Dino Mustafić: Naša su društva u istorijskom regresu, to je rikverc u ambis

– Živimo u vremenu iščezlih ideala. Čovječanstvo to kompenzira sve većim fanatizmom po pitanju religije, i zato je naše vrijeme, kada su u pitanju ideali, otišlo na potpuno suprotnu stranu. Postalo čak i cinično prema rijetkim idealistima koji su danas pravi dinosaurusi. Ništa se više ne može prihvatiti u savremenom svijetu bez rezerve. Ostali smo bez čvrstih istina u koje se može vjerovati – kaže za Danas bosanskohercegovački, i po svom intimnom osećanju i jugoslovenski reditelj Dino Mustafić.

Jedan od najcenjenijih filmskih i pozorišnih stvaralaca u regionu, koji svojim režijama i aktivizmom u kulturnom smislu neprestano spaja ovaj prostor “od Triglava do Đevđelije”, ponovo je angažovan kod nas. Predstava “Život se sa mnom mnogo poigrao”, po istoimenom romanu Davida Grosmana, i sa njegovim rediteljskim potpisom, večeras će svečano otvoriti 8. izdanje međunarodnog festivala Novi Tvrđava teatar u Čortanovcima.

Razgovor za naš list upriličen je dan uoči premijere nove produkcije ovog festivala, koja se, kao i sve prethodne režije Dina Mustafića očekuje s velikom pažnjom i uzbuđenjem. Na naše podsećanje da je na Nova Tvrđava teatru 2016. osvojio nagradu za najbolju režiju sa predstavom “Naš razred” Kamernog teatra 55 iz Sarajeva, i da je oduševljavao publiku i drugim ostvarenjima koja su tu gostovala, Mustafić kaže da je za njega čast i privilegija što sada ima i premijeru koja otvara ovaj festival.

Ovogodišnji Nova Tvrđava teatar odvija se pod simboličnim naslovom “Pozorište vidi i u mraku”. A da li ljudi danas mogu da vide u mraku?

– Stvarno mislim da su naša društva u istorijskom regresu, to je rikverc u ambis. Moralni, politički i ekonomski. Drže se etnonacionalizma kao trase koja koči svaki razvoj. Odgovor je jasan: razvoj je naporan, traži um i prosvjećenje, i mnogo rada. A to nije šalica čaja tranzicijske elite. Mi kao da smo odlučili da mazohistički vjerujemo u ideje 19. vijeka, i da živimo u vječno istom ciklusu ponavljanja. Ne znam da li je to već znak kako je proces društvenog truljenja pri kraju, tako da su optimisti oni koji odaberu da vjeruju kako makar stoje u stvari. Kako god, kriza ne mora imati svoj kraj kao u filmu ili u teatru, ona može trajati generacijama, tako i društva propadaju. Umjetnost u ovim okolnostima, i to ona dobra i hrabra, može samo uprijeti prstom u problem, biti društveni korektiv i utjeha.

Predstava “Život se sa mnom mnogo poigrao” na neki način spaja dvojicu svetskih književnih velikana – Danilo Kiš je još osamdesetih godina istraživao život Eve Nahir Panić, koja će gotovo četiri decenije kasnije postati glavna junakinja romana Davida Grosmana. Da li ste možda gledali Kišov dokumentarni film “Goli život” posvećen ovoj heroini, i šta je vama lično najuzbudljivije u toj storiji?

– Da, gledao sam film Danila Kiša, i u toku teatarskog procesa smo izučavali njenu biografiju, gledali intervjue, čitali dokumenta i druge video zapise koja govore o ovoj fascinantnoj ženi. Toliko je jedinstvena, posebna. Spoj njezinih karakternih osobina je neobičan, po političkim stajalištima i vrijednostima bila je poput fanatika, ali je kao osoba bila jako blaga, puna empatije i ljubavi. Mislim da smo danas vrlo bezobzirni prema onim koji drže do svojih principa i ideala, jer opšti utisak da sve manje razumijemo život dovodi do toga da smo skloni samo golom životnom pragmatizmu. Zbog ekstremnih sila na djelu diljem svijeta, posebno na Balkanu, imam osjećaj da one sve istinito pretvaraju u lažno, sa namjerom da ne možemo prepoznati istinu.

Jevrejka Eva Panić Nahir robijala je na strvu Sveti Grgur u blizini Golog otoka, a ušla je u istoriju i po tome što je prva javno govorila o postojanju logora za žene u godinama posleratne Jugoslavije… Kuda nas je sve vodilo to ućutkivanje prave istorije?

