Miro Gavran: Dramski pisac mora razumjet sve

U biti to je posvećenost teatru na pravi način. Mislim da dramski pisac mora djeliti sudbinu i sa gledateljima i sa svima koji kreiraju i stvaraju kazališnu predstavu – kaže u razgovoru za Danas Miro Gavran, najizvođeniji savremeni hrvatski dramski pisac.

On je prošle nedelje bio gost Opere i Teatra Madlenianum, gde je održan prvi Gavran fest u Srbiji, posvećen njegovim delima. Srbija je peta zemlja koja organizuje Gavran fest, a Madlenianum je bio domaćin njegovog 11. izdanja u okviru kog su izvedene tri Gavranove predstave, predstavljene njegove „Odabrane komedije“ u izdanju Matice hrvatske, uz javno čitanje drame „Pivo“. Ovaj razgovor vođen je posle „Piva“ i iscrpne analize pisca i književnog kritičara iz Skoplja Venka Andonovskog o uticaju antičke književnosti i ruskog realizma na psihološku potku Gavranovih likova i hrišćansku, humanističku etiku njegovih komada, kao tajne njegovog svetskog i evropskog uspeha kojim je potvrdio status „institucije hrvatske kulture“.

* Kako se pisac oseća kad njegovu biografiju pretvore u brojeve drama, romana, premijera, produkcija i prevoda širom sveta, a kritičari delo razlažu na „molekule i atome“?

– Već sam se naučio na te situacije. Meni je i zanimljivo vidjet kako kritičari, kolega pisac, teatrolog ili glumac, redatelj doživljava ono što sam napisao. Naučio sam kao dramski pisac da su čitaće probe susret s ljudima koji pokušavaju tumačiti i razumeti to moje pisanje. Mislim da ja ne pišem previše komplicirano, da to nije teško, ali uvek je zanimljivo jer svaki čovjek će dramski tekst i roman doživjeti na svoj način. Meni to može biti čak korisno i poticajno kod novih tekstova.

* Po raznovrsnosti žanrova u kojima pišete, izvođenosti širom sveta, manifestacijama koje su posvećene Vašem delu, imate vlastitu pozorišnu kuću, Vaša umetnička karijera deluje vrlo renesansno. Imate li neke uzore u tom sveobuhvatnom bavljenju književnošću i pozorištem?

– Ako pogledamo u povijest teatra od dve tisuće četiri stotine godina, od starih Grka naovamo, svi veliki dramski pisci bili su istinski teatarski ljudi. Oni su imali svoje kazališne družine, od Sofokla i Eshila do Molijera, Šekspira, Goldonija, Pirandela i ovih novih ljudi poput Dejvida Memeta, koji ima svoj teatar, kao što ga je jedno vrijeme imao i Sem Šepard. Za mene je to normalno. Većina velikih francuskih pisaca takođe je imala svoj teatar. To je bilo mjesto gde bi oni u svom laboratoriju dovršili svoj tekst. Tako je bilo i samnom kad sam osnovao Teatar Gavran.

Pre toga je šest godina bio Epilog teatar. Ja bih u svom teatru u biti dovršio svoj tekst, čuo kako ga glumci doživljavaju, kako ga interpretiraju i onda bi napravio onu zadnju verziju koja bi proistekla iz proba gdje bih vidio zaista kako glumci doživljavaju svaku rečenicu, svaki lik, kako to vide redatelji, dramaturzi. To je po meni recimo pravi put. Ja uvijek tvrdim da istinski dramski pisac ne može raditi u sobi i kabinetu nego isključivo na probama u teatru.

* Glumci kažu da ste majstor da o sebi ne kažete ništa, dok jedna od junakinja Vaših romana izgovara rečenicu da je „pisanje jedini oblik oslobađanja tereta tajne“. Da li je to i Vaš slučaj i način da otkrijete svoje promišljanja sveta?

– Jasno je da kad ljudi čitaju moje romane, drame i komedije da mogu osetiti to kako ja doživljavam svijet i kako na njega gledam. Ali baš kad je u pitanju dramski pisac, on progovara kroz puno različitih likova i on se lakše može sakriti nego pjesnik i romanopisac. Pjesnik se ne može sakriti od sebe, jer je poezija izrazito intimna, osobna, to je jedan glas. Dramski pisac može ući u puno likova i mora razumjet sve ljude – mlađe i starije od sebe, one koji žive neke druge živote. On mora dati dušu svima da bi oni bili uvjerljivi. Čak i veliki filozof Hegel tvrdio je da je najteže napisati dramu. Sa napisanih deset romana i pedeset drama moram biti iskren – puno je lakše napisati komediju i dramu nego roman.

* Pa i romane pišete poput drama.

– Da, gledam da ne budu raspjevani, da nema puno digresija. Ja i kod romana volim jednu disciplinu, usmjerenost na osnovnu priču, ali meni je dosta teško i sporo radim pripremu za roman. Sporo pišem roman, dok kad je drama u pitanju, meni sve brzo ide od onog trenutka kad do kraja osmislim junake.

