Opera od sat i po je premalo za spiritualne potrebe publike

Orkestrom i Horom Beogradske opere prvi put u svojoj višedecenijskoj uspešnoj dirigentskoj karijeri svetskih razmera gostuje maestro Nikša Bareza, direktor Opere Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu.

– Svojevremeno sam bio u Beogradu sa Zagrebačkim bijenalom suvremene glazbe. Gostovali smo sa operom Milka Kelemena „Opsadno stanje“, prema romanu Albera Kamija – jedna vrlo teška i komplicirana opera. To je bila njena prva izvedba u ovom djelu Evrope. Ali, sa ansamblima Beogradske opere do sada nikad nisam radio – kaže maestro Bareza u razgovor za Danas.
Napominjući da je „u teatru, koji je živa stvar, vrlo nezahvalno prognozirati“, juče posle prve zajedničke i generalne probe sa orkestrom i ansamblom Opere NP, nije želeo da govori o svojim očekivanjima od večerašnjem premijerne obnove „Don Karlosa“.

* Da li je ovo Vaše gostovanje zvaničan početak obnovljene saradnje zagrebačkog HNK i beogradskog NP ili je ona zapravo već počela Vašim pozivom prvakinji Beogradske opere Sanji Kerkez da peva „Travijatu“ u Zagrebu?

– Ovde je riječ o pozivu maestra Dejana Savića od prije da dođem i da se upoznamo malo, što se nekako poklopilo sa ovim procesom dogovaranja suradnje između Opere Hrvatskog narodnog kazališta i Narodnog pozorišta iz Beograda. Želeli smo i jedni i drugi – maestro Savić i kod nas naša intendantica, da se to pretvori u ovakve mini posjete dirigenata, solista, kao i u razmene čitavih ansambala kao što je to nekada i bilo. To je zanimljivo i za publiku i za ansamble – da upoznaju nove sredine, a možda i novi repertoar. Ja mislim da su te suradnje na umjetničkoj bazi jako važne i jako dobrodošle svima zajedno. Sanja Kerkez pjeva kod nas „Travijatu“ i etablirana je u Zagrebu jako dobro. Ona je odlična Travijata. Isto tako u zagrebačkom „Don Karlu“ bila je sada Višnja Popov, koja se jako dobro pokazala kao Eboli. Bio je gospodin Jatić iz Novog Sada, bas koji je pjevao Inkvizitora u toj operi. Ja znam da Drama i Balet HNK intenzivno gostuju ovdje, kao što u Zagrebu dolaze dramski teatri beogradski. Sad je na redu da se i Opera priključi, pa su oba pozorišta kompletno zaokružena u tim stvarima. Postoje naravno i drugi dramski teatri sa kojima se razmenjuju gostovanja – JDP, Atelje 212…

* Da li kultura ima veće šanse da napravi dublji prodor u obnavljanju srpsko-hrvatskih odnosa, imajući u vidu da se politika pokazala više kao „šminka i kozmetika“ nego kao iskrena namera?

– Umjetnici su stvarno na to pozvani, jer rade u drugim – umjetničkim dimenzijama i za sve je to jako interesantno. Umjetnost uvijek može otvoriti vrata puno elegantnije, bolje, ali i vrlo kvalitetno za međusobno upoznavanje. To se i pokazuje praktički. Mislim da je umjetnička saradnja i intenziviranje te saradnje od najveće važnosti za sve.

* Kao prvi čovek Opere HNK, koja kao i Beogradska opera deo teatra sa tri ansambla, možete li napraviti poređenje između ove dve umetničke kuće kada je reč o uslovima rada?

– Vjerovatno slični problemi su da je prostora premalo. Mi imamo jednu pozornicu i jednu veliku probnu salu. Balet i Drama su tu unutra i vrlo je teško zbog skučenog prostora. Traži se novi prostor. Drama igra i u nekim probnim prostorima… Ta varijanta sa tri ansambla je jako, jako veliki problem – blokira manje-više sva tri ansambla. Operi je najteže jer je najveća – ona treba probe orkestar i probe zbora i solista, režijske probe, pa nedostaje vremena za neki širi razvoj repertoara i predstava uopće. Ansambl je veliki i vrlo dobar, na vrlo visokom nivou ne samo orkestar, nego i solisti. Evo, sad je bio „Don Karlo“ u dvije podele – obe na evropskom nivou. To su vrlo visoki kvaliteti i upravo zbog toga je potrebno da taj ansambl ima mogućnost većeg razvoja i ekspanzije. U ovakvim uslovima je to naravno vrlo teško, ali moramo se boriti iz dana u dan.

* U HNK je premijera „Don Karlosa“ u režiji Dereka Gimpea bila 10. aprila, dirigovao je italijanski maestro Elio Bonkampanja. Vi dirigujete večeras u Operi NP na premijeri obnove. Ima li sve to veze sa činjenicom da se ove godine navršava vek i po prvog izvođenja „Don Karlosa“ u Parizu?

– Ta praizvedba 1867. u Parizu bila je na francuskom jeziku. Verdi je posle toga 21 godinu radio na toj operi. Nezadovoljan je bio sa svim preradama. Kasnije je bio preradio u četiri čina na talijanskom jeziku. To je ova verzija koju sada igramo u Beogradu. Ima još jedna u pet činova na talijanskom jeziku, koju je još korigovao, tako da je tek 1888. takozvana „modenska verzija“ bila za njega „završna riječ“. NJu smo sad izveli po prvi put u Hrvatskoj. Čujem da ta verzija ni u Italiji nije izvedena.

