Massimo i beogradske kolege: Magi i Milan su mu dopustili da radi sve što želi, a sa Čavketom je napisao narodnjak

Publici se prvi put predstavio 1983. kao vođa grupe Dorian Gray kad je objavio prvi album “Sjaj u tami”. Nekoliko godina kasnije, grupa se raspala, nakon što su u Švedskoj pokušali da snime album, a Massimo je počeo solo karijeru. Jedno vreme, muzičar je živeo i u Beogradu, koji je osamdesetih bio kulturna prestonica.

„Upoznao sam se sa Milanom u mjestu Otočec Ob Krki na festivalu alternativne glazbe. Tog dana su svirali D Bojs, Katarina II, ne znam da li su tada bili Ekatarina Velika, i Dorijan Grej na kraju. Recimo bila je 1983. ili 1984. godina…Tada smo se upoznali Magi, Milan i ja…Nakon toga sam prohodao sa jednom djevojkom u Beograda, i došao sam malo živjetu u Novi Beograd, a Milan je isto bio iz Novog Beograda, pa smo se dosta čuli i sretali. Kasnije u njihov bend je došao bubnjar iz Novog Sada (Ivan Fece) Firči sa kojim sam bio izvrstan prijatelj i često sam odlazio u Novi Sad“, ispričao je za blog posvećen Mitru Subotiću Subi.

Za isti blog je otkrio još neke stvari o pesmama koje su danas već evergrin.

„Kasnije se pojavio drugi album (1984) Ekatarine Velike, sa „torture never stops“ na početku. „Tako počinje jedna pjesma Frenka Zape. Stalno sam govorio tu poštapalicu ‘torture never stops’ kad god se nešto negativno zbiva, a opet i kad je pozitivno, nije važno, bitno je da ne prestaje. Tako počinje album. Milan i Magi su me zvali da uđemo u studio i dali mi kart blanš ‘Izvoli radi što god hoćeš’. Dali su mi stvarno otvorene ruke što se tiče gitare, glasova, govora, a kasnije učestvovanja u aranžmanima. Što god sam želio to sam radio u studiju i oni su bili za to. „Hodaj“ je dvoglas i to je stvarno dobro. Nikad neću zaboraviti koncertnu promociju (drugog albuma) u SKC-u (Studentski kulturni centar) gdje sam svirao gitaru i pjevao ‘Hodaj’! To je stvarno impozantno bilo.“

U intervjuu koji je dao 1987. godine novinarki magazina Rock,a koje prenosi Yugopapir, Massimo je pričao o muzici i svojim beogradskim kolegama.
„Od prvog momenta se znalo da se ploča radi za moj glas. Jedini cilj je bio da se pjevanjem istaknem. I čitava ekipa, koja je radila ploču, vjerovala je da ću svemu tome dati svoju farbu. Jer da nije tako, ne bi valjalo. Po meni “Stranac u noći” je jedna veoma, veoma jednostavna ploča. A to da li je emotivno nabijena mislim da će ljudi otkriti ne pri prvom slušanju, već možda nešto kasnije. A to što ti kažeš balansiranje – je, je, balansiranje je. Mene inače i zovu Blade Runner.

Blade Runner?
Da, Smatraju me trkačem po oštrici. Neko slijedi jednu potpuno ravnu liniju. Ja volim igrati svakakve vrste igara. Neću, recimo, sjedati u vlak koji je već u pokretu. Ako ću uopće ići vlakom biću tu kad se on bude pokretao. Od samog početka, pa do kraja. I to je to.

Često pričaš o Beogradu i o svojim beogradskim kolegama.
Sve ljude koje znam u Beogradu volim. Volim i grad. Beograd je naša metropola u kojoj se bilo koji muzičar uvijek osjeća jako, jako dobro. Jednostavno, to je grad koji ima nešto, koji umije da pruži maksimum. Čavke iz Orgazma i ja smo napravili jedan narodnjak koji ide Ima neko tkivo što nas veže, ima nešto u životu što nas spaja. I to Čavke, Gile i ja uvijek pjevamo kad se nađemo. I to je to.
Pa, vidjela si na proslavi “Rocka”. Tamo su bili svi: i Ekatarina, i Jura, i Orgazam, i Pušenje… Svi nevjerojatno povezani. Ja sam pogotovu povezan sa Ekatarinom i Orgazmom. To je generacija. Mi smo generacijski vezani. Slušamo iste stvari, volimo istu muziku, volimo svirati i volimo svirati zajedno kad god se nađemo.
Prepustimo se muzici i onome što će se na stejdžu dogoditi. I dogodi se dobro. Ne radi se tu čak ni o kvalitetu, već o toj vezi, o tome što nas spaja. Što god da se uradi, biće dobro jer dišemo svi zajedno“, pričao je tada Massimo.