Nezrelost je naša zajednička odlika

Nakon „Grbavice“, o odnosu majke koja je silovana u ratu i kćerke koja želi da sazna ko joj je otac, „Na putu“, priče o mladom paru nakon što mladić doživi versko preobraćenje i pristupi vehabijama, kao i „Za one koji ne mogu da govore“ o poseti australijske turistkinje hotelu Vilina Vlas u Višegradu, u kome su tokom rata masovno silovane žene, Žbanićeva ovaj put pred publiku donosi komediju. Film, čiji scenario pored rediteljke potpisuje i Aleksandar Hemon, govori o porodici Grebo, čiji članovi se tokom letovanja na Jadranskom moru zaljubljuju u istu osobu.

• Posle nekoliko filmova o posleratnoj Bosni odlučili ste da snimite ostvarenje koje bi trebalo da unese malo radosti u naše tmurne živote. Otkuda tako radikalna promena?

– „Otok ljubavi“ je trebao biti moj drugi film. Ali iz raznih, najviše produkcijskih razloga, završen je tek ove godine. Za mene su teme poslijeratne BiH i dalje važne, ali ono što je također važno da na ovim prostorima postoji i puno radosti. Mediji u BiH kreiraju atmosferu u kojoj vlada strah. Strah je najbolji kontrolor mase. Radovanjem trebamo osvojiti prostor svoje slobode. Naravno da je puno razloga za brigu, jer živimo u teškim ekonomsko-socijalnim okolnostima, ali s druge strane ne smijemo zaboraviti da živimo, da je ovo jedini život kojeg imamo i da u njemu moramo naći razlog za sreću i uživanje, ma kako oni izgledali „nevažni”.

• Vaši raniji filmovi „Grbavica“ i „Na putu“ govore o ljudima i njihovim izborima. Kakve izbore treba da donesu junaci „Otoka ljubavi“? Šta to uzdrma patrijarhalnu porodicu Grebo?

– Iz temelja će ih prodrmati ljubav i strast, bujice koje ne mogu kontrolisati. A prodrmaće, nadam se, i naše sisteme vrijednosti i vjerovanja. Inače čemu praviti filmove?

• Snimanje filma obeležilo je nekoliko kontroverzi. Niste dobili novac od Fondacije za kinematografiju BiH, jer film, prema oceni tadašnjeg žirija, „promoviše pedofiliju“, a glavne glumice pretučene su u Hrvatskoj…

– Pedofilija je zapravo bio lažni paravan kojim je predsjednik žirija pokušao sakriti da je svojoj firmi dodjelio 80 odsto sredstava Fondacije. Puno toga se promjenilo u međuvremenu, promjenili smo pravilnik fondacije tako da konačno postoji stavka o konfliktu interesa, promjenili smo Upravni odbor u kojem sada sjede ljudi koje je izabralo Udruženje, a ne politika. U međuvremenu „Otok ljubavi“ dobio je sredstava od Hrvatske, te je „Otok“ hrvatski film sa manjinskom bosanskom koprodukcijom. Kontroverze su dobre, jer pokažu gdje tačno živite.

• Aleksandar Hemon je izjavio da se upustio u rad na „Otoku ljubavi“ iz želje da sarađuje sa vama, i da bi, da ste stolar, sada pravili nameštaj…

– Presretna sam što sam imala priliku raditi sa Hemonom. Dugo godina sam ga molila da pišemo scenario i jednom je slučajno imao nešto više vremena i rekao je „hajde da probamo“. Ono što smo se dogovorili je da, kako Hemon kaže, ne radimo nešto što je „tuč”. Film smo radili u vrlo teško vrijeme kada se razboljela, a onda umrla moja mama, a zatim Hemonova mlađa kćerka, što je bila razdiruća bol. To nas je bacilo na dno, ali smo odlučili nastaviti i pisati, jer čovjek mora naći smisao i ljepotu u životu i kada to na prvi pogled ne izgleda da je moguće.

• Kako često ističete, ne snimate filmove o ratu nego o miru. Ipak, naš mir je natopljen ratom. Ali ne, kao što se često čini, prevelikom pričom o nesrećnim događajima, jer o tome zapravo nikada nismo ni govorili kako valja…

– Da. Mi ne još uvijek ne znamo komunicirati. Zapravo komuniciramo kao infantili koji su ljuti što im je neko uzeo majčinu sisu. Nezrelost je naša zajednička odlika. Uvijek očekujemo da nas neki tata ili neka mama nahrane, poduče, da kažu kako ćemo jer nismo zreli da preuzmemo odgovornost. Kulturološki, socijalno i ekonomski razbiti taj patrijarhalni sistem nije pitanje feminizma, nego golog opstanka.

• Javno ste podržali proteste u BiH početkom godine i čak ušli u sukob sa premijerom Hrvatske Zoranom Milanovićem, a turskog ministra spoljnih poslova Ahmeta Davutoglua „poslali kući“. Da li mislite da će izbori zakazani za 12. oktobar doneti dugoočekivane promene? Da li će išta moći da ugasi nezadovoljstvo građana?

