Ljudi koji su se protivili pomoći izbjeglicama opasni su i za vlastita društva

Tokom poslednjih nekoliko susreta uživali smo najpre tako u predstavi „Dream of Life“, inspirisanoj životom i stvaranjem legendarne punk poetese i originalne njujorške rock dive Patti Smith, potom prošlog decembra u „Dami s kamelijama“ po čuvenom romanu Aleksandra Dime Sina, a ovih dana se sa nestrpljenjem iščekuje i „Lampedusa Beach“ italijanske autorke Line Prosa u režiji Bulićeve i sa Ninom Violić kao Afrikankom Shaubom, koja je glavna i jedina ličnost na sceni u ovom potresnom suočavanju Evrope sa gubilištima izbegličke zbilje. Upravo beogradsko izvođenje ove predstave, u utorak u Bitef teatru, bio je povod za još jedan susret sa oštroumnom, talentovanom i senzibilnom ličnošću umetnice Senke Bulić.

* Vaš Hotel Bulić je i ovog decembra ponovo sa nama u Bitef teatru, sada sa mono-predstavom „Lampedusa Beach“ u vašoj režiji i izvođenju Nine Violić. Koji je to bio najneposredniji okidač da se prihvatite rada na ovom nagrađivanom tekstu italijanske autorke Line Prosa, napisanom još 2004?

– S Ninom nisam dugo radila, zadnja suradnja bila nam je prije više godina na predstavi „Evita“, u kojoj je Nina igrala glavnu ulogu za koju je bila i nagrađivana. Surađivale smo više puta u raznim varijantama, angažirala sam je kao režiserka i producentica. Došla mi je s idejom da radimo na ovom tekstu. Otvorila nam se mogućnost da ponovo surađujemo i vrlo brzo smo ušle u proces. Ovo je vrlo poetičan tekst, upravo onakav kakav mislim da se najtočnije bavi našom suvremenom tragedijom. Kazalište Hotel Bulić ponovo je praizvelo novi tekst, na što sam posebno ponosna, da nezavisna umjetnička organizacija nastavlja producirati tekstove koji dosad u Hrvatskoj nisu postavljani.

* Problem izbeglištva danas čini se mnogo kompleksnijim nego ikada pre, a zaprepašćuje upravo to da se tretira na najgrublji i najneosetljiviji način od kad ga u novijem dobu sagledavamo, kako ljudski, tako i medijski, politički. Šta se promenilo u samom svojstvu izbeglištva ovog časa u odnosu na neka naša ranija razmišljanja i iskustva na tu temu u Evropi? Zašto smo odjednom postali toliko netrpeljivi, osorni i preplašeni, dolaskom ovih ljudi u našu blizinu, dok je u ranijim vremenima ipak naizgled postojalo nekakvo elementarno saosećanje i potreba da se pomogne?

– Taj problem pojavio se nažalost u vrijeme brojnih opterećenja u našim europskim društvima. A strah od drugih uvijek prevagne u odnosu na potrebu da se suočimo s vlastitim demonima i strahovima. Nepregledne gomile nesretnih ljudi bježe jer žele život, a mi ih optužujemo da nas dekomodiraju. Iako smo svi još nedavno imali iskustvo rata. Naravno da nisu sve reakcije bile takve, ali oficijelni stavovi su se vrlo činovnički, administrativno odnosili prema ljudskoj tragediji i tražili rješenja koja ne bi dovela u pitanje sigurnost, a prije svega savjest Europljana. Ali, čim nestane zajedničkog vanjskog neprijatelja, traže se unutarnji – uglavnom ta matrica uvijek funkcionira. Mislim da joj se moramo snažno suprotstavljati na razne načine, bilo građanskim angažmanom, bilo umjetnički, da tu temu uvodimo u umjetnički život.

* Ti „ljudi“ nisu zapravo bezimeni kolektiv osoba bez ličnosti – ako su se među sobom i blisko povezali tokom zajedničkog sapatništva na putu, oni i te kako zadržavaju svoju individualnost. Kako ih, međutim, narodi Evrope i čitav ovaj svet zapadne civilizacije, nasuprot tome, prima i doživljava?

