Hoćemo li, mi koji se ne slažemo ni s kakvom naznakom fašizma, šutjeti i gledati u vrhove svojih cipela? Ili ćemo makar priupitati tko ste vi i tko vam daje pravo da se tako ponašate“, kao što je to u vagonu vlaka učinio Tomo Buzov, izjavio je hrvatski reditelj i scenarista Nebojša Slijepčević koji je 77. Kanski festival sinoć završio sa Zlatnom palmom, za kratkometražni film „Čovjek koji nije mogao šutjeti“.
Primajući najprestižniju filmsku nagradu (za mnoge autore važniju od Oskara), Slijepčević je, kako je istakao, svoju Zlatnu palmu posvetio „mirnom otporu nasilju, i svima kojima Tomo Buzov i taj herojski čin može poslužiti kao inspiracija”.
Njegov „Čovjek koji nije mogao šutjeti“ snimljen je po istinitom događaju, jednom od najstrašnijih ratnih zločina, priča filma prati putnički voz koji februara 1993. iz Beograda putuje za Bar, a zaustavljen je na maloj stanici u Štrpcima, u BiH. Srpske paravojne snage izvele su iz voza devetnaest Bošnjaka naočigled oko petsto putnika, i svi su ćutali, niko nije imao hrabrosti da se pobuni i pita zašto ih i gde odvode. Niko osim Tome Buzova, kapetana prve klase Jugoslovenske narodne armije u penziji, koji im se suprotstavio, i koji je izveden iz voza u ubijen zajedno sa Bošnjacima…
„Događaj se u stvarnosti zbio u manje od petnaest minuta, što znamo iz svjedočenja ljudi iz vlaka. Znao sam da će film početi zaustavljanjem vlaka na stanici, a završiti odlaskom vlaka. U filmu što traje svega trinaest minuta događa se ogromna promjena. Oni koji u vlak ulaze kao slučajni putnici, za samo trinaest minuta odlaze potpuno promijenjeni. Preživjeli su, ali više nisu isti ljudi. To je doživljaj koji smo htjeli prenijeti filmom. Da gledatelj u trinaest minuta osjeti bespovratnost preokreta što ima tragičnu poantu za sve one koji su u događaj bili uključeni, a ne jedino za žrtve tog događaja“, govorio je Slijepčević o svom filmu.
Tomu Buzova igra Dragan Mićanović, a u „all star“ glumačkoj ekipi, kako je nazvao reditelj, koja je 24. maja u dvorani pozorišta Claude Debussy ispraćena ovacijama kanske publike, su i Goran Bogdan, Alexis Manenti, Silvio Mumelaš, Lara Nekić, Priska Ugrina, Dušan Gojić, Nebojša Pop Tasić, Mijo Pavelko, Martin Kuhar, Jakov Zovko i Robert Ugrina.
U konkurenciji 11 kratkometražnih ostvarenja iz sveta, jednoglasnom odlukom žirija kojem je predsedavala belgijska glumica Lubna Azabal, a član je bio i naš reditelj Vladimir Perišić, Slijepčevićev trijumf je utoliko veći što je hrvatskoj kinematografiji doneo prvu Zlatnu palmu od osamostaljenja države, ali reditelju koji ne ćuti ona nije i prva kanska nagrada u karijeri.
Njegov dokumentarac „Srbenka“ u kojem propituje nacionalističke mitove koji su i 25 godina nakon rata prisutni u hrvatskom društvu (polazeći od ubistva devojčice Aleksandre Zec i njene porodice, likvidirane 1991. u centru Zagreba od strane rezervnog sastava MUP Hrvatske), na Kanskom festivalu 2018. osvojio je godišnju nagradu koju zajednički dodjeljuje sedam evropskih festivala dokumentarnog filma.
Uz priču o Tomi Buzovu i senzacionalnoj kanskoj pobedi „Čovjeka koji nije mogao šutjeti“, kako je opisuju hrvatski mediji, možda je „zanimljivo“ dodati još neke „detalje“- snimljen je u međunarodnoj koprodukciji, ali Nebojša Slijepčević sa ovim filmom nije „prošao“ na konkursu Filmskog centra Crne Gore.
U Beogradu je postavljena spomen ploča sa imenom Tome Buzova na zgradi u kojoj je stanovao, u Ulici Milutina Milankovića 42 na Novom Beogradu, da bi javno sećanje na njegov herojski čin bio podsticaj za stalnu borbu protiv zla i neljudskosti. Ta ploča, „začinjena“ stalnom propagandom SNS vlasti o „bezgrešnosti“ miloševićevsko-šešeljevskog režima u ratnim zločinima devedesetih godina, dva puta je vandalizovana.
Nebojša Slijepčević rođen je u Zagrebu 1973, diplomirao je filmsku režiju na Akademiji dramske umjetnosti, a karijeru je započeo kao jedan od autora hit serijala „Direkt“. Pored „Srbenke“ koja mu je donela i Doc Alliance Selection Award, ulazak u uži izbor za Evropsku filmsku nagradu, nagradu Srce Sarajeva…, veliki uspeh ostvario je i sa dokumentarcem „Gangster te voli“.
Režirao je brojne kratke igrane i dokumentarne filmove koji su na svetskim festivalima osvojili više od 40 nagrada – četiri puta je nagrađen na Sarajevo Film Festivalu, dva puta na ZagrebDoxu, Beldocsu…, a za TV filmove tri puta je nominovan za nagradu Prix Europa.
Radi kao predavač i mentor u Restartovoj Školi dokumentarnog filma.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.