
Brazilsko „Još sam tu“ Voltera Salesa, i nemačko-iransko „Seme svete smokve“ Mohamada Rasulofa su dva ostvarenja koja su dvema različitim temama pristupili iz sličnog ugla – stradanje porodice uslovljeno političkim promenama u zemlji.
„Još sam tu“ je prvi brazilski film u istoriji koji je nagrađen Oskarom za najbolji film izvan engleskog govornog područja, a u Brazilu je postao jedan od deset najgledanijih domaćih filmova svih vremena.
„Seme svete smokve“ je takođe bio nominovan u ovoj kategoriji, a sniman je u Iranu u tajnosti.
Oba filma su izazvala velike kontroverze – u Brazilu se dobrom delu publike nije dopao Salesov levičarski pristup u „Još sam tu“, mada su protesti desnice po izlasku filma bili neuspešni.
Mohamad Rasulof, reditelj „Semena svete smokve“ je osuđen na osam godina zatvora u Iranu.
„Još sam tu“ prati životnu priču bivšeg poslanika, Rubensa Paive, koji se vraća u rodni Rio de Žaneiro nakon nekoliko godina izgnanstva pošto mu je mandat oduzet 1964. posle državnog udara.
Rubens se naizgled vraća idiličnom porodičnom životu sa svojom suprugom Junis i petoro dece ostavivši političku prošlost iza sebe.
Rubensov život, iako daleko od sveta politike, njegovoj porodici postao je enigmatičan.
Tajni razgovori u kancelariji sa kolegama, misteriozni telefonski pozivi i kasne noći provedene u kancelariji Rubens pravda brigom o porodici kojoj je pružio stabilnost.
Politička situacija u Brazilu je nestabilna, a levičarski revolucionaristički pokret kidnapuje švajcarskog ambasadora što izaziva nemire u državi i međunarodni politički skandal.
U jednoj od scena vidimo Junis koja posmatra ulice grada sa plaže, gde vreme provodi sa porodicom, i uočava vojne trupe koje dolaze iz nepoznatih pravaca stvarajući tenziju među ljudima.
Nakon vojne racije u njihovom domu koja je ubrzo zatim usledila, Rubensa vojna policija odvodi bez objašnjenja i on u januaru 1971. nestaje bez traga.
Junis sa svojom porodicom pokušava da sazna gde joj je suprug nestao, i nakon nekoliko neuspešnih pokušaja putem medija na kratko završava u zatvoru kao i jedna od njenih ćerki.
Adaptiran po memoarima Junisinog i Rubensovog sina, Marčela Paive, film prikazuje borbu jedne žene, majke i supruge, u potrazi za objašnjenjem i pravdom.
Maestralna gluma Fernande Tores nas u ova teskobna vremena podseća na važnost borbe pojedinca protiv nepravde i korumpiranog sistema, što je i u Srbiji aktuelna tema.
Junis u potrazi za nestalim mužem otelotvoruje izreku „pravda je spora ali dostižna“ i dokazuje da sve velike stvari i promene u životu imaju male početke.
S druge strane planete, iranski film u nemačkoj produkciji, „Seme svete smokve„, takođe iz perspektive jedne porodice govori o pobuni žena protiv teokratije u Teheranu.
Advokat Imam je prikazan kao veoma tradicionalan, pobožan ali i moralan lik, koji živi sa suprugom Nadžme i dvema ćerkama Sanom i Rezvan.
Zarad boljeg i stabilnijeg života, što je u Iranu luksuz o kome većina samo sanja, Imam pristaje na ponudu da postane istražni sudija.
Novi posao dolazi sa benfitima u vidu veće plate i novog, većeg stana, čemu se porodica dugo nadala.
Međutim, ono čemu se Imam nije nadao su korumpiranost suda i očekivanja koja su mu nametnuta u zamenu za lagodniji život.
Imam dolazi u moralnu dilemu da li da zadrži posao jer se od njega očekuje da odobrava sudske presude bez uvida u dokaze.
Presude koje treba da donese su ne samo zatvorske već i smrtne.
Bolji život za porodicu ima preveliku cenu.
Nasuprot njegovim političkim uverenjima, njegove ćerke staju na stranu potlačenih žena u Iranu i postaju direktna meta udara na celu porodicu.
Nadžme dolazi u poziiju da mora da poštuje muževljeva uverenja i održi porodicu na okupu, a da pritom ne izgubi decu.
Sve se menja kada Sadaf, školska drugarica njihove ćerke Rezvan, biva pogođena mecima u lice u toku protesta protiv nošenja hidžaba i odlučuje da se suprotstavi patrijarhatu u Iranu i teroru nad ženama.
Oba filma obrađuju teme kroz perspektivu žena koje simbolizuju snagu i borbu za porodicu, istinu i pravdu.
Velike borbe uglavnom vode naizgled mali, a zapravo veliki ljudi.
Fernanda Tores koja u „Još sam tu“ tumači lik Junis, tek je druga brazilska glumica nominovana za Oskara (prva je njena majka, Fernanda Montenegro, koja se takođe pojavljuje u filmu).
Toresova vrlo svedenom glumom, bez previše dramatičnih scena postaje Junis, lik sa kojim je nemoguće ne saosećati.
Sve tri glumice koje tumače majku i dve ćerke u „Semenu svete smokve“ su maestralne, naročito Mahsa Rostami koja tumači Rezvan, čiji lik simbolizuje borbu mladosti za bolju sutrašnjicu.
Pobuna žena u Iranu je nešto na šta se mnoge iz straha ne bi ni usudile, jer znaju šta pobuna protiv religije i tradicije nosi sa sobom.
Možda ipak, ako je verovati onoj da na mladima svet ostaje, nada i izlazak iz višedecenijskog mraka leže u rukama generacija koje sada stasavaju i onima koje tek dolaze.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.