Ljudi ne shvataju moć pojedinca, videlo se na demonstracijama (FOTO) 1Foto: Dejan Dizdar

Emocije. Ljude pre svega, i jednu i drugu stranu, ne samo ono što rade već i šta im se dešava u glavi, koji su im strahovi, a koja nadanja…

Dao sam, na neki način, svoj doprinos dešavanjima. Ako je samo jedan od onih koji su gledali moje fotografije odlučio da iduće veče izađe na ulicu, imalo je smisla raditi sve to – tako Vladan Aleksić, fotograf, odgovara na pitanje šta je na svojim fotografijama koje je pravio tokom protesta ispred Skupštine pokušao da zabeleži.

Prema njegovim rečima, da biste na protestima napravili kvalitetnu fotku morate utrčati u gomilu i rizikovati, preneti dešavanja kao da je onaj koji naposletku gleda fotografiju zapravo tamo – jedan od nas. Aleksić za Danas govori o svom radu i iskustvu beleženja atmosfere sa protesta koji su iskrsli posle najave vraćanja policijskog časa u Beogradu, a prerasli u izraz nezadovoljstva generalnim stanjem u zemlji i radom vlasti.

– Četvrtog dana protesta ustrčao sam uz stepenice Skupštine bukvalno sa nekoliko prvih huligana, naglašavam taj termin kako bismo ih razlikovali od demonstranata i krenuo da beležim dešavanja, kada se u nekom momentu jedan od njih okrenuo, krenuo ka meni uz psovke i povike zašto fotografišem i da vitla motkom koju je imao u ruci. Okrenuo sam se ka bočnim stepenicama, uspeo da odgurnem jednog od njih koji mi je preprečio put, ali nisam uspeo da izbegnem jak udarac motkom po leđima – priseća se Aleksić i objašnjava da se kasnije te večeri nagutao suzavca, ali je uz pomoć naočara za plivanje uspeo da izbliza zabeleži i drugi talas napada huligana na policajce, kada je pored njega i njih, ispred Skupštine, ostalo samo još par televizijskih ekipa.

– Komplikovano jeste, naročito u aktuelnoj situaciji u kojoj fotograf mora da pazi sebe i opremu istovremeno i od huligana i od policije, između Scile i Haribde, takoreći, no rezultati su vredni toga – zaključuje on.

* Šta Vas je motivisalo da počnete da se bavite fotografijom?

– Sam ulazak u intenzivno bavljenje fotografijom je bio potpuno slučajan – hteo sam da nabavim fotoaparat kojim bih pravio turističke fotografije, ali pogrešno sam protumačio preporuku mog prijatelja Grbe o modelu objektiva, te sam nabavio varijantu za koju se ispostavilo da je najbolji Canonov višenamenski objektiv koji je tog momenta postojao. Prijatelj se izvrištao na mene da ne mogu tako nešto da koristim samo za uspomene s letovanja pa me je forsirao skoro svakodnevno da izlazim napolje, fotografišem i šaljem mu rezultate kako bi mogao da mi kaže šta činim dobro, a gde grešim. Negde u tom procesu me je slagao da imam dobro oko i to je to… (smeh).

* Koji su bili Vaši projekti pre demonstracija?

– Neposredno pre svega ovoga imao sam u Ustanovi kulture „Stari grad“ izložbu projekta „Ain’t no… but sunshine“, koji sam radio za vreme vanrednog stanja. Potpuno na drugom kraju spektra od demonstracija, gde je fokus bio na ljudima, hteo sam da predstavim kako bi Beograd izgledao da nema ljudi. Šetao sam ulicama sa figuricom robota, protagoniste crtanog filma „Wall-E“ (bio mi je potreban kao svedok u sceni), postavljao je na prepoznatljivim lokacijama i fotografisao i do pedesetak fotografija iste scene sa sve ljudima i saobraćajem. Kod kuće sam iz svake od njih vadio po neki prazan segment gde nije bilo nikoga u kadru i kao slagalicu uklapao u finalnu fotografiju koja je izgledala kao da nema nikoga na njoj.

* Koja je poruka tog projekta?

– Već duže vremena zabrinut sam za svet gde se potiru tekovine civilizacije negirajući vakcine i let na Mesec, priviđaju se kemtrejlsi, čipovanje preko 5G mreže i slično. Počeo sam projekat bukvalno prvog dana vanrednog stanja dok još nismo znali krajnji ishod epidemije, tako da je svet bez ljudi mogao da bude jedan od vrlo verovatnih. Kao što je Wall-E prvi deo filma bio sam na planeti, a na njegovom kraju nam se vraća nada u čovečanstvo, tako sam se i ja nadao da će svet izvući neke pouke iz svega toga. Na žalost, ispostavilo se da nam ni ova lekcija nije bila dovoljna.

* Zašto?

– Nemamo kolektivnu svest, ljudi ne shvataju moć pojedinca što se videlo i na demonstracijama – primera radi, gomila mojih vršnjaka je vitlala po društvenim mrežama fotografijama na kojima su na demonstracijama devedesetih, kao partizanskom spomenicom ’41, pravdajući se pritom da su oni dovoljno doprineli i da to što on jedan neće doći neće mnogo uticati na ishod.

* Koji su Vam glavni motivi za kompoziciju fotografije?

– To se stalno menja. Prvih par godina sam fotografisao skoro isključivo pejzaže i arhitekturu i nekoliko fotografija objavio je National Geographic Magazine Srbija. Nisam se snalazio sa portretima i ljudskom figurom, što se promenilo kada sam ušao u akt fotografiju. To iskustvo mi je otvorilo vidike za nova polja te sam počeo da se bavim uličnom fotografijom, što zapravo i predstavljaju ove fotografije s demonstracija. Istražujem dosta svetlo i jedan od zaštitnih znakova mi je fotografisanje dugačkom ekspozicijom u mraku, gde po subjektu fotografije bukvalno crtam tankim svetlosnim snopom lampice (otud i naziv profila „Svetloslikar“ na FB-u i Instagramu).

* Protesti jenjavaju za sad, da li ste našli novu inspiraciju za fotografisanje?

– Trenutno mi je fokus astrofotografija. Idem na mesta gde nema mnogo „svetlosne zagađenosti“ i fotografišem Mlečni put, uspeo sam pre dve nedelje da uhvatim i kometu C/2020 F3 NEOWISE iznad Beograda, kao i prelazak Međunarodne svemirske stanice preko Sunca. Do sledećih demonstracija, naravno…

Ostavljanje traga iza sebe

Iako se bavi umetničkom fotografijom, Vladan Aleksić je profesionalno u IT managementu ceo svoj radni vek.

– Vreme koje sam proveo kao glavni i odgovorni urednik dva časopisa „Računari“ i „Mikroračunari“ su odraz želje za ostavljanjem nekog traga iza sebe. Prihvatio sam prvi takav angažman u momentu kada sam bio na visokoj poziciji u jednom stranom predstavništvu, prešavši sa odličnih na skoro pa mizerna primanja, ali sam dobio mogućnost da stvaram nešto – jednom mesečno kada časopis tek izađe, još topao i mirišljav od štamparske mašine, kada osetim njegovu težinu u rukama i znam da je unutra ono što sam osmislio je profesionalna satisfakcija kakvu sam retko posle toga osetio. Bila je to poslednja faza zlatnog doba izdavaštva, tiraž koji se meri s onim koji danas imaju dnevne novine, no to vreme je brzo prošlo i moralo se ići dalje… – prisetio se Aleksić.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari