Juraj Lerotić za Danas: Naša su društva puna tabua koji se kriju i o kojima se ne govori

Osvojio je Gran pri – Veliku zlatnu mimozu, Zlatnu mimozu za najbolju režiju, Plaketu “Zoran Živković” i nagradu Fedeora (Federacija filmskih kritičara Evrope i Mediterana) za najbolji film, dok je Zlatnu mimozu za najboljeg glumca Lerotić ravnopravno „podelio“ sa Goranom Markovićem, koji u „Sigurnom mjesti“ takođe igra glavnu ulogu.

Ova pobeda uznemirujuće porodične drame, i jednog „emotivnog, zastrašujućeg putovanja u najmračnije kutke ljudske svesti, precizno režiranog i sa maestralnom glumačkom izvedbom“, kako je u obrazloženju za nagrade istakao žiri kojim je predsedavala naša glumica Jelisaveta Seka Sablić, stigla je Lerotiću posle brojnih priznanja na svetskim i domaćim festivalima.

„Sigurno mjesto“ osvojilo je nagrade za najbolju režiju, najbolji debitantski film i najboljeg glumca (Goran Marković) na prošlogodišnjem festivalu u Lokarnu, nagradu za najbolje ostvarenje u Kotbusu, „Srce Sarajeva“ za najbolji igrani film i najboljeg glumca (Lerotić) na 28. Sarajevo Film Festivalu, nagradu za najbolju režiju na našem Festivalu autorskog filma, nagradu Međunarodne konfederacije umetničkih bioskopa CICAE, nagradu Cineuropa.., a bilo je i hrvatski kandidat za Oskara.

Na festivalu u Herceg Novom porodična drama koja se zasniva na istinitim događajima, iznenadnom suicidu brata i traumatičnom iskustvu Lerotića koji u filmu igra samog sebe, ispraćena je višeminutnim ovacijama, a kako je izjavio za Danas odmah nakon dodele nagrada, pobedile su emocije i iskrenost.

– Obično pitamo ljude šta im se sviđa u filmu i zajedničko je da ga dožive kao iskrenog, što zvuči kao fraza, ali očito da je tako. Mislim da ima nešto u tome da je svako doživio neki gubitak, možda ne ovako veliki, pa ih zbog toga film dotiče, i vjerovatno zbog toga što u njemu, uprkos toj katastrofi, postoji neka vrsta ljubavi, tako da je to vjerovatno dobar spoj.

Ova priča suočava gledaoca sa uznemirujućom nemoći kako čovjeka koji želi da okonča svoj život, tako i porodice i čitavog zdravstvenog sistema. Ali, i sa bezuslovnom porodičnom ljubavlju, razdorima i patnjom koju pokušaj samoubistva stvara u svakodnevnom životu jedne porodice, koja kao da vodi rat nevidljiv za sve ostale.

Na naše pitanje da li je makar u jednom trenutku imao dilemu da li da napravi film koji toliko otkriva intimu njegove porodice, i kakav je njegov osećaj sada, posle tolikih nagrada koje je dobio u proteklih godinu dana, Lerotić kaže:

– Postojala je dilema, ali je ljudski refleks da se ispriča nešto što je užasno lijepo ili užasno teško. A suicid je toliki tabu da mi se intuitivno čini da se treba sakriti od toga, i na početku sam nosio neki osjećaj stida što taj film postoji, jer takve traume su nešto o čemu se ne govori. Kada napravite film o tome, stid se pojačava, tako da nisam bio siguran kako da se nosim sa tim. Međutim, sada sam se navikao i osjećam se mnogo bolje. Lljudi i dalje reaguju sjajno na film, baš kao i ovdje u Herceg Novom – objašnjava Lerotić.

S druge strane, kako ističe, taj uspeh „Sigurnog mjesta“ i nagrade koje je dobio znače mu samo profesionalno.

– U meni je i dalje sve prisutno, izgubio sam brata, tako da se na tom emotivnom koloseku ništa nije promjenilo, niti mi je bilo što olakšalo taj gubitak. Ali za mene kao autora i nekog ko pravi filmove, to prihvatanje publike i priznanja na festivalima su dobrobit. Međutim, ne volim da se to sad izjednačava kao nekakva kompenzacija, niti mi je ovaj film donio bilo koju vrsta olakšanja.

Teret koji imam iznio sam u razgovoru s prijateljima, nisam pravio film iz terapeutskih razloga da nešto pokažem svijetu, nego kao filmaš koji je u suicidu vidio nešto što još nije vidio na filmu. Ja sam sretan, ali iz jednog drugog puta – što sam napravio film koji se ljudima dopada, a ne iz puta da moju traumu olakšava.