– Protesti su najpozitivnija stvar za BIH koja se dogodila i koja će se sigurno desiti opet. Prije svega zato što nisu imali nacionalni predznak, zato što su ljudi konačno shvatili da odgovornost za stanje moraju preuzeti na sebe ne čekajući da neko to riješi za njih, i zato što su prestali biti poslušnici koje šute pred autoritetima. Za mene protest i plenumi predstavljaju važnu stavku evolucije BiH građana. Ljudi koji su shvatili da su ih nacionalisti iskoristili, da su se na njihovom siromašenju strašno obogatili pa su se usprotivili. Nažalost, puno ljudi u BiH se nije usprotivilo. To su građani koji su ili dobili posao od SDA, SNSD-a ili drugih stranaka, ili su dobili neke sitne usluge i mislili su da zbog toga moraju šutjeti. Zbog sitnosopstvenog interesa nisu se priključili pokušaju promjene. Oni će i dalje glasati za ljude koji zapravo kopaju grob njihovoj djeci. To je paradoks. Zato mogu reći da imamo političare kakve zaslužujemo. Imamo korumpirane političare, jer smo korumpirani, imamo nacionaliste jer su ovdje većinom nacionalisti, još učimo kako da budemo građani i građanke. Ali dobro je znati da u ovoj zemlji ipak žive ljude koji se sa ovim jalovim načinom života ne slažu, jer su drugačiji, progresivniji, solidarniji i mogu bolje. Možda će proći sto godina da oni postanu većina, da formiraju svoje političke stranke, ali jednom se proces mora početi. I počeo je. Zato su protesti u BiH već veliki uspjeh!

• Vi ste 28. jun obeležili na vrlo zanimljiv način. U saradnji sa građanima Sarajeva prikupili ste snimke za vaš eksperimentalni film o ovom, tako važnom datumu za Evropu. Kako vi vidite Sarajevski atentat u istoriji vašeg grada, ali i u svetskoj povesti?

– Cijela priča oko atentata fokusirala se na prošlost kako bi se manipulisala za jeftine političke svrhe. Mene je zanimala sadašnjost, šta „obični” ljudi rade taj dan. Kako žive, šta jedu, kako se raduju, šta vole, šta ih rastužuje, veseli. Građani su smart telefonima snimali svoj dan, neko je bio na svadbi, neko je bio u kafani, nekome se rodilo dijete, neko je bio turista, pratili smo i šta je bilo u Sarajevu, ko se tu sve provrtio. Cijela priča postaje apsurdna, ako je gledate iz ugla svakodnevnog života grada. Nadam se da ćemo moći smontirati tih 30 sati kolektivnog eksperimentalnog filma. Fokusira se na sadašnjost, ne bavi se ni Gavrilom, ni stranim silama. S tim što smo naravno snimili proteste u kojima su Sarajlije nosile masku sa likom Gavrila i plakate „Još uvijek smo pod okupacijom”, dok su zvanice slušale Bečku filharmoniju. Bila sam dio tih protesta, pa vam to nadam se sve govori o mom odnosu i prema Gavrilu i prema okupatorima.

Branka Petrić Fehmiu je diva u koju smo svi zaljubljeni

* Film čini uglavnom strana ekipa – Ariana Lebed, Ada Condeescu, Franco Nero… Kako je došlo do saradnje sa njima?

– Ermin Bravo, bosanskohercegovački glumac, igra glavnu mušku ulogu. A Branka Petrić Fehmiu ukazala nam je veliku čast što je bila dio ekipe i pojavljuje se kao specijalna gošća. Ona je diva u koju smo svi bili i ostali zaljubljeni. Priča filma dešava se u hotelu gdje gostuju ljudi iz različitih zemalja i zato je bilo važno da bude bogat različitim kulturama. Radili smo duge procese audicija i nakon što smo složili trio – Ermin, Ariane iz Francuske i Ada iz Rumunije, sve se vrlo brzo uklopilo. U ekipi je na kraju bilo ljudi iz 13 zemalja. Za mene je to uvijek zabavno, miks jezika, lica, običaja… a svi spojeni u magiju koja se zove film.

Nagrade su korisne, ali nisu merilo vrednosti

– „Grbavica“ je dobila veliku nagradu, što daje strašnu medijsku pažnju. Isti film prije nagrade htjelo je kupiti 10 distributera, a poslije nagrade 45. To je tako. Nagrade su jako korisne, ali one nisu mjerilo vrijednosti filma. Puno ljudi je reklo da je „Za one koji ne mogu da govore” moj najbolji film. Za produkciju je jako važno da film bude gledan i prodan sada, i meni kao rediteljici je to naravno važno, ali svjesna sam i imam i drugačiji odnos prema „nekomercijalnom” vremenu jer znam da film ostaje i poslije mene i da će sa vremenom, barem se nadam, dobijati na svojoj vrijednosti.

Večeras počinje jubilarni Sarajevo film festival

Jubilarni 20. Sarajevo film festival, koji će prikazati najveći broj filmova do sada – čak 247 iz 60 zemalja, počinje večeras sa tri različite projekcije. Početak najveće filmske smotre na Balkanu, koja će trajati devet dana, obeležiće filmovi – „Pasji život“, debitantsko ostvarenje iz 2000. sada već kultnog režisera Alehandra Gonzaleza Injaritua, kojim će festival odati priznanje savremenoj meksičkoj kinematografiji, ali i glumcu Gael Garsiji Bernalu, dobitniku jednog od tri ovogodišnja priznanja Srce Sarajeva, zatim islandsko ostvarenje „O konjima i ljudima“ Benedikt Erlingson, kao i omnibus „Mostovi Sarajeva“, koji je premijerno prikazan u Kanu, a među čijim autorima su se našli i Žan Lik Godar, Kristi Puiu, Aida Begić, Vladimir Perišić. Osim Bernala, počasno Srce Sarajeva u noći otvaranja biće uručeno i dizajnerki i rediteljki Agnes B, dok je treći dobitnik sarajevski reditelj Danis Tanović.