Osoba koja počini neki stravičan zločin nije pala s kruške već je u nekom društvu odgajena: Una Gunjak, rediteljka filma „Ekskurzija“, bosanskohercegovačkog kandidata za Oskara i gošća 29. FAF-a INTERVJU

“Ono što mi je u svemu tome bilo najviše zastrašujuće je odgovor javnosti”, kaže u razgovoru za Danas Una Gunjak kojoj je “Ekskurzija” prvi dugometražni igrani film.

U najkraćem, ovo ostvarenje prati tinejdžerku iz Sarajeva koja tokom igre “Istina ili izazov” tvrdi da je imala prve seksualne odnose. Upletena u sopstvene laži, ona izmišlja trudnoću i izaziva kontroverzne događaje koji izmiču kontroli. “Ekskurzija” je imala svetsku premijeru na ovogodišnjem Filmskom festivalu u Lokarnu gde je osvojila Specijalno priznanje, a na 29. Sarajevo Film Festivalu imala je gala projekciju u takmičarskom programu van konkurencije. Beogradska publika premijerno će videti film 29. novembra u 21 sat u mts Dvorani.

Film je inspirisan skandalom iz 2014. kada je ginekolog iz BiH tvrdio da je sedam devojčica zatrudnelo nakon školskog izleta. Vas, kako ste rekli u jednom intervjuu, nije zanimalo da li je to istina ili nije, nego reakcije javnosti na taj skandal. Možda ne bi bilo loše da podsetite čitaoce Danasa kako su izgledale te reakcije, kako su mediji plasirali tu informaciju i šta je u tome svemu vas podstaklo da snimite film?

– Mediji su, naravno, bez previše brige o kome se tu radi, o kojoj populaciji govorimo, napravili od vijesti senzaciju koja je svakim danom i svakom novom reakcijom širila razmjere. Ja sam vijest pročitala u Daily Mailu u Engleskoj recimo, gdje su se već činjenice iz neke orginalne izjave poptuno izvitoperile. Prije svega svi su bili zgroženi, prestravljeni, te djevojčice su osuđivane, sramljene, nazivane pogrdnim, vulgarnim imenima i spekuliralo se od toga s kim su zapravo one sve spavale do toga kako je moguće da su sve ovulirale u isto vrijeme. Sve me to učinilo strašno uznemirenom, veoma ljutom.

Tema tinejdžerske trudnoće je često obrađivana u filmovima, ali vi ste, čini mi se, ovim motivom dotakli više problema. Vaše junakinje su osvešćene, znaju da se deca ne rađaju iz kupusa, poznate su im mere zaštite ali da li su sve te informacije zaista dovoljne da bi se devojčice suočile sa svim izazovima koje nosi osvešćivanje seksulanosti u tom delikatnom dobu?
– Pa, veoma je jasno da informacija sama ne može da zamjeni pshilohošku i emocionalnu spremnost kada se radi o ulasku u intimni život. Oni mnogo znaju i mnogo vide, i mnogo čuju, i o mnogo čemu pričaju – ali to ih ne čini zrelijim kada dođe do donošenja odluka. To je nešto što iziskuje mnogo veće napore čitavog društva, nešto što se neguje kroz opštu kulturu i obrazovanje, kroz diskusiju.

Tema je univerzalna ali istovremeno, kako ste rekli, vrlo vezana za bosanskohercegovačko društvo. U kom smislu?

– Ja sam imala potrebu da se osvrnem na bosanskohercegovačko društvo jer upravo pitanje kako mladi odrastaju, kako seksualno sazrijevaju, usko vezano za opšte stanje u zemlji. Ne može se od toga pobijeći. U BiH većina mladih sanja da ode iz zemlje ili da se obogati preko nekog TV natjecanja, ili da postane poznati fudbaler. Sigurna sam da ni u regionu nije mnogo drugačije. Pri tom se nasilno seksualizira njihovo ponašanje i njihova mlada, primarno ženska tijela, djevojčice od 10 godina u oskudnim haljinicama pjevaju pred gomilom starkelja petkom, subotom navečer na TV-u, a sa druge strane konzervativizam i dogmatizam ih ostircizira i kastrira kao individue, pod izgovorom nekog pseudo-morala i vrijednosti.

Dotakli ste se i igara mladih „Izazov ili istina“, nasilja na društvenim mrežama, odnosa nastavnika i roditelja prema mladima i njihove (ne)moći da se suoče sa problemom. Da li ste tim širokim opsegom hteli da osvetlite kako zapravo društvo generiše nasilje tako što ili potiskuje problem ili ga „rešava“ tako da suštinska komunikacija i razmena izostane?

– Da, upravo to. „Ekskurzija“ je primarno film o društvu, slika istog. Pokušali smo, moj autorski tim i ja, da upravo to napravimo, prikažemo koliko su usko povezani svi elementi zajednice i kako bez preispitivanja, bez razumjevanja i postavljanja samog sebe u pitanje, putem popločanim dobrim namjerama, u nekoj lančanoj reakciji nasilje može da se izrodi i prouzrokuje stravične posljedice, za individuu, za kolektiv. Kada se desi neki stravični zločin ili nasilje, često se zanemari činjenica da ta osoba koji perpetuira isti nije pala s kruške – odrasla je u nekoj zajednici koja ju je direktno i indirektno odgojila.

