Jergović: Nemojmo ni pokušavati da zamišljamo kakav bi rat vodila djeca koja su se rađala poslije ere bratstva i jedinstva

Govoreći o ratu o Ukrajini, Jergović smatra da je u tom govoru sve rečeno, i njime je trajno određen njegov odnos prema tom ratu.

„Kada nekom odrekneš pravo da postoji, sve drugo biva sporedno i marginalno. U prvi mah Europa je, s mogućim izuzetkom Srbije te još ponekoga, uključujući onoga njemačkog bivšeg kancelara, vrlo emotivno i srčano stala na stranu Ukrajinaca. I to je postala neka poželjna gesta svakoga civiliziranog čovjeka: da stavi ukrajinsku zastavicu na svoj fejsbučki profil, da uplati novac, da učestvuje u društvenoj akciji, da u vikendicu primi ukrajinsku porodicu… Ali odmah me je, na početku, morilo što sam znao da je to nešto što će vrlo brzo izblijedjeti, ljudima će dosaditi. Osim toga, ne mogu ni Ukrajinci igrati dodijeljenu im ulogu svetaca. Uskoro će ljudi bivati osjetljiviji na njihovo malo zlo, nego na rusko veliko zlo. Ljudi vole umirivati vlastitu savjest uočavanjem maloga, a previđanjem velikog zla“, naveo je Jergović.

Na pitanje da li ima utisak da kriza i dalje ima jugoslovenski karakter, iako već dugo nema Jugoslavije, odgovara da je ona u potpunosti jugoslavenska.

„Tako se manifestira u gospodarskom iliti privrednom, u ekonomskom, u političkom, u ideološkom, u nacionalnom i nacionalističkom smislu. Pored svega drugog, tu je i ovaj razlog: dok se, recimo, tebi i meni Jugoslavija raspala, i sad živimo neke svoje postjugoslavenske živote, snalazimo se na nekim užim teritorijima, ispomažemo se svojim inostranstvima i kojekakvim gastarbajterlučenjima, premda jedan s drugim komuniciramo u istim formama, na istom jeziku i u istim kulturnim kodovima prema kojima bismo komunicirali i da se Jugoslavija nije raspala, vlasti u našim zemljama, uz mogući izuzetak Slovenije, na posve jednak način djeluju, postupaju i funkcioniraju kao i u Jugoslaviji tokom posljednjeg desetljeća njezina postojanja. Današnje vlasti u Hrvatskoj i u Srbiji neodoljivo podsjećaju na partijske i državne vrhove u tim dvjema jugoslavenskim socijalističkim republikama u, recimo, 1989. godini. Jedino što, na našu zajedničku veliku sreću, JNA više ne postoji. Sve drugo je potpuno isto. I velika je sreća što rat više nije moguć, ne samo između Srbije i Hrvatske, nego i između ostalih protagonista na jugoslavenskoj sceni, jer bi taj rat bio nezamislivo gori od onoga iz 1991. Ako su Titova djeca 1991. vodila onako odvratan, krvav i prljav bratoubilački rat, nemojmo ni pokušavati da zamišljamo kakav bi rat vodila djeca koja su se rađala poslije ere bratstva&jedinstva, u Tuđmanova, Miloševićeva, Izetbegovićeva, Šešeljeva ili Thompsonova vremena“, istakao je Jergović.

Ceo intervju možete da pročitate u novom broju magazina Karakter koji je na kioscima.