– Ovaj tekst upravo govori o tome. Ja sam htjela izbjeći patetizirajući odnos prema ovoj temi. Predstavu sam radila upravo vodeći računa o individui u tim uvjetima. Mislim da su zahtjevi izbjeglica, ideja da trebaju živjeti u slobodnom društvu, s barem minimumom životnih prilika, identični i našim zahtjevima. NJihova nesreća podsjeća nas na našu vlastitu. Pa i mi se iznova suočavamo s prijetnjama slobodi za koju smo bili uvjereni da ju nije moguće narušiti, da se prostori slobode mogu samo proširivati. A sad smo opet u prilici da branimo osnovna ljudska prava. Bila sam ponosna na humano lice mnogih Europljana i razočarana svim inicijativama kojima se htjelo otežati položaj izbjeglica.

* U predstavi se glavni lik, Afrikanka Shauba, neprestano dotiče svog dostojanstva žene, koje je verovatno najranjivija supstanca u izbegličkoj zajednici. Stvarno, na koji je sve način dostojanstvo jedne žene poput nje narušeno, možda još u sopstvenoj postojbini, a zatim i u svirepim okolnostima migrantskog ostvarivanja sna o pronalaženju utočišta u svetu koji ih ne želi, ali na njima svejedno ume da zaradi?

– Njen glas Afrikanke može biti i glas bilo koje žene sa Zapada. Snažno sam naglasila njenu žensku poziciju koja je u tim uvjetima još gora i opasnija, jer je višestruko ugrožena kao „drugačija“. I kao žena u svom društvu, i kao žena i izbjeglica u zemljama dolaska. NJen monolog nije patetičan, ona se ne odriče svojih zahtjeva ni kad sigurno odlazi, ona je prkosna, nije snishodljiva. Artikulira svoje zahtjeve kao zalog za neku buduću poziciju žene u sličnim situacijama.

* Kako ste vi dakle postavili ovu dramu o razotkrivanju prava na lični identitet i integritet jedne od mnogih žrtava loše sreće u današnjici, za koju međutim svet kojem pripadamo dobrim delom odgovara? Šta vam se činilo da je neprikosnoveno najvažnije da se prikaže u tumačenju teksta Line Prosa, izboru glumice, muzike, kostima…?

– Radila sam je kao samosvjesnu ženu, nikako žrtvu. Utopljenički monolog koji visi nad našim savjestima, koji razotkriva društvene uzroke nesreće, upire prstom u krivce i ne odustaje od ideje dostojanstva ljudskog života, ni kad gubi svaku vezu s njim. Predstava je naglašeno vizualna, izborom scenografskih i kostimografskih motiva stvorili smo i jedan vizualno poetičan svijet kroz koji se mnogo toga naslućuje.

* Šta je izazvalo vaše najveće ogorčenje kao umetnice, žene i ljudskog bića, dok ste razmatrali ovaj tekst i radili na njemu? A koje je vaše lično suočavanje sa patnjama izbeglica ovde na Balkanu dopunilo možda tu mučnu sliku o našoj distanciranosti i biranju da se mnogo ne upuštamo u stvar, pre nego da svojski pomognemo ljudima poput nas u nevolji?

– Sama sam se uključila u niz akcija u vrijeme najvećeg vala. Htjela sam direktno pomoći ljudima, vidjeti izbliza njihovu situaciju. Pristala sam na humanije lice Europe, iako ove naše zemlje nisu bile njihove željene destinacije. U tom periodu me – bez obzira na razočaravajuća iskustva – ipak održavao jedan odnos prema izbjeglicama koji je bio bolji nego danas. Čini mi se da su se danas strahovi još više umnožili. A ljudi koji su se protivili pomoći izbjeglicama su oni koji bi slično reagirali i na nesreću ljudi u vlastitim društvima. Doživljavam ih kao neprijatelje slobode, opasne i za vlastita društva.

* Šta nam poručujete ovom predstavom – da se kao građani potresemo, ali i konstatujemo da moć jednostavno nije u našim rukama ili da naprotiv preduzmemo nešto i promenimo stvar, barem u svojim sredinama? I da li smo to u stanju stvarno, najpre u sebi?

– Ovu predstavu nije ugodno gledati. Ovo nije iskustvo koje iskupljuje, ja nisam htjela raditi komemoraciju. Htjela sam da iz jednog vrlo poetičnog teksta nastane nelagoda, uznemirenje nad našim odnosom prema ljudskoj tragediji. Htjela sam postaviti pitanja i suočavati. Odnos prema izbjeglicama najčešće uključi određenu distancu, ali ja sam njihove probleme povezala s našima. Taj odnos nas se tiče. Povezanost uzroka nesreće, naravno s različitim posljedicama. Kazalište ne može mjenjati stvarnost na način na koji bismo htjeli, ali može nas na jedan vrlo suptilan, a bolan način uvesti u dileme i probleme suvremenog svijeta.