Miljenko Jergović: Kovid 19 ostvarenje je svih nacionalističkih fantazija naših vladara

Krajem prošle godine pred čitalačkom publikom pojavio se njegov novi roman „Herkul“ (kod nas objavila Booka), čiji se fiktivni svet distopijske budućnosti ovih dana prelio sa stranica u našu zbilju. Dovoljno je reći da Jergović u „Herkulu“ piše o Hrvatskoj u kojoj je umro turizam jer su investitorska pohlepa i nemar za infrastrukturu doveli do epidemije stomačnog tifusa, što je iskorišćeno za širenje paranoje o islamističkom i srpskom terorizmu, pa da već na prvu loptu uvidimo paralele sa našom realnošću. A ima ih mnogo više nego u tih nekoliko rečenica. O ovoj knjizi, ali i o nedavnoj izjavi o odnosu prema slobodi i zdravlju, koja je uzburkala ceo region, za Danas govori Miljenko Jergović.

* Nismo morali da čekamo na dve hiljade dvadeset i neku da bi svet iz poslednjeg romana Miljenka Jergovića „Herkul“ postao naša stvarnost. Šta to znači za pisca kada njegova predviđanja postanu istinita?

– To obično znači da sa zbiljom nešto nije u redu. Pogotovo što se ja ne bavim ni prorokovanjem, ni proricanjem, jer se pisci ni inače tim poslom ne bave. I za to, naime, postoje profesionalci: vidoviti Milan, žene koje gledaju u grah ili u šolju, međugorske vidjelice, proročice iz Bugarske i sa Kavkaza, braća Tarabići, gledači u tarot karte, televizijski proricatelji sudbine, kao i svi ostali politički analitičari, kojima je ovih dana, tjedana i mjeseci naglo opao ugled. Nije li vam, naime, zanimljivo da baš niko od njih, a profesionalaca ove vrste samo u Srbiji, Bosni i Hrvatskoj ima više hiljada, nije prorekao ni veliku svjetsku epidemiju nepoznate boleštine, pa makar i epidemiju kuge, ni bilo šta od onoga što se oko nas događa od početka 2020. godine? Pa šta rade ti ljudi svo ovo vrijeme? Da, istina je, koješta iz „Herkula“ ostvaruje se za to vrijeme. Zbilja se ozbiljno razboljela, tako da je počela da nalikuje mašti pisaca, ponajprije hiperbolama koje iz te mašte proizlaze. Bilo bi zanimljivo načiniti mali katalog književnih djela, a onda i stripova i filmova, u kojima je sve ovo opisano. Kao što bi bilo zanimljivo i napisati zašto su profesionalni proricatelji nemoćni pred budućnošću.

* Teofil Pančić je predlagao da na koricama vašeg romana stoji – „Šta bi bilo kada bi sve ostalo ovako kako već jeste“. A šta bi to trebalo da se dogodi pa da nešto prestane da bude ovako kako jeste? Reklo bi se po vašim intervjuima poslednjih nedelja da nemate neku optimističnu sliku naše budućnosti kada se zdravstvena kriza smiri.

– Optimizam je obično refleks krajnjeg očaja. To je jedna stvar. Druga i važnija je da mi nemamo prvenstveni problem sa zdravstvenom krizom, nego s krizom zajednice, krizom mišljenja, emocionalnom krizom. Iz svega toga proizašla je zdravstvena kriza, jer se u međuvremenu pojavio neki prilično agresivan, virulentan virus, koji, što god o njemu govorili diktatori, policajci i epidemiolozi, uglavnom nije opasan po prethodno zdrave pojedince, ali je smrtonosan po zapuštena javna zdravstva i po nesolidne demokratske poretke. Naša emocionalna kriza, koja je do ovoga dovela, kombinacija je gotovo infantilne preosjetljivosti i nesposobnosti podnošenja najmanje fizičke i duševne boli, i totalne neosjetljivosti za tuđe boli i stradanja. To je ono čime nas kovid 19 najviše izluđuje i izbezumljuje. A što se tiče krize mišljenja: da nije nje, znali bismo što je smisao patnje i što je cilj našeg suprotstavljanja, bilo kovidu 19, bilo ukidanju demokratskih i građanskih prava i sloboda.

* Iz vaše knjige u svakodnevicu se nije prelila samo priča o epidemiji već i sve što ide s njom – odgovor političkog sistema, širenje paranoje i sl… Šta se desi kad nacionalističke vlasti počnu da plaše narod nekim drugim (nevidljivim) neprijateljem, a ne samo komšilukom?