Šta bi prema vašem mišljenju moglo da pomogne, doprinese psihološkom i emocionalnom osnaživanju devojčica u tom delikatnom periodu seksualnog sazrevanja i kako stoje stvari sa dečacima u tom istom smislu?

– Sa filmom pokušavamo da ne pošaljemo nikakvu poruku kao takvu, nego želimo da postavimo pitanja, pozovemo na razmišljanje. Seksualnost je dualna u samoj svojoj postavci: krajnje individualna, intimna i privatna dakle svojstvena svakom ponaosob, a s druge strane kao što vidimo, neminovno vezana za mnogo širu socialnu politiku društva, neminovno vezana za to kako o njoj pričamo i kako je tretiramo u javnom diskursu. No, jedno je sigurno, edukacija o jednakosti spolova, o feminizmu i o licemjerstvu patrijarhata koji prodaje moralnost u ruhu nekih tradicionalnih vrijednosti – može biti dobar početak. Kako za jedne tako i za druge.

 Radili ste sa mladim ljudima, kako je to izgledalo, da li ste vi tokom procesa snimanja filma, kroz razmenu sa njima, otkrili nešto novo što je za vas bilo dragoceno da ih bolje upoznate?

– Tokom snimanja mislim da mi se tek kazalo do koje mjere su njihovi životi, njihovo ponašanje, pojmanje onoga što je zabavno, cool, važno – vezano za socijalne medije. Koliko to utiče na njihove snove, na njihovu percepciju i reinterpretaciju svijeta. Oni ponekad misle u tik-tok video formatu, jednostavno to postane njihov registar ponašanja. Uz to ide naravno kompletna samosvjesnost u svakom trenutku kako izgledaju na videu, kako se ponašaju, koji im je profil bolji, kako da se namjeste. Već u veoma delikatnom periodu, kada zaista prirodno postaju svjesni svog tijela i govora, dodaje se dakle i ovaj elemenat poznavanja i kontrolisanja svog izgleda u svakom trenutku. To im daje lažni osjećaj kontrole nad hormonskim ludilom zvanim adolecencija ali ih još više čini nesigurnim i samokritičnim. To je bio najveći izazov, izvući ih iz tih parametara ponašanja, imitiranja samih sebe i drugih i navesti ih da samo budu i bitišu, onakvi kakvi jesu – divni – bez poziranja, bez imitiranja i oponšanja likova bilo iz nekih američkih serija, bilo sa društvenih mreža.

Oprali su me na ruke

Sve te mlade glumice i glumci iako naturščici deluju veoma prirodno pred kamerom, da li je bilo teško doći do toga i šta oni kažu ili kakav je vaš utisak, da li je njima rad na ovom filmu značio i, ako da, u kom smislu?
– Njima je to možda na početku bilo teško, jer je značilo da moraju da se odreknu te iluzije kontrole, da budu ono što jesu, kakvi jesu – ali kad su vidjeli i osjetili da to generiše odličnu amosferu u kadru, da je živo i životno, da čim jedni budu dobri i prirodni, odmah i ovi drugi mogu tako da budu – bilo nam je mnogo lakše. U jednom trenutku su oni sami sebe počeli motivisat, improvizovat kako bi to ispalo životno kako smo htjeli, uživali su što imaju tu slobodu. Bilo je naporno, bilo im je naporno, snimanje u dva sata ujutro po zimi nije više cool kao što zvuči, nakon neograničene količine kafe i čokolade svima se spava a kamoli njima, ali su bili divni i svaka im čast. Kao što bi oni rekli u svom žargonu: oprali su me na ruke, ali i ja sam njih sigurno 🙂 Mislim da su uživali i da su odrasli i sazreli kroz proces, a da nisu ni svjesni koliko.

Dolaze škole, roditelji, roditelji sa decom

 Kakve su reakcije publike na film, postoji li neka koja vam posebno znači?
– Nakon premijernog prikazivanja u Lokarnu dobili smo sjajne kritike, strašno zadovoljstvo je kad se film čita na pravi način, kad se opsesije kojima se baviš godinama vide i osjete bez da si ih morao nametati. Reakcije publike su sjajne, film je u BH krenuo u distribuciju prije mjesec dana i još uvijek se prikazuje. Dolaze škole samoinicijativno, dolaze roditelji, roditelji sa djecom, dolaze mladi i oni malo stariji, možda tek mladi roditelji. Ako ćemo o posebno dragim evo jedne koja me silno iznenadila i stigla je baš prije neki dan. Prijateljica iz osnovne škole, a danas jedna mlada pametna ostvarena žena s kojom nisam često u kontaktu nažalost, pisala mi je koliko je se dojmio film i koliko se pronašla u njemu. Ne znam, možda kombinacija poštovanja prema njenom kritičnom mišljenju o društvu danas i činjenica da je bila svjedok istog odrastanja kao i ja, baš me dirnula. Malo mi je laknulo nekako.

Autorska ekipa

Una Gunjak potpisuje scenario i režiju filma “Ekskurzija”. Uloge u filmu ostvarili su Asja Zara Lagumdžija, Nađa Spaho, Maja Izetbegović, Mediha Musliović, Izudin Bajrović i Muhamed Hadžović.  U autorskoj ekipi su direktor fotografije Matthias Pilz, montažerka Clémence Diard, scenografkinja Emina Kujundžić, kostimografkinja Katarina Pilić, kasting direktorka Timka Grin, dizajner zvuka Igor Čamo, kompozitor Draško Adžić i šminkerka Lamija Hadžihasanović Homarac.