* Čime objašnjavate popularnost „Don Karlosa“ – muzikom, univerzalnim temama poput neispunjenih i nemogućih ljubavi, ljubomore, vlasti, politike… o kojima Verdi govori?

– Sigurno je da je to vrlo kompleksna tema između svetske moći i Crkve, s jedne strane, ali isto tako važan je i taj međuljudski konflikt. Verdiju su bili važni ti ljudski karakteri, njihovi međusobni odnosi i konflikti, koji su imali i političku, ali i ličnu pozadinu. Takav je bio i Šiler, po čijoj je drami nastao libreto, a takav je i ovaj „Don Karlo“ koji je Verdi završio. On je čak još kompleksniji nego u Šilerovoj drami. Verdi je bio veliki humanist – povjesni okvir je tu, a akcent je na likovima i ljudskim karakterima.

* Kako je publika u Zagrebu izdržala pet činova – danas se zagovaraju i „dajdžest“ verzije velikih muzičkih dela?

– Gledajte, čitava repertoarska stvar u svijetu, Evropi i kod nas ima jako velikih problema sa odnosom prema umjetničkim kvalitetima koje su čovjeku potrebne. Zagrebačka opera je imala u svojoj prošlosti i „Lulu“ Albana Berga, koja traje četiri sata i očajno je teška i za izvoditi i za slušati. Izvodili smo i „Rat i mir“ od Prokofjeva koji je trajao šest sati, kao i Vagnerov „Parsifal“, „Loengrin“ koji traje pet sati… Izdržavalo se to, publici se moraju pružiti i takve stvari, jer ako se svedemo samo na opere od sat i po, dva sata i na ovaj obični repertoar, mislim da je to premalo za spiritualne potrebe koje svaka publika ima i koje joj treba omogućiti da dobije.

* Šta je za Vas vrhunsko dirigovanje, imajući u vidu da ste radili sa perfekcionistima poput Herberta fon Karajana i kako se borite protiv „muzičke industrije“, koju diktira brzina kojom se danas radi i živi?

– Spadam u onu generaciju koja radi na bazi velikih saznanja onoga kako treba biti i pokušava to ljudi prenijeti. Naš poziv je vezan i za jednu etičku, moralnu komponentu koja je vrlo bitna – kako radimo na jednom djelu i kako predstavljamo javnosti ono što je kompozitor napisao. Inače, vlada nažalost prilično velika površnost i pomanjkanje vremena, ali isto tako i pomanjkanje želje i upornosti da se dođe do određenih rezultata važnih za naš poziv.

* U jednom od ranijih intervjua izjavili ste da je najveće bogatstvo koje ste stekli tokom dirigentske karijere to što „znate o čemu se radi u muzici“. Da li je u tome tajna uspeha?

– Apsolutno. Naš poziv je jako kompleksan, težak, a Rihard Štraus je mislio da tek negde oko 70. godine života čovek zna otprilike o čemu se radi u glazbi, jer je veliki opseg repertoara i zahtjeva koje treba znati. Nije samo muzika, treba poznavati literaturu, likovne umjetnosti, filozofiju, povijest događaja u tim vremenima… Raditi odgovorno na svakom pojedinom djelu je veliki posao. Ja sam utrošio u to desetleća da bih se nekako približio tom Štrausovom idealu da čovjek zna o čemu se radi u partituri i šta je to, kako doć’ do toga.

* U čijoj se muzici najbolje osećate kao dirigent?

– Teško je reći. Kao što puno mojih kolega odgovara – najviše volim onog kog momentalno radim. To je kod nas to tako. Drugačije se ni ne može raditi, to je pitanje moralne odgovornosti da morate da se posvjetite onome što radite i da vam je to najvažnije. Posle dođe nešto drugo.

Svetska senzacija

* Da li se zna nešto detaljnije o najavljenom zajedničkom dokumentarnom filmu HNK i NP o primadoni Zinki Kunc?

– To je veoma važna stvar. Od maestra Dejana Savića čuo sam da postoji materijal i mislim da bi bilo sjajno da se to napravi. To je potpuno nepoznat materijal koji bi mogao biti prava senzacija i za Evropu i za svijet.

Debi Janka Sinadonovića

Na večerašnjoj premijernoj obnovi „Don Karlosa“ u istoimenoj glavnoj roli debitovaće tenor Janko Sinadinović, v. d. direktora Opere NP. U ostalim ulogama pevaju: Ivan Tomašev (kralj Španije Filipa), Jasmina Trumbetaš Petrović (španska kraljica Elizabeta), Dragana del Monako (princeza Eboli), Miodrag D. Jovanović (markiz Rodrigo Poza), Nenad Jakovljević (Veliki inkvizitor)… Ovo je treća obnova režije Mladena Sabljića iz 1992, potpisuje je Ivana Dragutinović Maričić. Scenograf je Vladimir Marenić, kostimograf LJiljana Dragović, koreograf Vladimir Logunov.

Karijera

Maestro Nikša Bareza (1936, Split) jedan je od najpoznatijih i najcenjenijih hrvatskih dirigenata. Nastupao je širom sveta, nekoliko decenija uspešno je radio između Austrije, Nemačke, Švajcarske, Francuske i Holandije. Dugogodišnji šef Simfonijskog orkestra HRT, erudita, zaljubljenik u muzičku preciznost i puni zvuk svaku partituru secira filozofijom i širokim poznavanjem umetnosti. Govori šest jezika. Stalni je gost-dirigent Hamburške opere, Bečke državne opere i milanske Skale.