Neprirodno je odbaciti sve što je dio naše socijalističke prošlosti

Izašlo je nekoliko ozbiljnih prikaza u tamošnjim medijima, a sarajevsko „Oslobođenje“ mu je u svom kulturnom dodatku KUN posvetilo značajan prostor.

Jasmin Agić je diplomirao i magistrirao na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu iz oblasti teorije književnosti. Piše prozu, esejistiku, književnu i filmsku kritiku.

Član je Društva pisaca Bosne i Hercegovine i bosanskohercegovačkog P.E.N. centra. Radi kao novinar na portalu Al Jazeera Balkans. Do sada je objavio četiri knjige umetničke proze: „Gospođica Biljana Tepalj i druge priče“, „Bahka“, „Peto godišnje doba“ i „Povučen život“, i dramu za čitanje i izvođenje „Terezinski sužanj“.

U razgovoru za Danas Agić govori o svojoj novoj knjizi, ali i o kulturnim zbivanjima u BiH i regionu.

* Zašto ste napisali „Historiju odbačenih“?

– Osnovni motiv pisanja knjige bila je želja ili još bolje potreba da opišem neke veoma negativne tendencije koje sam primjetio u bosanskoj kulturi. Naime, postalo mi je veoma zanimljivo da u posljednjih nekoliko godina neprekidno detektujem kako se o najvećim književnim i filmskim velikanima tradicije u pravilu govori izuzetno negativno i da se neprekidno traže razlozi za kritikovanje njihovih životnih odabira a onda posredno, a nerijetko i direktno, ta se vrsta argumentacije počinje koristiti u kritici njihvog umjetničkog djela. Da budem potpuno nedvosmislen počele su se izmišljati imaginarne optužbe za sve one bosanske pisce koji su tokom Drugog svjetkog rata bili dio partizanskog pokreta i koji su u ideološkom smislu podržavali komunističke ideje.

Odjednom su postali neprijatlji o kojima se u javnosti počelo negativno govoriti, postali su, u stanovitom smislu, ideološki proganjane osobe a njihovo umjetničko djelo postalo je predmet falsificiranja i reduciranja, dakle tražili su se nekakvi „neutralni“ dijelovi opusa u kojima političke ideje nisu bile otvoreno proklamirane, što je potpuno besmisleno i naravno veoma štetno. I žrtve takvih inkriminacija nisu neki marginalni pisci nego Meša Selimović, Derviš Sušić, Branko Ćopić, Zija Dizdarević i mnogi drugi.

U jednom paradokslanom smislu oni su čak imali i sreće jer je proizvođenje lažnih skandala oko njihovih biografija održavalo interes javnosti i za njihovo djelo makar taj interes proizilazio iz sasvim pogrešnih pobuda. Mnogi srugi su potpuno zaboravljeni a dali su veliki doprinos bosanskoj kulturi. Takvi su Isak Samokovlija, Bato Čengić, Hamdija Kreševljaković, Mirza Idrizović i opet mnogi, mnogi drugi.

* Čitajuci vase eseje u ovoj knjizi ima se utisak da ste neke ljude bitne za kultutu BiH hteli da otrgnete od zaborava. Na ovim prostorima se s druge strane insistira na kulturi sećanja. Nije li taj pojam pomalo banalizpvan?

Pojam kultura sjećanja ili kultura pamćenja, što je sinonimska sintagma je u potpunosti banaliziran. On danas zapravo ne znači ništa jer se toliko frekventno koristi u najrazličitijim kontekstima da se njegovo izvorno filozofsko – kulturološko značenja potpuno zagubilo.

Kultura pamćenja je dio složenog procesa u kojem društvo ili kultura odabiru ono što žele zapamtiti dok istovremeno neke druge fenomene nastoje zaboraviti. To je vitalan proces jer bez njega ni jedna kultura i ni jedno društvo ne mogu postojati.

Ono što ja vidim kao problem jeste upravo taj proces zaboravaljanja, odbacivanja, skrivanja jer mislim da se vodi iz pogrešnih ideoloških motiva. Nenormalno je i neprirodno sve ono što je nastalo kao dio naše socijalističke prošlosti odbaciti kao nevaljalo i neispravno.

Dalje, veliki je problem i to što u današnjem naizgled demokratskom društvenom kontekstu postoji to suludo uvjerenje da svako može iznijeti bilo kakvo mišljenje.

