Novi direktor Sarajevo film festivala: Red Room je bio ‘after party’ mjesto gde su zvezde poput Nika Noltija pevale sa Bešlićem

Povod je, naravno, predstojeći 28. Sarajevo film festival.

Kada vas je osnivač i prvi čovek Sarajevo film festivala (SFF) Mirsad Purivatra najavio kao novog direktora, preporučio vas je između ostalog i rečima da ste vi dete SFF-a. Da li biste pojasnili šta to tačno znači i koja su vaša zaduženja bila na početku i dalje tokom razvoja festivala?

– Promjena na čelu Sarajevo film festivala nije bila odluka koja je donesena lako. Kao i u većini organizacija koje planiraju promjene u rukovodstvu, postoji mogućnost naći nekoga izvan ili izabrati nekoga iz same organizacije. Mi smo se odlučili za ovo drugo. Ta tranzicija je trajala nekoliko godina unutar kojih sam jedno vrijeme bio i kodirektor Festivala sa Mirsadom Purivatrom, koji je sada predsjednik Obala Art Centra. Uz mene koji sam preuzeo direktorsku funkciju, tu je čitav niz kolega koji su dugo uz Festival i koji su preuzeli veću odgovornost. Festival je dinamičan proces i jedan od njegovih principa je da uposleni na Festivalu iz godine u godinu preuzimaju sve veću odgovornost, tako da i u trenutku kada treba napraviti tranziciju u samom vrhu vodstva to možemo napraviti iz vlastitih redova. Ja na Festivalu radim skoro 25 godina, od svoje 18. godine, prošao sam sve poslove od fizičkih do rukovodećih i utoliko je ta Mirina kvalifikacija dosta precizna.

Kad je izbio rat, vi ste kao dečak otišli u Tel Aviv u internat. Kako pamtite taj period života i jesu li vam specifičnosti tamošnjeg obrazovanja i kulture pomogli u izazovima na SFF-u? Ako da i ako ne, zašto?

– Iako rat, najblaže kazano, spada u iskustva „bez kojih smo mogli“, iskustvo odrastanja u internatu je nešto čega se rado sjećam. Pionirski pristup razvoju vlastite sredine i neki „Do-it-yourself“ stav koji nosim iz tog perioda podudario se sa vrijednostima i energijom ljudi koji su stvarali SFF jer je to nešto što je utkano u DNK Sarajevo film festivala.

Kazali ste u jednom intervjuu da je festival u samom startu među ljudima koji su ga osnovali formulisao listu s ciljevima koja je trasirala put razvoja festivala. Šta su ključni ciljevi te liste?

– Ključni prvi cilj, u vrijeme kada je festival nastao – a to je bilo u opkoljenom Sarajevu – bio je ljudima prikazati najinteresantnije nove filmove iz cijelog svijeta kojima oni jednostavno nisu imali pristup, jer nisu imali ni struje, a kamoli filmskih distributera, no bilo je potpuno jasno da je kultura, pa time i film, u stvari nasušna ljudska potreba. To je cilj kojem se svake godine vraćamo, bez obzira što su se nominalni uslovi na sreću promijenili. Drugi cilj je bio pomoći izgradnju i razvoj bh. ali i regionalne postjugoslavenske kinematografije, a treći povezati bh. i regionalnu kinematografiju s ostatkom svijeta. Ta tri cilja – prikazivanje najboljih filmova u najboljim uvjetima, razvoj bh. kinematografije i povezivanje regiona s ostatkom svijeta, kroz filmske programe Festivala, te programe CineLink i Talents Sarajevo, već desetljećima uspješno provodimo i postižemo.

Kako gledate na aktuelni diskurs zauzimanja strana kada je reč o ratu u Ukrajini, bojkotu ruskih umetnika… Kakav stav će s tim u vezi zauzeti SFF?

– Sarajevo film festival je zauzeo veoma jasan stav time što je Ukrajini otvorio mjesto u svim svojim regionalnim programima, tako da sada ukrajinski autori, producenti…, odnosno ukrajinska kinematografija učestvuje na Sarajevo film festivalu kao jedna od zemalja regiona Jugoistočne Evrope koji je u fokusu Festivala. Što se tiče bojkota ruskih umjetnika, smatramo da na Sarajevo film festivalu nema mjesta režimskim i propagandnim filmovima iz Rusije, ali ruskim umjetnicima i ruskoj umjetnosti svakako ima, pogotovo onoj koja kritički posmatra iznutra.

Festival nisu samo filmovi, njihovo predstavljanje, radionice, nego i velike zvezde koje dolaze, žurke… Sećate li se neke anegdote ili posebne situacije s velikanima filma koje biste izdvojili ili koje uvek imate na umu?