* Šta Vas sve pokreće na pisanje, bavite se biblijskim, istorijskim, savremenim društvenim i porodičnim temama, preispitujete pozorišne klasike i književne autoritete?

– Budimo iskreni, sve teme – i savremeni život i ono što je bilo u povijesti – oblikuju nas. Naša literatura, ono što smo učili ne samo kroz domaće nego i druge književnosti – njemačku, francusku, američku, sjajnu rusku književnost, to se na nas odražava. Tako da nije rijetkost što mi se dogodila drama „Čehov je Tolstoju rekao zbogom“, koja tematizira Čehova, Tolstoja i njihove žene. Roman „Kafkin prijatelj“ govori o odnosu Franca Kafke i Maksa Broda. „Noć bogova“ posela je za Molijerom, Lujom Četrnaestim i dvorskom ludom. Više puta se dogodilo da sam posegao za povijesnim ili biografskim temama, iako zadnjih dvadesetak godina više obrađujem suvremene teme. Taj život koji nas okružuje toliko je bogat, nudi toliko tema.

Teme manipulacije su me uvijek privlačile, teme muško-ženskih odnosa i obiteljske teme. Tema mojih novijih drama „Sladoled“ i „Pivo“ je taj obiteljski život, ali i „Sve o ženama“ – moja najigranija predstava sa 54 premijere po cijelom svetu ili „Ljubavi Džordža Vošingtona“ sa 33 premijere do sada – takođe donose tu snažnu emociju, prikazuju ženski svijet na malo drugačiji način i mnogi vani kad to gledaju, ako ne znaju ime autora, misle da je to žena napisala. Ja imam tu neku malu sposobnost prerušiti se u junake koje prikazujem i mogu ako treba biti i dijete i starac i žena i muškarac. To je bit dramskog pisanja i ono je po tome drugačije od svih rodova – esejistike, poezije i proze.

* Šta Vas privlači bavljenju odnosima između dece i roditelja kroz višedecenijski period?

– Volim putovanje kroz vrijeme. I u „Sladoledu“ i u „Pivu“ imam putovanje kroz 60 godina, a i nedavno je HNK izvelo moju veliku dramu sa 28 lica „Svaki Tvoj rođendan“ gdje imam putovanje isto kroz dobrih 60 godina. Ja volim te skokove kad junake vidimo u jednoj situaciji, pa skočimo jedno sedam, osam godina kasnije da vidimo što se zbiva sa njima, kako ljudi sazrijevaju, kako u tom sazrijevanju se i gube i ostvaruju, posvađaju i pomire. Kod mene uvjek na kraju dođe neko pomirenje, katarza, moment očovječenja bez čega ja ne vidim smisao ni pisanja, ni stvaranja, a ni umetnosti. Ja tražim ono bolje u ljudima, na sceni, u romanu nego u stvarnom životu. Ako nam to umetnost neće dati, ako neću doživjeti egzistencijalno putovanje čovjeka koje ga na neki način promeni, izmjeni, očovječi donese mu neku katarzu, a zašto bi onda čitao neku knjigu, gledao film ili predstavu. U tome sam možda staromodan.

* Ako verujete u takvu vrstu angažovanosti, zbog čega se, kako često ističete, čuvate politike u svojim delima i koliko je to bilo zaista moguće u okolnostima u kojima smo svi živeli poslednjih 30 godina?

– Ja sam se u zadnjih 40 godina izbjegavao baviti se politikom, ali neke moje drame kao „Kreon i Antigona“, „Noć bogova“, pa „Kako ubiti predsjednika“, posežu za politikom, čak i neke satire kao „Vozači za sva vremena“, gdje su junaci vozači koji voze ministre Hrvatske. Povremeno se dodirnem politike, ali je izbjegavam u intervjuima i tekstovima zato što pisac koji poseže za temom politike često može otići u politizaciju, a to ne želim. Ja želim da je ono što prikažem univerzalno, opće ljudsko i da je prihvatljivo svim ljudima bez obzira na njihov svetonazor.

Naravno da ja neću odustati od svog svetonazora, već ću poslat svoje poruke životne, ljudske, pa čak i političke, ali ne volim to kroz izravno, bukvalno angažirano politiziranje teksta. Vidjeli smo da su čak i neki veliki pisci kao Bertolt Breht, a i neki drugi, malo pali u trenutku kad su željeli jednu političku opciju afirmirati u svom djelu. Onda je djelo izgubilo, a politička opcija postala smiješna nakon 50 godina, a da se istodobno nije dogodilo ono najlepše – nije se dogodila umetnost, nego se dogodio jedan jeftino angažiran tekst.

* Rođeni ste u Slavoniji, živite u Zagrebu. Kako ste doživeli ratne sukobe i razaranje u kojima se raspala nekadašnja zajednička država?

