Foto promo Pula Film Festival„Najvažnije za moju „branšu“ je da nam publika veruje, mislim da je to vrhunac u mojoj profesiji. Sve ostalo je manje važno, pa i nagrade“, govorio je Miodrag Brik Krivokapić, glumac koji je tokom karijere duge skoro pola veka ostao poznat i po tome što je u pozorištu odigrao gotovo sve najvažnije likove kraljeva iz svetske literature, što ne voli da govori u javnosti, i što je, kako je objašnjavao, „introvertan tip, presrećan kad ga novinari zaobilaze“.
Pre nekoliko večeri, na jubilarnom, 70. Pulskom festivalu čiju je istoriju i on obeležio, Briku Krivokapiću uručena je jedna od najprestižnijih nagrada u Hrvatskoj – „Fabijan Šovagović“ za životno delo, koju Društvo hrvatskih filmskih reditelja dodeljuje glumcu ili glumici čije je delovanje dalo veliki doprinos hrvatskom filmu.
„Mislio sam da su me zaboravili, no ispostavilo se da nisu i da sam ipak ostavio nekakav trag. Moj filmski opus je najveći u hrvatskoj kinematografiji jer sam do 1991. godine tu snimio gotovo sve svoje filmove, a zatim i u Srbiji. Ova nagrada mi neverovatno puno znači tim pre što nosi ime velikog Fabijana Šovagovića”, a moji počeci na filmu vezani su upravo za njega“, izjavio je primajući ovo priznanje.
Brik se pred kamerama sreo sa Šovagovićem već kao debitant, u prvom filmu „Kuća“ u režiji Bogdana Žižića, koji je 1975. osvojio Zlatnu arenu u Puli. Naredne godine u „Seljačkoj buni 1573.“ Vatroslava Mimice, premijerno prikazane u Kanu, potom u antologijskom delu „Život sa stricem“ Krsta Papića, koje je 1988. ovenčano Velikom Zlatnom arenom, nominacijom za Zlatni globus…
Gotovo da ne postoji značajniji jugoslovenski film u kojem Brik Krivokapić svojom umetnošću glume nije ostavio trag, posebno u onim epizodnim ulogama koje kritičari nazivaju filigranskim radovima, sarađujući sa rediteljskim velikanima poput Lordana Zafranovića, Rajka Grlića, Aleksandra Saše Petrovića, Živka Nikolića, Eduarda Galića, Srđana Karanovića, Slobodana Šijana, Petra Lalovića….
U pozorištu, na scenama od „Triglava do Đevđelije“ (bio je i član KPGT Ljubiše Ristića), „Brik je više je igrao Šekspira nego šti su ga neki čitali“, kako je zapisao jedan kritičar, a postao je glumac, kako je jednom svedočio, iz straha.
„Studirao sam pravo četiri godine, a onda sam se uplašio da ću se celog života, na neki način, baviti politikom. Pokušavao sam da upišem glumu u Beogradu, ali nije išlo. Otišao sam u Zagreb jer je tamo bio moj drug iz Peći, on me je i prijavio na Akademiju. Izašao sam da me “sruše”, ali i da zadovoljim sujetu. Mislio sam, ako ne uspem, otići ću u Francusku. Ali,primiše me. Već na drugoj godini dobio sam stipendiju Kazališta Gavela, potom sam bio i njegov član, a onda sam prešao u Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu“, govorio je glumac iza koga je više od 80 filmskih i TV uloga, i oko 90 pozorišnih.
Svojim kraljevskim glasom (u pozorištu su ga često utišavali, jer je „dobacivao“ i preko zadnjeg reda), igrao je i Čehova, Molijera, Žarija, Beketa, Krležu, Dušana Jovanovića, Šnajdera, Dušana Kovačevića, Ivu Brešana, Acu Popovića, Ljubomira Simovića, Nebojšu Romčevića…
Iz Zagreba se preselio u Beograd 1986, a razlog za to, kako je objasnio, bila je taština, a ne političke okolnosti koje su nagoveštavale sukobe i rat.
„Imao sam ambiciju da budem jugoslovenski glumac. Taman kad sam to i postao, Jugoslavija se raspala. “Virdžina” Srđana Karanovića je, valjda, poslednji jugoslovenski film. Mi smo snimali, a barikade su već bile pored nas. Radio sam i u Bosni, Crnoj Gori, Makedoniji, u Sloveniji kod Dušana Jovanovića, i zapravo, glavni deo moje karijere bio je tih osamdesetih godina“, govorio je Krivokapić.
Rođen je 1949. u Peći, gde je završio osnovnu školu i gimnaziju, živeo je u Nikšiću, a diplomirao je na Akademiji za kazališnu i filmsku umjetnost (AKFU) u Zagrebu 1975. Među priznanjima koje je dobio su i Sterijina nagrada, Nagrada Udruženja dramskih umjetnika Hrvatske, „Joakim Vujić“, „Brk Zorana Radmilovića“, „Milivoje Živanović“, „Car Konstantin“ na niškim Filmskim susretima…
Bio je prvak Drame Narodnog pozorišta u Beogradu do 2014, kada se penzionisao, a poslednjih godina jedan je od najvažnijih glumaca u brojnim hrvatskim i našim TV serijama (tamo je snimio “Počivali u miru”, koja je prodata i u SAD, Velikoj Britaniji, skandinavskim zemljama…).
U pozorištu, po sopstvenom izboru, igra samo u dve predstave – “Kralju Liru” na Brionima, sa Radetom Šerbedžijom, i u „Ničijem sinu” zagrebačkog pisca Mate Matišića, u režiji Marka Misirače, na sceni Beogradskog dramskog.
Brik je oženjen Svjetlanom (poreklom je Dubrovčanka, po profesiji lekarka), sa kojom ima dva sina, Bojana i Damjana. Bojan je krenuo njegovim stopama – u tišini, bez medijske galame, bavi se glumom.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
