još sam tu seme svete smokveFoto: Entertainment Pictures, Entertainment Pictures / Alamy / Profimedia // Image Capital Pictures / Film Stills / Profimedia

Brazilsko „Još sam tu“ Voltera Salesa, i nemačko-iransko „Seme svete smokve“ Mohamada Rasulofa su dva ostvarenja koja su dvema različitim temama pristupili iz sličnog ugla – stradanje porodice uslovljeno političkim promenama u zemlji.

Još sam tu“ je prvi brazilski film u istoriji koji je nagrađen Oskarom za najbolji film izvan engleskog govornog područja, a u Brazilu je postao jedan od deset najgledanijih domaćih filmova svih vremena.

„Seme svete smokve“ je takođe bio nominovan u ovoj kategoriji, a sniman je u Iranu u tajnosti.

Oba filma su izazvala velike kontroverze – u Brazilu se dobrom delu publike nije dopao Salesov levičarski pristup u „Još sam tu“, mada su protesti desnice po izlasku filma bili neuspešni.

Mohamad Rasulof, reditelj „Semena svete smokve“ je osuđen na osam godina zatvora u Iranu.

„Još sam tu“ prati životnu priču bivšeg poslanika, Rubensa Paive, koji se vraća u rodni Rio de Žaneiro nakon nekoliko godina izgnanstva pošto mu je mandat oduzet 1964. posle državnog udara.

Rubens se naizgled vraća idiličnom porodičnom životu sa svojom suprugom Junis i petoro dece ostavivši političku prošlost iza sebe.

Rubensov život, iako daleko od sveta politike, njegovoj porodici postao je enigmatičan.

Tajni razgovori u kancelariji sa kolegama, misteriozni telefonski pozivi i kasne noći provedene u kancelariji Rubens pravda brigom o porodici kojoj je pružio stabilnost.

Politička situacija u Brazilu je nestabilna, a levičarski revolucionaristički pokret kidnapuje švajcarskog ambasadora što izaziva nemire u državi i međunarodni politički skandal.

U jednoj od scena vidimo Junis koja posmatra ulice grada sa plaže, gde vreme provodi sa porodicom, i uočava vojne trupe koje dolaze iz nepoznatih pravaca stvarajući tenziju među ljudima.

Nakon vojne racije u njihovom domu koja je ubrzo zatim usledila, Rubensa vojna policija odvodi bez objašnjenja i on u januaru 1971. nestaje bez traga.

Junis sa svojom porodicom pokušava da sazna gde joj je suprug nestao, i nakon nekoliko neuspešnih pokušaja putem medija na kratko završava u zatvoru kao i jedna od njenih ćerki.

Adaptiran po memoarima Junisinog i Rubensovog sina, Marčela Paive, film prikazuje borbu jedne žene, majke i supruge, u potrazi za objašnjenjem i pravdom.

Maestralna gluma Fernande Tores nas u ova teskobna vremena podseća na važnost borbe pojedinca protiv nepravde i korumpiranog sistema, što je i u Srbiji aktuelna tema.

Junis u potrazi za nestalim mužem otelotvoruje izreku „pravda je spora ali dostižna“ i dokazuje da sve velike stvari i promene u životu imaju male početke.

S druge strane planete, iranski film u nemačkoj produkciji, „Seme svete smokve„, takođe iz perspektive jedne porodice govori o pobuni žena protiv teokratije u Teheranu.

Advokat Imam je prikazan kao veoma tradicionalan, pobožan ali i moralan lik, koji živi sa suprugom Nadžme i dvema ćerkama Sanom i Rezvan.

Zarad boljeg i stabilnijeg života, što je u Iranu luksuz o kome većina samo sanja, Imam pristaje na ponudu da postane istražni sudija.

Novi posao dolazi sa benfitima u vidu veće plate i novog, većeg stana, čemu se porodica dugo nadala.

Međutim, ono čemu se Imam nije nadao su korumpiranost suda i očekivanja koja su mu nametnuta u zamenu za lagodniji život.

Imam dolazi u moralnu dilemu da li da zadrži posao jer se od njega očekuje da odobrava sudske presude bez uvida u dokaze.

Presude koje treba da donese su ne samo zatvorske već i smrtne.

Bolji život za porodicu ima preveliku cenu.

Nasuprot njegovim političkim uverenjima, njegove ćerke staju na stranu potlačenih žena u Iranu i postaju direktna meta udara na celu porodicu.

Nadžme dolazi u poziiju da mora da poštuje muževljeva uverenja i održi porodicu na okupu, a da pritom ne izgubi decu.

Sve se menja kada Sadaf, školska drugarica njihove ćerke Rezvan, biva pogođena mecima u lice u toku protesta protiv nošenja hidžaba i odlučuje da se suprotstavi patrijarhatu u Iranu i teroru nad ženama.

Oba filma obrađuju teme kroz perspektivu žena koje simbolizuju snagu i borbu za porodicu, istinu i pravdu.

Velike borbe uglavnom vode naizgled mali, a zapravo veliki ljudi.

Fernanda Tores koja u „Još sam tu“ tumači lik Junis, tek je druga brazilska glumica nominovana za Oskara (prva je njena majka, Fernanda Montenegro, koja se takođe pojavljuje u filmu).

Toresova vrlo svedenom glumom, bez previše dramatičnih scena postaje Junis, lik sa kojim je nemoguće ne saosećati.

Sve tri glumice koje tumače majku i dve ćerke u „Semenu svete smokve“ su maestralne, naročito Mahsa Rostami koja tumači Rezvan, čiji lik simbolizuje borbu mladosti za bolju sutrašnjicu.

Pobuna žena u Iranu je nešto na šta se mnoge iz straha ne bi ni usudile, jer znaju šta pobuna protiv religije i tradicije nosi sa sobom.

Možda ipak, ako je verovati onoj da na mladima svet ostaje, nada i izlazak iz višedecenijskog mraka leže u rukama generacija koje sada stasavaju i onima koje tek dolaze.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari