Jugonostalgija je malo isprostituiran pojam

Kad je reč o Češkoj devedesetih, može se reći da je, imajući u vidu atmosferu i javni diskurs, pristup generalno bio vrlo pozitivan. Brzo smo dolazili do dokumenata. Ali, u svakom društvu postoje nekakve margine, imate skupinu ljudi koja je radikalizirana iz raznih razloga, tako da je svako od nas doživio nekakvu neprijatnost. Ipak, ne bi bilo fer reći da nismo bili prihvaćeni. Bili smo jako dobro prihvaćeni pogotovo zato što je Jugoslavija Česima bila nešto što su zvali Zapad. Oni su nas vidjeli kao Zapad, a Jugoslaviju su iz svoje perspektive vidjeli kao slobodnu zemlju – kaže u razgovoru za Danas novinarka i spisateljica Sofija Kordić, čiji je prvi roman „Hipofiza u egzilu“ nedavno objavila beogradska izdavačka kuća Arhipelag.

* Kakva je bila češka perspektiva?

– Jeziva. Jedno je kad pričate ono što znamo iz povijesti, ali kad se suočite s ljudima koji vam pričaju svoje obiteljske priče, onda shvatite do koje je mjere taj sistem bio rigidan i totalitaran. Česi su putovali u Jugoslaviju, ne samo u Hrvatsku – znali su oni i za druge republike. Zato smo svi bili prihvaćeni, ali smo i nailazili na mnogo problema, najveći su bili oni emocionalne prirode.

* Kako dvojnost identiteta u emigraciji i egzilu izgleda iz vaše perspektive?

– Kod mene je u pitanju neka vrsta sukobljavanja. Nikada nisam htjela pripadati bilo kakvom kolektivu. Do te mjere je kod mene krenuo odijum prema kolektivu zbog nacionalizma, zbog rata. U Pragu postoji vrlo lijepo udruženje građana iz bivše Jugoslavije koje organizira vrlo lijepe stvari. Idem na takve manifestacije, ali ne želim biti član. Do te mjere se čovjeku ogadi kolektivitet, da ne želi biti dio ničega čak ni udruženja, a da ne govorim o strankama. Ali, ta prirodna čovjekova potreba za pripadanjem, prihvaćanjem i priznanjem ostaje. Stalno ste u nekoj vrsti sukobljavanja: otišli ste iz kolektiva, dolazite negdje drugdje, želite naći nekakvo prirodno stanište, nekakav dom, opet želite pripadati nekom drugom, ali vi ste tu već po difoltu stranac. Opet je lakše biti stranac ili tuđinac, što je lijepa riječ, u stranoj državi nego u svojoj. Za mene je najteži osjećaj pred početak i za vreme rata bio osjećaj izmještenosti. Mislim da mi najviše odgovara taj termin izmještenost. Mi smo svi izmješteni, ne samo mi koji smo otišli, smatram da ste i vi koji ste ostali izmješteni. Muka nas i vas se manifestira možda drugačije, ali ta nekakva srž, ta bol je slična. Izmješteni smo iz života, iz nekih prirodnih procesa. Imam osjećaj da se nama taj prirodni proces ’91. zaustavio.

* LJudi sa prostora bivše države odlaze u egzil…

– Ovaj drugi val egzila je sasvim nešto drugo. U ovom slučaju se ne čuva živa glava od metka ili od ludila svake vrste. Iz Hrvatske, recimo, odlaze već etablirani ljudi. To nisu gastarbajteri kao sedamdesetih godina. Odlaze doktori, jer ne mogu gledati oko sebe što se događa, ne podnose više taj pritisak primitivizma, klijentelizma, neperspektive, pada svih mogućih vrijednosti

* Koliko pisanje doprinosi katarzi?

– Pitala sam to samu sebe. Ovaj roman sam napisala iz osjećaja i potrebe da se riješim tog balasta, te muke. Kroz pisanje mi možda jeste malo lakše, ali te muke egzila se i dalje ne mogu riješiti. Poznajem ljude poput mog supruga koji se s time drugačije nose od početka. On to negdje uskladišti, nazove to pravim imenom i ide dalje. Imam osjećaj da sam stalno u nekim bitkama i stalno se pitam da li mi je ta vrsta katarze potrebna zbog mog vlastitog mira, da li time što sam napisala knjigu želim da nekome nešto kažem, poručim, podijelim svoju muku da nekome bude lakše kad vidi da ima ljudi koji imaju sličnu muku. Mislim da čovjek treba djelovati onako kako osjeća. Kad čitam neku knjigu koja mi nešto pruža, zahvalna sam za to iskustvo.

* Da li je jugonostalgija kakvu danas vidimo širom bivše države opasna ili opet može da nas zbliži?

– Imam osjećaj da je jugonostalgija malo isprostituiran pojam. Ako pitate pet različitih ljudi što je za njih jugonostalgija, vjerujem da će vam svako reći nešto drugo. Meni lično jugonostalgija se svodi, bukvalno rečeno, na nekakav mir, na odsustvo sveopće kolektivne hipnoze, ludila i stanja te izmještenosti. Svi mi koji prijeđemo određeni broj godina smo nostalgični za mladošću. Ta mladost nam je vezana uz Jugoslaviju, pa se onda povezuju Jugoslavija i mladost. Ali jugonostalgija svakom od nas znači nešto drugo. Meni znači mir i perspektivu. Kad sam krajem osamdesetih studirala u Beogradu, preda mnom je bilo sve otvoreno. Pogledajte danas ljude u dvadesetim godinama, gdje je njima šta otvoreno? Nemaju perspektive, nemaju izlaza. S druge strane, osamdesete su u svakom pogledu bile vrlo varljive i spremalo se ono što je došlo.

* Kako vam iz te perspektive izgleda prvih 18 godina 21. veka?

– Posle 2000. postojala je velika nada za mnogo stvari. Međutim, u posljednjih četiri ili pet godina krenulo je srozavanje koje naravno uvijek kreće od velikih. Krenulo je od Amerike i Britanije i to se valja, valovi stižu u kapljicama, a posle vas pometu. U Češkoj je to vrlo vidljivo i to me boli i osjećam se kao da sam u devedesetim. Dolaskom predsednika Zemana i tajkuna premijera Babiša na vlast ojačao je populizam, a javni diskurs je zagađen. Havelovo nasljeđe više ne postoji. Havel je u jednoj polovici društva nešto što je rogobatno i pežorativno. Havelova priča o ljudskim pravima o humanosti je nešto što izaziva podsmijeh.

Između Zadra i Praga

Sagovornica Danasa provela je detinjstvo u Zadru, a u Beogradu je, na Fakultetu političkih nauka, diplomirala Međunarodne odnose. Tokom studija počela je da se bavi novinarstvom pišući za hrvatske i srpske omladinske listove. Krajem 1990. piše u listu Borba, kasnije Naša Borba, nedeljniku Vreme i za londonski Vor report (War Repor). Posle novinarske specijalizacije na fakultetima za novinarstvo u Utrehtu i Arhusu, krajem 1993. odlazi u Prag, gde je magistrirala na Srednjoevropskom univerzitetu i postala dopisnik Radija Slobodna Evropa iz Praga za južnoslovenske jezike. Posle gašenja hrvatske redakcije, nastavlja da se bavi novinarstvom u Pragu i piše za različite hrvatske medije.