Možda je dečaka samo trebalo pitati: „Kako si?“

Količina bijesa i nemoći, anksioznosti koju skupljam od kad sam prvi put čuo vijesti iz Beograda o ubistvu osam učenika i domara elitne beogradske škole čini ove dane potpuno nesnošljivim.

Kako li je tek roditeljima nastradalih učenika škole “ Vladislav Ribnikar” koju je zadesila ova tragedija, ne mogu ni da zamislim.

Uznemiren sam beskrajno kao otac dvije djevojčice, uznemiren permanentnim vanjskim uticajima, toliko jakim da na njih sam gotovo ne možeš uticati i suprostaviti im se.

Uznemiren količinom nasilja u javnom prostoru što donosi vidljivost i značaj, pažnju i nagradu iste te javnosti koja se sada licemjerno iščuđava posljedicama nasilja koje svakodnevno toleriše.

Jednako kao sistem koji distribuciju nasilje svakodnevno koristi kao glavni alat ovako nakaradne politike.

Mediji u Srbiji i u regiji su se cijelo jutro utrkivali da prije zvaničnih i potvrđenih informacija objavljuju podatke o broju žrtava, dodatno otežavajući izbezumljenim roditeljima i porodicama đaka Osnovne škole “Vladislav Ribnikar” da dođu do tačnih informacija o svojoj djeci. Kršeni su u izvještavanju svi medijski Kodeksi i pravila.

Predstavnici vlasti nesvjesni su koliki su oni dio problema

Sve što su predstavnici vlasti u Srbiji rekli u prvim obraćanjima javnosti bilo je pogrešno, jasna slika potpunog nerazumijevanja problema, a pogotovo koliko su i sami njegov dio.

Ministar obrazovanja je kao uzročnik naveo “igrice i zapadne vrijednosti”, kao da su ovakve tragedije bilo gdje u svijetu svakodnevnica i kao da srpska medijska scena, njeni najgledaniji javni emiteri nisu prvaci regiona u svakodnevnoj distribuciji nasilja prema gotovo svakom.

Aleksandar Vučić je pred javnost sasuo gomilu bizarnih i podataka dobijenih preko službenih kanala koje nije smio ni trebao da iznese javno.

Istovremeno je zanijemio na jednostavno pitanje novinara na pres konferenciji, koliko je sam odgovoran za ovakvu situaciju i da li bi danas učinio isto, podsjetivši ga da je onomad javnosti u prenosu uživo pokazivao fotografije ubijenih i samljevenih ljudi.

Otkad su meci utihnuli, svi upitani krivca precizno traže u drugima

Od kad su meci utihnuli svi upitani krivca precizno traže u drugima, dok niko, barem do sada, nije pošao od sebe, i tako makar simbolično preuzeo i sopstvenu odgovrnost.

U odgovoru na pitanje sa predsjedničke pres konferencije, Da li bi vi danas uradili isto?, je slika budućnosti društva Srbije i kako će ono izgledati sutra.

Ovo je pitanje ne samo za predstavnike vlasti i institucija, već za svakog stanovnika Srbije, posebno onog naoružanog, jer statistika kaže da je gotovo svaki muškarac u Srbiji naoružan.

Muk i besmisleno populističko kreketanje

Umjesto odgovora, već par sati nakon zločina dobili smo muk i besmisleno populističko kreketanje.

Histerija jednog histeričnog društva, predobro naoružanog ličnim naoružanjem odveć je postala opasna po život.

Ugledni doktor, obrazovan i vrhunski obučen da spašava živote drugih, nesvjesno je tihog i povučenog sina, odličnog učenika ogorčenog svkodnevnim zlostavljanjem od vršnjaka, obučio da već sa 13 godina zna kako da život može da oduzme.

Ovakvo društvo mora se ozbiljno preispitati

Društvo u kom se dijete od 13 godina odluči da uzme pravdu u svoje ruke, i bez trenutka kajanja oduzme život svojim drugarima iz klupe mora da se ozbiljno preispita.

Posebno kako je moguće da za mjesec dana detaljnog i ozbiljnog planiranja zločina, pravljenja molotovljevih koktela i vježbanja gađanja, niko nije uspio da primjeti K čudno ponašanje i da ga upita jednostavno pitanje – Kako si?

Možda bi to jednostavno pitanje, Kako si K?, uspjelo da spriječi zastrašujući zločin koji je zauvijek zaustavio živote porodica ubijenih, ali i život ubicine porodice.

Danas je naravno prekasno reći bilo šta što nismo mogli i trebali reći juče.

Trebamo tugovati i osmisliti prave riječi i podršku kojim se trebamo obraćati svojoj djeci. Zagrliti ih i prestati osuđivati za ono što nam se dešava danas.

Jer jedini krivci za ovo što nam se dešava danas smo mi, zato treba prvenstveno da svoju djecu zaštitimo od sebe samih, od stvarnosti i svijeta koju smo napravili sopstvenim činjenjem i nečinjenjem.

Propuštajući gotovo svakodnevno priliku da ih pitamo Kako si, sačekavši rijetko i odgovor na to pitanje.