Ta kakafonija trivijalnosti dovela je do toga da danas nema nikakvog sistema vrijednosti, nema čak ni te polarnosti između nekakvog lijevog, socijalističkog spektra ideoloških vrijednosti u kulturi i onog desnog, konzervativnog koji jasno zastupa vrijednosti tradicije. Danas živimo u društvu u kojem mišljenje o književnosti, filmu ili umjetnosti s jednakim ubijeđenjem da uspostavljaju smislen narativ iznose učesnici farme, Nele Karajlić i pjevači narodne muzike.

Od njihovih trivijalnosti onda ne možete čuti mišljenje jednog Filipa Davida, Dragana Velikića ili Baneta Trifunovića. Dakle, ne zna se šta je gore optuživati Mešu Selimovića da se ogriješio o naše društvo zato što je bio dosljedni i ponekad veoma rigidni komunista ili slušati hvalospjeve o njegovoj književnosti iz usta tipova kakvi su recimo Aca Lukas ili slični.

* Zanimljiv je vaš tekst o Ivi Andriću.. Jedni ga slave i proglašavaju za svog, drugi ga potpuno odbacuju…

Andrić je genij pripovjedanja koji je bosanski jezik koristio u najnevjerovatnijim oblicima. NJegova književnost je toliko snažna i neponovljiva da neprekidno zahtjeva nova čitanja i nove interperetacije.

Da, istina je da ga u raznim dijelovima bivše Jugoslavije različito doživljavaju, što je sasvim normalno i prirodno, ali neprirodno je da ne postoji konsenzus o vrijednosti njegovog djela. Ono što kod Andrića najviše privlači pažnju jesu njegov život i političke ideje koje je izražavao u nekim periodima svoga života. U svojoj doktroskoj disertaciji, čije objavljivanje nije dozvoljavao, iznio je neke veoma monstruozne ideje a najužasnija je ta o gubitku historije.

Naime, Andrić je promvirao tu ideju da je dolaskom Osmanlija na naše prostore prekinut organski razvoj nacionalnih kultura i da je zbog osmanske prisutnosti cijelo podneblje lišeno renesanse, rokokoa i baroka. Uzmimo da je to čak i tačno, da su Osmanlije zaista prekinule taj imaginarni historijski tok ali onda se moramo ppitati šta je sa onim društvenim fenomenima koji su nadolijestili taj nedostatak. Kakvi su oni po svojoj prirodi.

Moramo znati da su Osmanlije donijele neke druge nenadmašne i neponovljive vrijednosti – kao što su islam i njegovu kulturu i pravoslavlje, koje dobiva duhovnu autnomiju djelovanja samo zahvaljujući zakonima Otomanske države. Dakle, jedan imaginarni nedostatak nadomješten je sasvim konkretnim duhovnim i materijalnim fenomenima.

Dalje, Andrić je bio jedan od autra tog zloglasnog dopisa koji se na jedan krajnje fašistički način bavio „rješenjem albanskog pitanja“. Sva opravdanja takvog djelovanja su besmislena, a posebno ona u kojima neki današnji historičari kulture tvrde kako je to radio samo kao „službenu dužnost“. Pa kako možete napisati „po službenoj dužnosti“ tekst u kojem kao rješenje predlažete iseljavanje, pokrštavanje i fizičko istrebljenje. Malo je reći da je to jedan u potpunosti zločinački koncept. U Bosni Andriću zamjeraju da je i svoju književnost „zatrovao“ idejama o tome da su balkanski i bosanski muslimani strano, zavojevačko i izdajničko tijelo u kršćanskom svijetu u čemu je slijedio NJegoša, a što je opet jedno veoma opasno duhovno zastranjenje.

Ali, Andrić je genijalan pisac, zasigurno najveći pisac bosanskog jezika, pisac rođen i odrastao u Bosni, potekao u Bosni i pisac koji se cijeloga života bavio Bosnom i njenom historijom. Pitanje je kako sada pomiriti ta dva Andrića. Po mome mišljenju to se i ne treba raditi, ali ne treba se niti falsifikovati ili mistificirati njegova biografija, treba sve činjenice objelodaniti i ostaviti ih čitalačkom auditorijumu da ih samostalno interpretira.

