Neven Tunjić iz sarajevske grupe Divanhana povodom sutrašnjeg koncerta u mts Dvorani: Uz sevdah se pjeva i plače, pa ćemo na koncertima u Srbiji pjevati i plakati

Album je odlično prošao kod publike, medija i stručne javnosti, a pre nego što je sastav proglasio najboljim u ovoj godini, magazin Songlines je njihovu „Zavrzlamu“ uvrstio u 10 najboljih albuma u svetu.

Koncertom u Beogradu Divanhana nastavlja seriju nastupa u Srbiji, jer su ove godine već nastupali u Novom Sadu, Aleksincu, Valjevu, Lučanima i Gornjem Milanovcu, a na leto ih očekuju nastupi u Kragujevcu, Smederevu, Aranđelovcu i ponovo u Valjevu.

Kako biste objasnili sevdah? Kako to činite kada gostujete negde u inostranstvu i slično pitanje postave vam mediji ili i publika sama?

– Sevdah je, u etnomuzikološkom smislu, po definiciji struke, urbana tradicionalna pjesma Bosne i Hercegovine. Ona svojom unikatnom ljepotom propovijedanja oslikava svakodnevni život naroda naše zemlje; njegovog običaja, zgoda, tradicija i rituala. Čini mi se da su naši životi, koji su isprepleteni raznolikim zavrzlamama na neki način kao pjesma, kao sevdalinka, te baš ta unikatnost ovoga podneblja i žitelja istog plijeni pažnju i budi posebnu emociju slušalaca koji dolaze sa drugih krajeva planete, sa drugog govornog područja.

Ovde, na prostorima Balkana, on se ne mora mnogo objašnjavati – razume se i oseća gotovo instinktivno. Ipak, kako biste ovdašnjoj publici predstavili ono što je „vaš“ sevdah, posebno imajući na umu da poslednjih godina, pa i decenija, upravo iz Bosne i Hercegovine kao prirodnog podneblja sevdalinke, dolazi mnogo poznatih i dobrih izvođača i autora ove muzike – Damir Imamović, Amira Medunjanin, Božo Vrećo, Mostar sevdah reunion?

– Sevdalinka, iako je pisana stotinama godina iza nas, uvijek je pratila vrijeme u kojem se izvodila, uvijek se kao voda prilagođavala i nalazila put do duša ljudi, zato i jeste opstala tolike godine i danas je življa nego ikada. Izvođači, za primjer zlatnog doba sevdaha, sevdah doajeni kao što su bivali Safet Isović, Himzo Polovina, Zehra Deović, Nada Mamula i drugi, prilagođavali su svoje izvedbe, u aranžmanskom i interpretatorskom smislu, vremenu u kojem su živjeli. Tako se nerijetko u nekim legendarnim verzijama određenih pjesama mogu naći ritmovi koji dolaze čak iz daleke Južne Amerike, ili instrumenti koji su vezane za neke tradicije koje su daleke od ovih naših. Tako danas i Divanhana prilagođava izvedbe sevdalinki vremenu u kojem mi djelujemo kao kolektiv, kao mladi ljudi koji kroz ovaj žanr žele da svoje svakodnevne živote pričamo kroz pjesmu. Naši aranžmani, kao i naše autorske pjesme koje su inspirisane sevdahom, upravo su naš sevdah koji danas kao mladi ljudi živimo svakodnevno.

Da li je to što vaš sastav počiva na školovanim muzičarima prednost ili možda „višak“ za ovakvu vrstu muzike? Da li eventualna učenost, intelektualizam čak, može da naškodi osećaju, nervu za njenu autentičnost i nepatvorenost?

– Sasvim sigurno da postoji jedan dio javnosti koji kroz konzervativnu prizmu doživljava izvedbe Divanhane kao neku vrstu skrnavljenja, ali isto tako imamo i dio javnosti koja je prigrlila naš rad i koja već evo jedno desetljeće puni pozorišne dvorane širom regije i Evrope. U bendu smatramo da nam nauka i škola sasvim sigurno uveliko olakšavaju da se sevdahom bavim temeljito, da jasno uđemo u njegovu materiju, analiziramo istu i pronađemo vlastiti muzički izražaj. Dugoročan je proces sazrijevanja, nas kolektivno, da bi dosegli pjesme, stihove i muziku, u ovom obliku koji danas sa našom publikom dijelimo. Vjerujem da smo takav pristup naslijedili upravo iz struke.

Vaše muzičko obrazovanje, osim ljubavi prema sevdahu, verovatno je doprinelo stvaranju autorske muzike na tom tragu. A kako izgleda kada se povežu naizgled nespojive stvari kao sevdah i Brodvej, pa iz toga nastane čak i mjuzikl? Možete li nam ovako, rečima, dočarati kakvoću takvog dela?

