![Na ivici bede 1 Na ivici bede 1](https://www.danas.rs/wp-content/uploads/2021/09/kul12foto-Dragana-Udovicic-992x560.jpg)
Pod sloganom „Na ivici budućnosti“, 54. i 55. Bitef počeo je dvema domaćim predstavama zagledanima u prošlost i sadašnjost. Sudeći po njihovim pogledima, budućnost je na umoru.
Obe predstave imaju istu temu i sličan siže; njihove likove vidimo u poletu životne snage pre četrdeset, pre šezdeset godina, i danas, stare, nemoćne, očajne.
I jedna i druga predstava sugeriše da ova nemoć, ovo očajanje, dolazi ne tek iz puke biološke suše u organizmu i staračke usamljenosti, nego iz društvenog bića jedne usahle, varvarizovane kulture i opustošene ekonomije, koja starost neminovno uvija u bedu.
Da, komunizam je, kao društveni projekat, udavljen. U akademijama, na univerzitetima, u međunarodnim telima i nacionalnim vladama, radi se temeljno na tome da se iz svesti svakog građanina izbije svaki element sadržaja samog pojma komunizam te da on nestane u istorijskom zaboravu, kao da ga nikada nije ni bilo.
Jedini javni promotor ovog pojma, paradoksalno, danas je papa Franja.
Ali, nemojmo ići predaleko, predaleko od onoga što nalazimo u dvema predstavama, o kojima je ovde reč, a u kojima ni reči, ni gesta o tome nema.
Pokretanje ove rotacije, čas u jednom, čas u drugom smeru, mehanički dinamizuje zbivanje na sceni, ali ne i tok radnji koje su ispunjene banalnim postupcima u realnom trajanju: tuširanje, korišćenje toaleta, pripremanje obroka u kuhinjskom delu koji je spojen s dnevnim boravkom.
Dok izvršavaju ove radnje, lica/glumci ili bacaju pogled na televizor i, zajedno s nama, gledaocima, prate prenos fudbalske utakmice, ili, zajedno s nama, slušaju radio program.
Iz tih aparata, glasovi spikera donose nam vest o ključnim događajima u društvenom ili ličnom životu likova: umro je drug Tito; muž operske pevačice, glavne junakinje priče, poginuo je kao oficir JNA u ratovima početkom devedesetih.
I to je sve.
Predstava „Living Room“ se potpuno iscrpljuje u svojoj fabuli, kojom je na kraju ovladala sentimentalnost. Ovde nam je priča data ne kao dramska ili postdramska pozorišna situacija, nego je izdeklamovana uz ukras scenografske pokretne dekoracije.
![Na ivici bede 2 Na ivici bede 2](https://www.danas.rs/wp-content/uploads/2021/09/kul10foto-Dragana-Udovicic.jpg)
Nota bene! Kad govorimo o ekstenziviranju (i repetitivnosti) postupaka u pozorišnoj predstavi, moramo imati u vidu da se upravo tako može podići intenzitet drame u svesti gledaoca i uvećati njegova emocionalna, ali i visceralna reakcija.
Pri tom je važna važnost samog postupka: nije, naime, isto da li (unedogled) gledamo kako Medeja prilježno oštri noževe, kojima će poklati svoju decu, ili kako jedan lik, na početku predstave, o kojem, dakle, još ne znamo ništa, (unedogled) secka luk i ostale sastojke, a zatim ih u tiganju pred nama dinsta, kako nam je to priredio Ersad Montag, čitav prizor začinivši tonski, televizijskim prenosom fudbalske utakmice „Crvena zvezda – Hajduk“, iz dalekog dana smrti maršala Tita.
Da bi odvojio vremenske periode u životu svojih junaka, Horvat je hronološki, jednostavno podelio predstavu „Cement Beograd“, i scenografski i kostimografski ta dva dela oprečno označio.
No, suština ove razlike, pre svega, nalazi se u glumačkoj izvedbi. U prvom delu, mladi likovi/glumci besomučno „đuskaju“. U drugom delu, stari likovi/glumci (isti likovi, drugi glumci) jedva se kreću.
Suštinski događaj ovde se nalazi u transvestiji sadržaja i forme. Naime, ono što pripada prošlosti, pokazano nam je, hotimično ili ne, u izdanju sadašnje mode, a ono što je sadašnje, pokazuje nam se u izdanju staromodnom.
Oni nisu naši mladi savremenici, koji na umu i u srcu još uvek imaju ideju komunizma, nego su to mladi ljudi od pre šezdeset godina, ona posleratna generacija (posle Drugog svetskog rata), koja gradi jednu autentičnu evropsku civilizaciju ovde i sada, jugoslovenski socijalizam (od kojeg ni kamen na kamenu danas nije ostao).
Među ovim nekadašnjim mladim ljudima, koji su nam se, zbog istine o vremenu sadašnjem, lažno predstavili kao današnja omladina, nalazi se, u danima svoje mladosti, i dvoje staraca iz drugog dela predstave.
Ovde na svetlost izbija apolitična bit našeg vremena: iz klabinga (clubbing) i rejva (rave), ne može da proistekne prevratna društvena akcija. Klabing i rejv, deo su kulturne industrije kapitalizma.
A ta kulturna industrija nema ništa protiv toga da mladi u noćnim klubovima pozivaju na revoluciju, podstičući tako seksualni svoj nagon.
Ujutru, svakako, sledi trežnjenje i odlazak na službenički posao u banke, multikorporacije, vladina tela, nevladine organizacije i kreativne industrije.
Sadašnje starce, u drugom delu predstave, zatičemo u staromodnoj, pohabanoj odeći i među starim istrošenim pokućstvom.
Među tim stvarima, i u toj odeći, pre šest, sedam decenija, ovi ljudi, iako ne manje siromašni nego danas, bili su ne samo mladi nego i srećni i bogati nadom.
Danas je siromaštvo totalno, jer je ono, pre svega, siromaštvo nade i poimanja.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.