„Sigurno mjesto“ ima šokantan početak (publika krene da plače negde od sedmog minuta, što smo videli i na našem Festivalu autorskog filma), ali se o temama smrti i ludila, kako navodi, ne može pričati u formi fragmenata.

– Moja je ideja bila slika toga, možda nije najprimjerenije, kao rolna wc papira – kad potegneš, da jedna scena vuče drugu, da ti likovi ne mogu ni predahnuti, ne mogu stići da integrišu sve što im se događa, pa samo srljaju iz situacije u situaciju. Ali, suicid je u ovom filmu samo metafora za sve ono što ti se u životu može dogoditi, a što ne očekuješ. Metafora za svaki gubitak, za neku nemoć, za sve ono gdje nam život izmiče, i zato je ovaj film univerzalan – kaže reditelj.

U ovoj potresnoj drami vidimo i odnos zdravstva i lekara prema suicidnim osobama, i jedno duboko nerazumevanje društva prema „drugačijim“ ljudima, a taj osećaj beznađa prisutan je u gotovo svim filmovima iz regionalne produkcije koje smo videli na festivalima.

– Nisam se bavio sustavom, izgledalo bi čak neuvjerljivo što je sve moja porodica doživljavala, pa sam ga malo i uljepšao. Suicid ponekad može mimoići sustav, i to da u obitelji postoji zdrava ljubav, i jednostavno se dogodi. Meni je to bilo najuzbudljivije kao neki misterij, ne znamo odakle suicid dolazi, zbog čega, i što se to tako duboko slomi u čovjeku, i mislim da je to ono što i zanima publiku.

Govoriti samo o činu suicida bilo bi autistično, vjerovatno bi neko rekao, pa ok, neko se hoće ubiti. Ali, ova priča ljude dira na toj točci gdje se susreću sa nečim zastrašujućim, što ne znaju odakle dolazi. Suicid je užasno učestao, u Njemačkoj više ljudi nestane od samoubustva nego u prometnim nesrećama, a mislim da je i u ovoj našoj regiji slično, samo nemamo statistiku – ističe Lerotić.

Sigurno mesto, kako navodi, ne postoji.

– Likovi u ovom filmu nikada nisu na istom mjestu, stalno putuju, i taj naslov filma ponekad visi gledaocima kao poruga, ponekad kao nada, a ponekad zvuči ironično. Mislim da je to jako banalno, jer sigurno mjesto ne postoji, postoji samo potraga za njim – kaže Juraj Lerotić.

Zlatna mimoza učenici Asji Zarić Lagumdžiji

Na festivalu u Herceg Novom trujumfovao je i film „Ekskurzija“ rediteljke i scenaristkinje Une Gunjak – osvojio je Zlatnu mimozu za najbolji scenario, a jedno od iznenađenja je 17- godišnja Asja Zarić Lagumdžija, koja je zasluženo ponela Zlatnu mimozu za najbolju glumicu.

Ova tinejdžerska drama doživela je svetsku premijeru na festivalu u Lokarnu, na kojem je otvorila takmičarski program Cineasti Del Presente za najbolje debitanske filmove, i osvojila Posebno priznanje, a priča prati mladu Iman. Dok se njen deveti razred priprema za ekskurziju ona je zaljubljena u starijeg dečka, a nakon što se, posle igre „istine i izazova“ po školi proširi glasina da je trudna, Iman se suočava sa neprijatnim događajima i neprihvatanjem koji izmiču kontroli…

– Presrećna sam, toliko sam uzbuđena, pozitivno šokirana da ne znam šta da kažem. Dobiti nagradu u ovim godinama je san, i jako mi je drago da se ljudima toliko svidio naš film. Ja sam učenica, nikada mi nije padalo napamet da razmišljam o glumi, i još uvijek nisam sigurna da li je film moj put, ali glumu u nekom obliku sada vidim u nekoj budućnosti – izjavila je za Danas Asja Zarić Lagumdžija.

Kao jedan od suštinskih problema svoje generacije, kako ističe, ne vidi samo školu i nerazmevanje okoline, već i potrebu mladih ljudi za neprestanim takmičenjem u banalnim stvarima.

– Stalno je prisutno to ko će imati najbolje patike, haljinu, frizuru, ko će se pokazati kao najljepši, i potreba za tim izdvajanjem kao naj je jako ružna, jer nema iskrenosti i razumevanja među nama – objašnjava Asja Zarić Lagumdžija, učenica koja je trujumfovala u konkurenciji najpoznatijih glumica.