– U suštini nas je nauka i naučila da ne postoji nespojivo. Naši aranžmani obiluju elemntima različitih muzičkih stilova, a sada kada smo ušli u proces kreiranja vlastitog muzičkog izražaja, imamo veću slobodu, pa i strast, da istražujemo i na nivou forme ili oblika. Brodvej sa tom formom mjuzikla je nešto što je postiglo planetarnu popularnost i sasvim sigurno da svojom dopadljivošću i nama kao kolektivu stvara određene simpatije. Nije isključeno da se možda jednog dana okuražimo i napišemo sevdah mjuzikl, pa zašto da ne i u realizaciju istog uključimo neke izvođače sa Brodveja. Muzika je univerzalno sredstvo komunikacije, jezik u kojem se svi vrlo jasno razumijemo, te u toj galaksiji je sasvim moguće i sasvim spojivo da se umjetnici različitih pogleda sretnu na istom putu i zajednički, držeći se za ruke, stvaraju neku novu muziku koja će spajati neke nove generacije koje tek dolaze.

Sa publikom u Srbiji delite jezik – i ovde se dobro zna šta je dert, kako miriše zukva, i da je život zavrzlama – i muzičko nasleđe – treba samo pomenuti njen Jug i karasevdah; sa kakvim osećanjima i htenjima u delikatnim trenucima za ovu zemlju dolazite da održite koncerte u njoj? Je li to odušak, predah od ozbiljnih i teških stvari ili čak nauk da se stvarati i pevati treba i kad sve deluje besmisleno?

– Kada dolazimo u Srbiju, iskreno se osjećamo kao i kada se vraćamo u Bosnu. Nema tu nikakvih granica, nema tu nikakvih razlika iako su nam mnoge nametnute. Slažem se apsolutno da publika u Srbiji vrlo emotivno živi sevdah, osjeća svaku njegovu notu; da svaki njegov stih pogađa srca zlatnu strunu. Osjećamo i suosjećamo sa našim prijateljima u Srbiji i želimo tu bol da dijelimo sa njima. Uz sevdah se pjeva i plače, pa ćemo na koncertima u Srbiji pjevati i plakati, ako već tako treba da bude. Želimo da na koncertima dijelimo naše sudbine, sve ono što nas negdje tišti ili negdje raduje, te da sve kroz pjesmu isklija u najmirisniji cvijet.

Prestižni world music magazin Songlines prošle godine „Zavrzlamu“ je uvrstio u deset najboljih albuma te muzike na svetu, a nedavno stigla je i nagrada za najbolji world music sastav na svetu. Da li vas ovakva vrsta priznanja obavezuje pa i opterećuje ili vam je naprotiv izazov za dalje stvaranje? Mislite li da postoji trenutak u vašim životima i karijeri kada se više nećete baviti ovom muzikom?

– Da, nagrade koje pomenuste su svakako jasan znak da smo kao bend na dobrom putu te da naša muzika dotiče srca sve više ljudi sa različitih geografskih područja. U suštini „Zavrzlama“ je jedan od tri albuma koja smo si zacrtali da označe „novu eru“ Divanhane koja će biti obilježena autorskim radom i jednim potpuno novim pristupom kreiranju, jednim potpuno novim zvukom. Uporavo stvaramo novu muziku, maštamo nove pjesme i melodije, te će to biti nastavak „Zavrzlame“, to će biti pjesme nova dva albuma sa kojima ćemo zatvoriti ovo poglavlje benda. Ko zna kuda ćemo poslije toga. Možda ćemo ispričati sve što smo kao kolektiv imali ispričati. Možda ćemo biti umorni od putovanja, od nomadskog stila života. Možda ćemo započeti neku novu eru benda, kao recimo pisanje sevdah mjuzikla… ko zna kuda će nas sevdah odvesti.

Na kraju, jedno „rokenrol“ pitanje – to često smenjivanje vokalnih solistkinja – pevačica u Divanhani izgleda ne narušava suštinu vaše grupe i njenu prepoznatljivost, čini se čak da doprinosi njenoj svežini i trajanju. Da li je tako?

– Niti jedna smjena naših članica zaista nije bila planirana već je dio nepredvidivih okolnosti i sudbina koje kao bend – kao jedna velika porodica dijelimo. Zahvalni smo što je svaka nova članica sa sobom donijela pregršt novih ideja, jedan nepresušan izvor energije i želje za napretkom. Tako je i sa našom dragom Selmom Droce, koja je svojom unikatnim talentom otvorila vrata jedne nove Divanhane koja tek dolazi.