I ostati vjeran čitalac njegove književnosti, jer kakav god da je bio u svojim životnim odabirima Andrić je „proizvod“ naše historije i naše kulture.

* Pisali ste o jos nekim vaznim ljudima za kulturu BiH mozete li nam reci o kojima?

U knjizi sam napisao tekstoev o dvadeset umjetnika, intelektualaca i historičara. I gotovo svi su imali veoma „zanimljivu“ sudbibnu. Svi oni koji su bili partizani, komunisti i dio socijalističkog establišmenta danas su meta svakojakih napada.

Nema tu ozbiljne kritike, tu se više primitivizam u svojoj zluradnosti „igra“ našim naslijeđem. Meša Selimović, Zija Dizdarević, Branko Ćopić, Hasan Kikić, Derviš Sušić, Skender Kulenović, svi su oni meta neutemeljenih i proizvoljnih kritika, žrtve opasnih rabota koje su čaršijske tračeve i ogovaranja prelile u nauku o književnostu i ostale „ozbiljne“ javne diskurse. Neki od najznačajnijih bosanskih filmaša su potpuno zaboravljeni, prije svih Bato Čengić i Mirza Idrizović.

Hajrudin Šiba Krvavac je izbjegao njihovu sudbinu, ali njegovo filmsko djelo se ne razumijeva na pravilan način, često se pojednostavljeno na njega gleda kao na neku vrstu nekadašnje zabave za socijalističke mase.

Tek od nedavno reditelj Jasmin Duraković, koji vodi Filmski centar u Sarajevu, je pokrenuo niz ozbiljnih incijativa koje su zaživjele u javnosti i u kojima je pokazao istinsku vrijednost Šibine filmske poetike pa se veselim što polako čini krupne stvari da iz „hisrtorije odbačenih“ izuzmemo, za početak, bar ime Šibe Krvavca.

Moram spomenuti i Nedžada Ibrišimovića, možda najvećeg pripovjedača Bosne nakon Ive Andrića, u mnogim segmentima, po meni, snažnijeg i od Meše Selimovića. Vellika je šteta što su neki lažni skrbnici Ibrišimovićevog književnog naslijeđa njegovu književnost „osudili“ da bude isljučivo lokalnog karaktera.

Ako javnost u Srbiji želi da pročita nešto potpuno originalno onda mora čitati Nedžada Ibrišimovića, pisca koji je poetikom i stilom mnogo uticao i na moj literarni izraz.

* Vaše knjige su u Srbiji doživele veliki uspeh, premda ovde nisu objavljivane, kako to tumačite?

Od objavljivanja prve knjige priča „Gospođica Biljana Tepalja i druge priče“ moja knjiežvnost je uspjevala da nađe put do čitalaca u Srbiji. Knjige priča koje je izdala TKD Šahinpašić „Bahka“, „Peto godišnje doba“ i „Povučen život“ imale su odjeka najviše zahvaljujući angažmanu tadašnjeg direktora Ajdina Šahinpašića koji je uspijevao da je nametne tamošnjem čitateljstvu. Vjerovatni razlog uspjeha, kako vi kažete, su teme, motivi i stil moje proze.

Pišem dosta priče koje se poigravaju sa stvarnošću, neku vrstu savremenog nadrealizma, onda priče u kojima se igram sa historijom i književnošću. Posebno su zapažene priče koje sam pisao po motivima nekih Andrićevih priča a najveći odjek je napravila pripovjetka „Pismo iz 1992. godine“ objavljena u knjizi „Bahka“.

Činjenica je da nisam objavljivan u Srbiji je pomalo i depresivna, jer sam imao kontakte sa nekoliko izdavača koji su izrazili želju da objave knjige u Srbiji ali se ti napori nisu nikada do kraja konkretizirali.

Da budem iskren nisam se previše ni trudio jer sam imao sreću da knjige objavim u Bosni, a jednom objavljenu knjigu teško je štampati ponovo. Mislim da bi protok knjiga i duhovnih vrijednosti između dvije zemlje trebao biti jači i intenzivniji. To bi bilo korisno i za Srbiju i za Bosnu.

* Kako gledate na južnoslovenski književni prostor i stanje u tim knjižzevnostima danas?

Previše je rascjepkan i čini mi se da granice često prelaze oni koji imaju dobre lične veze i kontakte, koji su uspjeli održati neka stara prijateljstva i poslovne veze.

