Partizanski filmovi, nekadašnja omiljena zabava za Dan Republike

Sa tim u vezi, u nastavku u integralu prenosimo priču hrvatskog filmskog kritičara Nenada Polimca za Jutarnji.hr, koja govori o tome ko su bili najpoznatiji partizani, ustaše i Nemci u Hrvatskoj, ali i celoj ex-yu kinematografiji.

„Žanr partizanskog filma nezamisliv je bez glavnih negativaca, a to su okupatori, Nijemci i Talijani. Kako bivša jugoslavenska kinematografija nije baš bila izdašna kad su honorari u pitanju, njih su jako često igrali domaći glumci koji su znali njemački ili talijanski, a ponekad ni to nije bilo neophodno.

Recimo, kad je redatelj Branko Belan tražio glumca za ulogu kapetana Orlanda u svom ratnom filmu „Pod sumnjom” (1956.), dobro mu je došlo što je poznavao kolegu Obrada Gluščevića (kasnije će napraviti „Vuka samotnjaka”), koji je solidno vladao talijanskim. Kad je film dovršen, zbog toga je imao samo problema, jer on Orlanda nije zamislio kao negativca, nego kao rezervista kojeg su mimo njegove volje regrutirali u vojsku.

On je smješten u obitelj glavnog junaka Andre Narančića (Milorad Margetić), zaljubio se u njegovu sestru Mariju (Marija Aljinović) i pomagao Andri kad se ovaj našao u nevolji. U okršaju između partizana i Talijana, Andro ne želi pucati u Orlanda, što je jako zasmetalo savjetu u Bosna filmu, poduzeću koje je proizvelo „Pod sumnjom”.

Belanu su iskasapili film, uklonili su sve scene koje su im se činile problematične, pa je požalio što taj scenarij nije realizirao u zagrebačkom Jadran filmu, no pitanje je kako bi tamo prošao. Bosanci su ga ionako otkupili za realizaciju.

I Lustig je Nijemac

Bosna film je iz nekog razloga tih godina bila zainteresirana za sudbinu talijanskih vojnika na ovim prostorima, a krajnje netipičan film bio je „Tuđa zemlja” (1957.) prema scenariju poznatog književnika Meše Selimovića, koji se bavio grupicom okupatora željnih domovine, samo što se moraju probiti iz Bosne kraj partizanskih straža. Među njima je bilo pozitivaca (Rade Marković) i negativaca (Milorad Margetić), no kako producent nije imao novaca za strane glumce, domaći su govorili svojim jezikom, uz povremenu riječ talijanskog. Taj film nije imao problema s cenzurom, jer ga je režirao Slovenac Jože Gale, direktor fotografije bio je Ivan Marinček, a glazbu je skladao tada sve prisutniji Bojan Adamič.

Za Nijemce su na prijelazu pedesetih u šezdesete bile rezervirane isključivo negativne uloge, u „Kozari” (1962.) Veljka Bulajića (producent je opet Bosna filma) oni su anonimna horda koja siluje mlade seljanke (jednu od njihovih žrtava glumi Milena Dravić, a njezin zlostavljač je mladi Slobodan Velimirović) i pokušava istrijebiti partizane s tamošnjih brda. Donekle je samo profiliran njemački časnik kojeg glumi pokojni Božidar Smiljanić (ali ne previše), a jedinu efektnu scenu ima jedan od pomoćnika producenata Branko Lustig, on je zamolio redatelja Bulajića da mu da makar i malu ulogu, tako da je „glumio” Nijemca koji oslijepi od eksplozije, i to u krupnom planu.

Uvozni glumci

Neki od domaćih glumaca specijalizirali su se za uloge njemačkih časnika, na primjer, Branko Pleša, kazališna i televizijska zvijezda, koji je u omnibusu „Vrtlog” (1964.) u režiji Hajrudina Krvavca i Gojka Šipovca, imao zanimljivu epizodu u priči „Otac”, on je nekom seljaku (Lojze Potokar) ponudio izbor koji se ponavlja u knjizi Williama Styrona i filmu „Sophijin izbor” s Meryl Streep, spasit će jednog od dva sina, ali drugog će strijeljati. Pleša je poslije glumio Nijemce u akcijskom filmu Časlava Damjanovića „Bomba u 10 i 10” iz 1967, taj se odlično prodavao po svijetu, zatim u spektaklu Stoleta Jankovića „Partizani” (1974) s Rodom Taylorom i Batom Živojinovićem, glumio je i u televizijskoj seriji Živojina Pavlovića „Pesma” po romanu Oskara Daviča (1975), a i u „Partizanskoj eskadrili” (1978) Hajrudina Krvavca.