– U stvari, desi se to da narod dobije ono što je zaslužio. Kovid 19 ostvarenje je svih nacionalističkih fantazija naših vladara i njihovih podržavatelja. Sad imamo neprijatelja, imamo rat koji protiv njega vodimo, imamo junake i junakinje u tom ratu, i imamo epidemiologe, u koje izluđene narodne mase, koje su kao i uvijek oduševljene time što su izluđene, gledaju upravo onako kako su nekad gledale u Ratka Mladića, Antu Gotovinu, Mirka Norca. U početku epidemiolozi su, i u Hrvatskoj i u Srbiji – ovo znam, jer ovisnički, svakog dana i večeri makar na sat-dva gledam kovid-programe RTS-a – pokazivali stanovitu nelagodu prema tom njihovom uzdizanju u ratnike za nacionalnu stvar, ali su se uskoro naviknuli, i zaigrali su novonamijenjene im uloge s uvjerljivošću Bate Živojinovića i Borisa Dvornika.

* Vaša izjava: „Ako vam je zdravlje važnije od slobode, onda najbolje da više nikad ni ne izađete iz kuće“, izazvala je burne reakcije u celom regionu. Kako gledate na to?

– To sam rekao u intervjuu za podgoričku Analitiku, koji se zatim raširio brzinom i virulentnošću kovida 19. Ali nisam iznenađen, moram priznati. Prije nego što kažem zašto nisam iznenađen, dužan sam unaprijed nešto naglasiti: svo vrijeme epidemije poštujem sva nametnuta pravila ponašanja, i mislim da bi sve drugo bilo s moje strane građanski neodgovorno. Ali jednako kao što je građanski neodgovorno kihnuti komšiji u lice, građanski je neodgovorno i krajnje opasno govoriti da u ovom, ili bilo kojem drugom trenutku, ništa nije važnije od zdravlja. Jer uvijek postoji nešto što je važnije od zdravlja. Ako to nešto ne postoji, kao što nam ovih dana naši diktatori i njihovi glasnogovornici govore da ne postoji, zbog čega su ikad postojale vojske, zašto se išlo u partizane, zašto se branila domovina? Zar sve to nije krajnje pogubno po zdravlje, i zar čovjek koji ode u partizane ne reskira samo pogibiju od metka, ili teško ranjavanje, nego i bakterijsku ili virusnu upalu pluća? Zar čovjek koji ode u partizane, da se poslužim današnjim jezikom, ne reskira to da završi na respiratoru? Hoćete li, molim vas lijepo, svim onima koji su spremni na takvo što, ili koji su u proteklih nekoliko stotina godina učinili takvo što, objasniti da je zdravlje ipak najvažnije. I još nešto: sanktificiranje, posvećenje zdravlja, kao i obogotvorenje liječnika, svakog pismenog čovjeka mora podsjetiti na režim koji je bio zasnovan na bolesnom shvaćanju zdravlja, i na diktatora koji je bio opsjednut zdravljem, na vegetarijanca, militantnog nepušača, antialkoholičara, koji je, o avaj!, bio opsjednut i pranjem ruku, i koji je bio klinički histerik, a zvao se Adolf Hitler. Nacistička je Njemačka bila temeljena na idealima nacionalnog zdravlja, i na tvrdnji da od zdravlja ništa nije važnije. Samo vas molim da i to imate na umu kada o zdravlju govorite.

* Vi ističete da se protiv virusa ne mora boriti ugrožavanjem građanskih sloboda. O Švedskoj se ovih dana govori kao o fenomenu, dok su građani drugih evropskih, a posebno u ovom našem regionu, predstavljeni kao „opuštenijim“, mediteranski tipovi, za koje je jedino rešenje u ovakvim okolnostima „čvrsta ruka“. Kakav odnos imate prema takvom diskursu?

