Mustafa Nadarević – vlasnik glume

– Njegovu nevjerovatnu moć transformacije gledao sam još kao dijete u filmovima koji su obilježili moju mladost. Svoju ulogu u „Ničijoj zemlji“ odigrao je besprijekorno i dokazao da za velikog glumca kao što je on nema malih uloga. Ali ono po čemu ću ga najviše pamtiti je britak duh i dobroćudnost. Volio sam ga gledati na velikom ekranu, ali sam još više volio provesti vrijeme pričajući sa njim. Sa Mustafom nestaje jedan svijet koji će mi jako faliti – zaključuje Danis Tanović.

– Moj gigant – napisao je glumac Emir Hadžihafisbegović ispod zajedničke fotografije s Mustafom Nadarevićem.

Za svog prijatelja kaže da je za njega na neki način bio njegov glumački alter ego i da se zbog popularnosti Nadarevića u TV serijama mora voditi računa o tome da se ne zaboravi ono što je ostavio u ulogama koje čine suštinu poziva dramskog umetnika.

– Otišao je prije svega jedan volšeban čovjek, a onda i umjetnik. Otišao je i dio mene s njim jer smo mi kod Kusturice još prije skoro 40 godina radili „Oca na službenom putu“ i to je bio moj prvi susret sa Mustafom. Poslije ćemo raditi „Amidžu Idriza“, poslije ćemo raditi film u Sloveniji, u Makedoniji, plus ta dugogodišnja saradnja na dvije serije „Lud, zbunjen, normalan“. Naravno, ljudi ga vole, ljudi se opraštaju od njega na svoj način i na to imaju pravo, da se opraštaju sa njim kao sa čovjekom iz serije i sa Izetom, ali paradoks tog našeg posla je da vas televizija kao medij potpuno kontaminira nečim što nije esencija glumačke igre – primećuje Hadžihafisbegović dodajući da je Nadarević najveći deo sebe ostavio u teatru.

– Mujo je najveći dio svog talenta, kao i zdravlje ostavio u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, u seriji „Vilo misto“, u Goranovom filmu „Već viđeno“, da ne nabrajam sve trebalo mi sat vremena, ali njegov polet, njegov Sirano de Beržerak, njegov Leon Glembaj, njegova grandiozna igra u predstavi „Smrt trgovačkog putnika“ Artura Milera su nešto što je esencija ovog posla. On je zapravo moj alter ego jer i sam baštinim pravac u glumi koji je najteži – kaže Hadžihafisbegović dodajući da je reč o psihološkom realizmu.

– Naigrali smo se i ja i Mujo i antičke drame, renesansnih komedija i mirandolina, ali psihološki realizam je najteži pravac u glumi. Kako Andrić kaže u „Znakovima pored puta“ „umjetnost je uzdići se do jednostavnosti“. Ta vrsta dokumentaristike koju je Nadarević imao, moj brat, ta vrsta vjerovanja u ono što radi je zapravo umjetnost. To je taj pomak od Salijerija prema Mocartu. I mi koji smo ga voljeli, koji smo s njim provodili puno vremena na setu i van njega možemo samo da kontamo u vremenu koje je pred nama kako ćemo i na koji način to obilježavati. Ja bih više volio njegov rođendan nego datum smrti. Moramo napraviti neku priču i sjećat ga se jer je on zaista bio vlasnik glume – zaključuje Emir Hadžihafisbegović.

Glumac Branko Đurić Đura kaže za Danas da je od Mustafe Nadarevića naučio mnogo i da je on za njega bio idol.

– Hvala mu za sve ljudske i glumačke lekcije koje mi je dao. Beskrajno sam tužan što je otišao i beskrajno sam sretan što sam ga poznavao i imao čast družiti se sa njim. Čuli smo se prije par dana i žao mi je što mu tada nisam rekao – „Bio si moj idol“, ispričao je Branko Đurić za Danas.