– Prećutana istorija je tema ove predstave. Dugo vremena istorija nije samo nauka o prošlosti, nego i oruđe koje političari koriste za ostvarivanje svojih političkih ciljeva. Ispod tona se govorilo o mnogim temama iz Drugog svjetskog rata, pa tako i o Golom otoku. A onda je nastupio i novi trend – zloupotreba prošlosti koja je vidljiva na cijelom teritoriju ex Jugoslavije. To nam je već jednom došlo glave; tokom 1990-ih godina, kada je istorija korištena u svrhu ratnih mobilizacija, a odražava se i danas. I to ne samo u istorijskoj nauci, nego i u nizu primjera koji pokazuju kako se istoričari i naučne institucije stavljaju u funkciju određenih političkih pokreta i pojedinaca radi ostvarenja njihovih političkih ciljeva.

Partizani i četnici, ustaše i domobrani, Goli otok…, još nisu dobili pravi dijalog i konsenzus, da ne govorimo o užasnim zločinima tokom ratova 1990-ih godina. Šta to govori o nama?

– Da smo politički bolesno društvo, jer taj revizionistički narativ, uz autoviktimološku poziciju, drži kolektivitete zaleđene u stanju mržnje koja je destruktivna, i koja ne dozvoljava da se krene dalje. Prošlost je nova budućnost. Ali, ono što je važno uvijek imati na umu – to nije nešto iracionalno, ludo, tek tako palo s neba. Naprotiv, to je vrlo racionalni, strateški i životni interes vladajućih političkih, ekonomskih, kao i akademskih elita, uz podršku i značajnih dijelova naših društava. Jer, našim društvima, očigledno, i ne treba baš previše slobode, progresa i dinamike. Treba ostati u glibu, bez promjene na horizontu iščekivanja.

Da li se zbog toga istorija na ovom našem prostoru stalno ponavlja i kao tragedija, i kao farsa?

– Taj projekat “prošlost kao nova budućnost” traumatizira kompletne generacije koje postaju opterećene zločinom svojih očeva, i to je besramno, jer takvo nasljeđe ostaje djeci kao balast njihove budućnosti. Oni s tom prošlošću nemaju ništa, a oni koji su učesnici te prošlosti dužni su da je razjasne, kako bi ona postala nešto što je znanje o nama samima u istorijskom vremenu. Prebacivanje kompletnog tereta na leđa nove generacije, i novih generacija, jeste kukavički čin, jednako kukavički kao što su se ponašali u vrijeme devedesetih, kada su ubijali nedužne civile. Romanopisac Milan Kundera u “Knjizi smijeha i zaborava” govori o “anđeoskom” i “demonskom” stanju čovječanstva. “Anđeoskim” smatra prazno razmetanje idealima koji nemaju uporište u stvarnosti. To bi, u političkom i historijskom smislu, bilo vjerovanje kako postoji dovoljan broj ljudi, kritične mase, koja se može suočiti sa činjenicama i katarzičnim priznanjima o počinjenim zločinima. Nasuprot tome je demonsko, poput podrugljivog smijeha zbog same ideje da bilo što ljudsko može imati neki smisao ili vrijednost.

Eva Panić Nahir postala je simbol nadljudske hrabrosti i čovekove moći da se sačuva ljudskost i u najstrašnijim situacijama, ali i oprosta. Koliko od tih ideala danas ima u nama?

– Živimo u vremenu iščezlih ideala. Čovječanstvo to kompenzira sve većim fanatizmom, po pitanju religije, i zato je naše vrijeme kada su u pitanju ideali otišlo na potpuno suprotnu stranu. Postalo čak i cinično prema rijetkim idealistima koji su pravi dinosaurusi. Ništa se ne može prihvatiti u savremenom svijetu više bez rezerve. Ostali smo bez čvrstih istina u koje se može vjerovati. Pojedincu je zato veoma teško da uspostavi emotivnu i intelektualnu stabilnost, jer osjeća da je realnost nešto što stalno može da bude prepravljeno. I sam Grosman kaže: “Zemlja nam se stalno trese pod nogama.”

Unutar te velike istorijske i političke drame koju preživljava, nalazi se gotovo mitska ljubav ove heroine i Radeta Panića, oficira kraljevske vojske, s kojim je otišla u partizane… Oboje su bili članovi organizacije “Beogradski ilegalci”, po kojoj su nastali hit film i serija “Otpisani”… Koliko vam je za predstavu bila inspirativna i ta “nemoguća” ljubav ovih junaka?