– Da, mi smo mediteranski tipovi, mi ne možemo bez diktature. Nije demokracija za svakoga. To su svi, ili gotovo svi, diktatori našega doba imali na umu. Malo je bilo onih, poput već spomenutog Hitlera, koji su bili supstancijalni i doktrinarni protivnici demokracije. Većina ih je bila za demokraciju, nakon što se kroz diktaturu izliječimo od naših bolesti i slabosti. A ja sam, eto, od onih koji slijepo vjeruju da je demokracija jednako poželjna, ili nepoželjna, za Skandinavce i za Mediterance. Ako danas Hrvatska, Srbija ili Sirija nisu zrele za demokratizaciju društva, neće nikada biti zrele. Ako nam danas trebaju diktatori – sa specijalizacijom iz epidemiologije, ili bez nje – trebat će nam i nakon što epidemija prođe. Tim više što epidemija zapravo nikad i ne prolazi. Uvijek postoji opasnost da će se virus vratiti, neprijatelj nikad ne spava i opreza nikad dosta. A Švedske što se tiče, Švedska se na radikalno različit način suprotstavila epidemiji, ali to nema veze s Hrvatskom ili Srbijom, to ima veze sa Zapadom. Jednom ćemo vidjeti koji je model bio ispravniji: onaj koji se primjenjivao u ostatku Europe, ili onaj koji se primjenjivao u Švedskoj. Mi smo nešto treće, jer je naš problem politički i društveni, a ne epidemiološki. Istim se, naime, metodima protiv kovida 19 bore Talijani, Francuzi i Nijemci, kao i Srbi, Hrvati i Mađari. Samo što kod prvih nema diktature ni suspenzije građanskih sloboda.

* Izjavili ste jednom prilikom da je „Herkul“ nastao iz vaše želje da otkrijete „ko su ljudi koji istinski veruju u nacionalističke mitove i legende“, kojih, kako reče Teofil Pančić, imam mnogo u našoj svakodnevici a malo u književnosti. Nastaju li danas neki novi mitovi i legende o našim društvima u koje će ti ljudi, a možda i neki drugi, verovati u budućnosti?

– Ne, danas stari mitovi i legende samo bivaju ispunjavani nekim novim, često i krajnje bizarnim sadržajima. Kao u nekom dječjem igrokazu: liječnici i medicinske sestre zamijenili su vojsku i policiju. Ili, tačnije rečeno, vojska i policija stoje u pozadini, dok se politički diktatori s roditeljskim prijekorom u glasu obraćaju narodu kao malom djetetu: ako ne budeš slušao čika doktora, bit će boc boc u guzu!

* Tokom minule sedmice je obeležen Svetski dan knjige. Hoće li se književnost promeniti nakon kovida 19? Čini li vam se da se u izolaciji više čita, ili se samo više govori o literaturi?

– Ništa se tu ne mijenja. Da su ljudi išta čitali, znali bi šta znači i u šta vodi opsesija zdravljem. A znali bi i štošta drugo. Književnost se nakon kovida 19 neće promijeniti, premda će se pomaknuti prag čitalačkih očekivanja. Recimo, dok mi razgovaramo, cijena nafte na svjetskom tržištu pala je ispod nula dolara. Ta činjenica toliko je nezamisliva i čudesna da prethodno nije zabilježena u fikciji. A djeluje kao da je iz fikcije, romaneskno je uvjerljiva.

* Hoće li kovid postati nova glavna tema književnosti u budućnosti?

– Bojim se da će kovid 19 postati opsesivna tema loših pisaca. Virusi i epidemije, općenito. Žao mi je što je tako. Nakon „Decamerona“, Camusove „Kuge“ i Pekićeva „Besnila“ čeka nas obilje loše književnosti na temu zaraze. Nadam se samo da epidemiolozi neće, po uzoru na generale, pisati memoarske knjige o svojim najvećim bitkama i o junačkoj pobjedi nad kovidom 19.

Dok mogu čitati i pisati, ja sam sretan čovjek

* Kako vi provodite vreme u izolaciji? Šta pišete, a šta čitate? Razlikuju li se to aktivnosti u odnosu na period pre početka pandemije?

– Dovršavam – nadam se da dovršavam – pikarski roman o aerodromskom lutalici Babukiću, koji sam započeo prije deset godina, pišem kronike epidemije, pišem kratke polufikcionalne tekstove iz svakodnevice, i čitam „Vladara sjena“, roman Javiera Cercasa, koji je upravo objavila Fraktura, i Sebaldov „Campo santo“, koji mi je prije dva dana nekim čudom stigao iz Novog Sada, premda je rečeno da međunarodna pošta ne funkcionira. Dok mogu čitati i pisati, ja sam sretan čovjek. Ne samo da sam zdrav, nego sam i slobodan. I imam potrebu govoriti svakome koga volim da se zdravlje i sloboda ne isključuju. Ne samo da se ne isključuju, nego neslobodan čovjek pobolijeva, slabi mu imunitet, ubija ga virus.