Nama mlađim piscima, koji smo stasavali u ovim novonastalim nezavisnim državama, je mnogo teže. Izdavaštvo je pomalo posrnulo, interes za književnošću u mainstream medijima je izgubljen, nema više književnih festivala i foruma na kojima bismo se susretali i razmjenjivali ideje i razmišljanja.

Ali sve je to sekundarno i manje bitno. Najvažnija stvar za jugoslovenske književnosti jeste da se otvore prostori za slobodnu cirkulaciju knjiga i da u svakom kutku bivše zemlje postoji mogućnost da se kupi ili u biblioteci posudi knjiga nekog pisca sa ovih prostora.

Zatim da se počne njegovati kult „domaćeg pisca“, da knjige pojeftine – u Hrvatskoj i Bosni su užasno skupe i nepristupačne – i da se sistematski počne promovirati kultura čitanja, kao jedna spasonosna i veoma životna duhovna disciplina.

* Pišete blog na AJB, objavljujete tekstove i na drugim veb sajtovima. Radite i kao novinar na AJB, a pisac ste koliko u novinarstvu ima prostora za književnost, U istoriji je bilo primera da se može biti odličan novinar i knjizevnik?

– Svi tekstovi ove knjige, osim uvodnog poglavlja, objavljeni su na portalu Al Jazeera Balkans kao originalni sadržaj. Pisani su iz srca, ako smijem tako da kažem, a imao sam punu podršku kolega u redakciji. Kada sam prvi put pomenuo ideju u kojoj sam izrazio želju da pišem o knjiežvnosti i to na ovako specifičan i društven način prihvaćena je gotovo bez ikakve rasprave. I od tada sam pisao o stvarima koje su me tištile, koje su me pogađale, o kojima sam neprekidno razmišljao. Ispostavilo se da je Al Jazeeera gotovo jedini medij koji se na jedan, ipak, visoko profiliran način bavi ovakvim temama, o čemu svjedoči oduševljenje rukopisom u izdavačkoj kući Connectum i prijem knjige u javnosti.

Novinarstvo i književnost su dvije veoma bliske stvari i mnogi veliki pisci su bili novinari dobar dio svog života. Da se jedno prelijeva u drugo veoma je logična činjnica, jer ipak je riječ o pisanju, o potrazi za savršenim izrazom, za najuspješnijom formom, za jezikom koji će pripovjedati neku priču i biti lijep i komunikativan.

* Šta čitate, gledate i slušate?

– U zadnje vrijeme sam dosta intenzivno čitao Svetlanu Aleksijevič i oduševljen sam njenim knjigama, ali još uvijek nisam do kraja siguran da li je to književnost, makar je ta bjeloruska spisateljica nagrađena Nobelovom nagradom za književnost. Nedavno sam ponovo pročitao roman zeničkog romansijera DŽemaludina Alića „Demijurg“ i osjetio sam isto ono uzbuđenje kao kada sam ga čitao kao tinejdžer. Eto još jednog pisca s kojim bi se čitalačka publika u Srbiji trebala upoznati. Dosta čitam i savremenu rusku književnost Viktora Peljevina, Zahara Prilepina, Andreja Kurkova među mnogima.

Veliki sam filmofil i u zadnje vrijeme sam dosta gledao neke davno odgledane filmove. Recimo gledao sam dolarsku trilogiju Sergia Leonea i „Posljednjeg kineskog cara“ Bernarda Bertoluccia. Idem redovno u bioskop ali me ova današnja poetika užasno nervira – zapravo nervira me to što u filmovima uopšte nema poetike, sve se svodi na najpovršiniju kinematografsku zabavu.

Kao primjer jednog takvog veoma površnog i pojednostavljenog filma, koji je uz to ispostavilo se i neistinit, jeste „Zelena knjiga: vodič za život“. To mi je bilo veliko kino razočarenje iz više razloga a najviše zbog promoviranja najobičnijih stereotipa kao istinske filmske umjetnosti. Tema je zanimljiva, prijateljstvo između bijelog zatucanka i vrhunskog umjetnika crnca, ali je film toliko očito napravljen po konfekcijskim šablonima da sam bio više nego razočaran.

U posljednje vrijeme najviše slušam centralnoafrički etno sound, Fatoumatu Diawara je genijalna, njena muzika me je inspirisala da napišem nekoliko priča.