, kakvu su imali stari narodnjaci upravo ona energija koja može stati protiv mrtvačkih i ubilačkih nacionalističkih kulturnih kanona novih a reakcionarnih hegemonija. Takozvana urbana muzika reagirala je naprotiv izgubljenošću i dodatnim vlastitim mrtvilom. U pjesmi i gardu mrtve kafanske pjevačice, pritom ambivalentnog identiteta u etničkom smislu, bilo je više života i erosa i subverzivnosti nego u svim smušenim i politički neosvještenim rokerima ili u takozvanoj eliti. Tako je i danas. Ako nam se ne dopada – razmislimo čime ćemo to promijeniti.

O autoru

Đorđe Matić je rođen 1970. u Zagrebu. Završio je englesku i italijansku književnost na univerzitetu u Amsterdamu. Objavljivao u brojnim časopisima s područja bivše Jugoslavije. Stalni je saradnik beogradskog nedeljnika Vreme i zagrebačkog časopisa Prosvjeta. S muzičkim producentom Dragim Šestićem sarađivao na mnogobrojnim albumima world i etno muzike. Objavio je knjige. Lingua franca (pesme), Tajni život pjesama (eseji), sa Merimom Ključo napisao je priručnik Eastern European Folk Tunes (trojezično izdanje). Urednik je i koautor Leksikona Yu mitologije. Prošle godine objavljena mu je zbirka poezije na holandskom Haarlem Nocturne. Član je Hrvatskog društva pisaca. Živi u Holandiji.