– Legendarni Red Room je bio ‘after party’ mjesto, koji se dogodio samo jedne godine, ali se ispostavilo da je ostavio neizbrisiv trag. (smeh) Taj prvi i jedini pravi Red Room je bio organizovan prije petnaestak godina uz Festival. Tokom devet dana jedna lokacija, kuća jednog našeg prijatelja koja je jednostavno imala crveni enterijer i koji se iz nje trebao iseliti zbog najavljenog rušenja, pretvorena je u mjesto za aftere gdje su na kraju svi završavali. Te su godine Festival u svojim još uvijek „divljim danima“ istovremeno pohodili Abel Ferrara, Nick Nolte i Béla Tarr, koji su se sreli jedne noći u Red Roomu i u svirci i pjesmi spojili sa ni manje ni više nego Halidom Bešlićem, toliko da smo ih na kraju morali zamoliti da prestanu, pa su izašli i nastavili pjevati na parkingu ispred… Nakon toga se svake godine pojavljivalo barem pet Red Roomova za koje su svi tvrdili ‘Ovo je pravi Red Room’.

Kakva je uloga SFF-a u razvoju regionalne i bosanskohercegovačke kinematografije i na koje platforme ste u tom smislu najponosniji?

– Pored samih festivalskih prikazivanja bh. i regionalnih filmova u sklopu najvećeg Takmičarskog programa za filmove iz ovog dijela svijeta, to su svakako programi CineLink i Talents Sarajevo kroz koje su u proteklih 20 godina prošli većina danas najznačajnijih regionalnih filmskih autora dok su još razvijali svoje prve filmske projekte i koji su bili tu za njih dok su tek gradili svoje karijere.

SFF je nedavno uveo nagrade za najbolje serije – kako objašnjavate ekspanziju ovog formata?

– Vrlo jednostavno: konačno su se u proizvodnji audio vizuelnog sadržaja pojavile kompanije koje imaju kapital a potrebna im je takva vrsta sadržaja. To je ono što je do sada nedostajalo i u BiH, u Srbiji i u regionu. Sada se to promijenilo. Prije svega, telekomi kao i javni emiteri koji pokušavaju da ne ispuste svoje mjesto u toj tržišnoj utrci ulažu u proizvodnju sadržaja, a serijski sadržaj je nešto što iz perspektive tih kompanija ima mogućnost da privuče veći broj gledalaca, odnosno korisnika usluga koje ti telekomi i javni emiteri pružaju. Pored toga imamo i ekspanziju televizijskog sadržaja koja traje već dvije decenije – kvalitetnih serija kojima smo polako svjedočili, od “Sopranosa” i “The Wirea” do danas. Tu smo svjedočili pomjeranju vodećeg talenta i u smislu glume i u smislu režije, pisanja, produkcije… sa filmova na serije i jedne proliferacije kvalitetnog serijskog sadržaja koja je sada došla i do našeg regiona koji je vrlo brzo sustigao taj trend. Danas bivša Jugoslavija, proizvodeći oko 40 dramskih serija godišnje, postaje ozbiljno tržište. Sarajevo film festival je taj trend prepoznao prije nekoliko godina i s jedne strane mu se prilagodio, a s druge strane ga i oblikovao projektima kao što je CineLink Drama gdje se razvijaju projekti za buduće serije, zatim programom Pretpremijere u kojem uživo na Festivalu prikazujemo premijere novih serija koje tek trebaju doći na male ekrane u novoj sezoni, i konačno, od prošle godine, imamo i godišnje nagrade Sarajevo film festivala za TV serije u kojima struka, akademija od više od 400 filmskih autora, glumica, glumaca iz cijelog regiona odlučuje o nagradama Srce Sarajeva za najbolje TV serije u različitim kategorijama.

Je li Vam Mirsad Purivatra dao neki zlatan savet ili preporuku za poziciju direktora Festivala?

– Naravno da jeste, ali recepti za uspjeh se ne otkrivaju.

Zajedničko gledanje filma nezamenljivo iskustvo

Kako SFF odoleva sve većoj tendenciji strimovanja filmova, kako uspeva da toliki svet podstakne da zajednički gledaju film?

– Ako je nešto jasno iz pandemijskih izdanja kojima smo svjedočili, onda je to da festivalska atmosfera i želja ljudi da se okupe u toj atmosferi i gledaju filmove nije jenjala i ne jenjava, bez obzira na to što je prisustvo streaminga u našim životima značajno poraslo. Mi u streamingu vidimo priliku za razvoj nove publike i kao platformu za one koji iz određenog razloga nisu bili u mogućnosti doći na Festival i gledati filmove da to ipak učine. Globalno, svjetski streaming se definitivno nametnuo kao jedan od vodećih medija i sad ćemo vidjeti koliko će to tržište rasti i kako će se kina, odnosno svjetski box office u odnosu na to ponašati. Vjerujem da iskustvo gledanja filmova uživo, zajedničko gledanje filma, pogotovo u festivalskom kontekstu, ima jako puno prednosti. To iskustvo je toliko jako da ljudi i dalje u njemu uživaju i nezamjenjivo je s drugim iskustvom javnog gledanja filma.