– Predstava je apoteoza ljubavi koja kod glavne junakinje jeste mitska, uzvišena ideosfera koja puni njenu dušu istrajnošću, ljepotom i blagošću. Mislim da će to biti posebno potresno publici kada vidi jednu antičku heroinu, našu ženu i njenu sudbinu, dramu zasnovanu na istinitom događaju, koji iz sadašnje perspektive izgleda nestvarno, kao fikcija. Ta ljubav je i fabularni okidač zbog čega se sve i desi – Eva Panić ne pristaje na političko-ideološku konstrukciju kada je njen suprug lažno optužen da je ruski agent, i odlazi na golootočku torturu.

Režirate na značajnim scenama širom regiona, i od vas se uvek očekuje neka predstava sa angažmanom, neka epoha koja osvetljava našu svakidašnjicu, neka poruka koja budi građanski svetonazor i aktivizam. Kakva su ova naša društva sada, dokle smo stigli?

– Sve je u rasulu. Od privrede, ekonomije, a politike i morala posebno. Interesne igre vladajućih struktura odvijaju se u ime naroda, a u suštini protiv njega. Kriminal ne jenjava čak ni u jeku pandemije. Nižu se afere i prevare i sve na očigled prestrašenih građana, kada treba prijeti se novim mogućim ratovima. Cijene rastu, plaće su i dalje mizerne, gledamo egzodus mladih i pristojnih. Podobnost, a ne sposobnost jeste društveni kriterij. Policija, istražiteljstvo, sudstvo, većina medija – sve je stranački kontrolisano. Istina je relativizirana, a pravda mrtva i nedostižna.

Sa rediteljem Danisom Tanovićem 2008. osnovali ste “Našu stranku”. Šta može da upali svetlost u ovom našem tamnom vilajetu, i gde vidite to zrno optimizma koje bi moglo da artikuliše buđenje ozbiljne građanske svesti i snage?

– Teško mi je biti optimista – ali sve dok preko priča koje dijelimo u pozorištu vidimo da još uvijek postoje i stvarni ljudi poput Eve Nahir Panić koji nam mogu biti orijentiri za naše mikrosvjetove, u kojima je važno čuti ili izgovoriti neke rečenice ili riječi koje su skoro iščezli iz vokabulara, kao što su hrabrost, poštenje, dosljednost – biće i nade da se vjeruje bolje društvo.

Strah je kralj demokrature

Da li bi bilo katarze na Balkanu kada bi ljudi prestali da slušaju fašistoidne političare koji ih vode, prebrojavajući pri tom stotine milione evra u svojim džepovima, a sve u ime “patriotizma”, “brige” i “ljubavi” prema sopstvenom nacionu?

– Strah i odsustvo demokratske tradicije čine da ljudi šute i trpe potpuno nesvjesni svog ljudskog, svog demokratskog, svog ustavnog i svog civilizacijskog prava na pobunu. Vlast može sve, građani ništa. Zapravo, građani su jedno veliko ništa. Ništa ne funkcioniše osim poniženja, bijede, nevolje i gladi. Laž podupire strah od još većeg belaja, i to je jedina istina naših života. Dobro je da se ne puca. Strah je kralj ovakve demokrature, strah od goreg, jer na Balkanu uvijek važi ona: “trpi i šuti, uvijek može i gore”.

Autorska ekipa

U dramatizaciji teksta “Život se sa mnom mnogo poigrao”, koju potpisuje Darko Lukić, osim segmenata istoimenog Grosmanovog romana korišćene su i priče iz dokumentarnih filmova Eva, Documentary i Goli život Golog otoka, kao i iz tekstova Eva’s Choice, i A Border Biography: The Image of the Past in Eva Nahir Panić’s Memoriesas Presented in Dane Ilić’s Eva. Glavnu junakinju, Evu Panić Nahir, koja se u romanu i u predstavi zove Vera, igraju Gordana Đurđević Dimić (u poznijim godinama) i Anamaria Serda (mlada Vera). U glumačkoj ekipi su i Jugoslav Krajnov, kao njen suprug (Rafael), Sanja Ristić Krajnov, Nataša Stanišić, Miloš Đurović, Zoltan Molnar, Aleksandra Pleskonjić Ilić, Marija Medenica, Milo Lekić, a devočica sa snimka je Katja Lekić.

Scenografiju potpisuje Željko Piškorić, kostime Marina Sremac, muziku Irena Popović Dragović, a koreografiju Frosina Dimovska i Anna Javoran. Deo autorskog tima predstave čine i muzičari Nikola Dragović (violina), Ivan Mirković (harmonika), snimatelj Dragan Đorđević i montažer Nenad Pirnat.