– Čujte, kuća mojih roditelja bila je bombardirana, brat je morao ići u rat, bilo je tu teških stvari. Hvala Bogu, to je iza nas. O tome sam pisao jako malo, više kroz humor, kroz komediju „Dežolacija“ i „Kako smo lomili noge“, gdje djete priča obiteljsku priču kroz vreme od 50 godina i samo zadnje poglavlje je ratno, pa je to kroz vizuru djeteta malo omjekšano. O ratu sam napisao i jednu kratku priču. Izbjegavao sam previše tematizirati rat, jer to je isto kao tema politička ili druga u kojoj možete izgubiti to univerzalno, opće ljudsko jer svako ima svoj pogled na to.

Napisao sam i neke satire, u kojima sam ismejao tajkunizaciju i tajkune. Nedavno je s puno uspeha igrala moja predstava „Tajkuni“ napisana još pre 20 godina. Izveli su je Istrijani i sad je veliki hit, jer su odjednom uvideli: „Ju, kak je suvremeno“. Je, kao da tajkuni nisu prestali biti tajkuni ovih 20, 30 godina. Tako da nisam pobjegao do kraja od angažmana, ali ne volim pretjerano da ne bih skliznuo u politizaciju.

* Kako vidite današnju Hrvatsku u EU?

– Mislim da smo nešto dobili ulaskom u EU, to je neki mali plus, ali smo svjesni koliko ima i minusa. Ja sam recimo više idealizirao EU dok nismo ušli u nju. To je kao prije braka i posle braka. U braku je lijepo, ali zreo čovjek zna da to nije onako kao prije nego što se oženi ili uda. EU nosi neke prednosti, ali svi znamo da je u svojevrsnoj krizi. Mislim da je za Hrvatsku u načelu bilo dobro da je ušla u EU, ali da se dogodio sad neki veliki kvalitativni skok – nije.

* Šta to članstvo znači za kulturu?

– Kad se radi o kulturi jako sam kritičan prema EU. Mislim da je EU, nažalost, zanemarila kulturu. Vodeći političari EU gotovo da ne razmišljaju o kulturi. To je tužno. Gotovo se više zemlje pojedinačno bore za kulturu nego EU. Postoje tu neki programi koji su tako nakaradni, ti neki natječaji, to su takve gluposti koje EU finansira u umetnosti, da nekad mislim da je bolje da to ne postoji. Mislim da, ipak, svaki narod treba svoju umetnost i kulturu čuvati. Ja to poštujem i gdje god dođem, želim vidjeti šta su oni svoje napravili.

EU forsira nešto što je iznad lokalnog, ali s druge strane nekad se čak i brine za neke lokalne stvari, ali generalno sve se to radi tako birokratski da imam osjećaj da tu još nema snalaženja. Kad su u pitanju neke solidarne stvari EU je veliki plus i može pomoć manjim zemljama da krenu naprijed, ali to isto treba promatrati i kritički i afirmativno, odjeliti jedno od drugoga. Nije ništa crno-bijelo.

Okruženje

* Ostvarili ste svetsku i evropsku karijeru, koliko vam je bitno što ste sačuvali kontakte na prostoru bivše SFRJ?

– Meni je beskrajno drago da sam nastavio surađivati sa teatrima u Srbiji svo ovo vrijeme. Mogu praktički reć i da su me igrali svo vrijeme i u Sloveniji, BiH, Crnoj Gori, u Makedoniji odnedavno. Što su zemlje u okruženju bliže nama, lakše nas razumiju. Ali ja nemam problema ni kad odem u Moskvu, Pariz ili Buenos Ajres gledat svoju predstavu, to je taj moment prepoznavanja. Međutim, u ovom okruženju je puno lakše puno sam sigurniji da će ono što sam napisao biti bolje prepoznato i da će se sa više razumijevanja primiti, a i meni je osobno lakše doputovati do Beograda nego do Moskve ili Buenos Ajresa.

Pandemija i nadgradnja

– Gledam da izbegnem koronu kao temu za pisanje, ako je moguće, jer je opterećujuća uza sve nas. Ali mislim da je ovo vrijeme solidarnosti, zato sam i ovaj festival u Madlenianumu doživeo kao izraz jedne velike solidarnosti. Svi mi koji smo tu došli – glumci redatelji, ja i publika, svi zajedno želimo u ovim teškim vremenima ukrasti djelić ljepote. Zato bez obzira na pandemiju, bez obzira na sve, teatar mora živjeti, mora živjeti umjetnost. Nažalost, najviše je ugrožena takozvana izvedbena umetnost. Glumcima i muzičarima je sad najteže. Ne dao Bog da ovo potraje godinu, dve, tri, šta će biti sa sa njima. Zato je važno da bar ograničeno bude publike i da se bar povremeno igra kako se taj teatarski kontinuitet ne bi izgubio. Za to su bitni solidarnost, hrabrost i ljubav, sa kojima čuvamo nešto bez čega naš život nema smisla. Život bez umetnosti ne bi bio pravi život. Dodirivali bismo samo ono površinsko i materijalno, a nama treba i duhovno, treba nam nadgradnja života, a to je umetnost – kaže Miro Gavran