Potonji redatelj prvi je „uvezao” u svojim partizanskim filmovima prave njemačke glumce, tako su Hanjo Hasse i Wilhelm Koch-Hooge igrali kako u „Mostu” (1969) tako i u „Valter brani Sarajevo” (1972) njemačke časnike i nisu se mučili s tim jezikom kao njihove jugoslavenske kolege. Bulajić je opet otišao korak dalje, u „Bitki na Neretvi” (1969) angažirao je zapadnonjemačke zvijezde Curda Jürgensa i Hardyja Krügera, pa dok je prvi glumio kotačić u dobro podmazanom njemačkom stroju, potonji je napravio malu glumačku paradu kao časnik koji se povlači u odlučnom trenutku, zadivljen hrabrošću jugoslavenskih partizana. Imao je iskustva u takvoj vrsti uloga, u britanskom ratnom filmu „Onaj koji je pobjegao” (1957) igrao je njemačkog pilota koji bježi iz britanskog logora, kako bi nastavio borbu protiv saveznika. Trebao je glumiti i u „Sutjesci”, pandanu „Bitke na Neretvi”, ali je napustio snimanje iznerviran povlaštenim tretmanom Richarda Burtona, filmskog Josipa Broza Tita.

Poseban je slučaj njemački glumac Peter Carsten, njegove obje supruge bile su iz ovih krajeva, pa ga nije teško bilo dobiti za uloge u partizanskim filmovima. Igrao je u akcijskom spektaklu „Partizani”, pa u spomenutoj seriji „Pesma”, u seriji „Marija” Stipe Delića (1977), „Djevojačkom mostu” i „Vrhovima Zelengore” (oba 1976), zatim u „Povratku otpisanih”, „Paklenom otoku” i „Partizanskoj eskadrili”, što je posve dovoljno. Bulajić ga je angažirao za film „Donator” (1989), u kojem je glumio uz Demetera Bitenca, slovenskoga glumca koji je počeo igrati takvu vrstu uloga još u svojoj republici, sve je počelo s „Dobrim starim pijaninom” (1959) i „Akcijom” (1960), da bi se nastavilo u Krvavčevom „Mostu” i „Bitki na Neretvi”.

Nijemce je glumio i u seriji „Kuda idu divlje svinje” Ivana Hetricha prema scenariju Ive Štivičića (1971), pa u bizarnom partizanskom filmu „19 djevojaka i mornar” sa Sergeom Gainsbourgom i Jane Birkin, no kako taj unatoč slavnom glumačkom paru nije imao bog zna kakvu distribuciju, ipak su ga bolje upamtili u velikom hitu „Valter brani Sarajevo”. Poznati su naslovi „Mirko i Slavko” (1973) po istoimenom stripu, te patetični ratni film „Crvena zemlja” (1975), nagrađen u Puli. Krvavac nije mogao bez njega ni u „Partizanskoj eskadrili”, a pravo je čudo kako ga se sjetio Antun Vrdoljak, za svoj film i seriju „Duga mračna noć” (2004 – 2005), iako je tada on već prestao igrati tu vrstu uloga. Izračunali su da je ukupno nastupio u 230 filmova i TV serija, među kojima su dominirale uloge u najrazličitijim uniformama.

Ekstravagancije

Slobodan Cico Perović nije se klonio ratnih filmova, odličan je bio u Krvavčevom „Mostu”, kao projektant naslovnog objekta koji partizanski diverzanti žele srušiti bez odlaganja, no jedna od najvažnijih uloga bila mu je ona u filmu „Zimovanje u Jakobsfeldu” i seriji „Salaš u Malom Ritu, u kojoj je glumio folksdojčera koji oblači njemačku uniformu samo da bi impresionirao svoje mještane. Njegov lik, Jakob Jerich, nije negativac, a njegov protivnik (Slavko Štimac) čak ga donekle i respektira. Ponekad je u popularnoj seriji kakvi su bili „Otpisani” (1973) i „Povratak otpisanih” (1976) bilo dostatno samo jednom glumiti lik njemačkog časnika, kao što je Stevo Žigon napravio s njemačkim časnikom Kriegerom, pa da te zapamte za sva vremena.

Isto je slučaj s Radkom Poličem koji je u „Partizanskoj eskadrili” glumio Ludviga Klauberga, ali su ga još bolje upamtili kao kapetana Dietricha u filmu „Balkan ekspres” (1983), koja je imala i nastavak „Balkan ekspres 2” (1989), u vidu serije iz deset epizoda. Upamtili su ga svi koje je zanimala takva vrsta „trash” trakavice. Fašisti su tijekom sedamdesetih dospjeli u drugi plan, ali ih je uskrsnuo Milan Štrljić u „Okupaciji u 26 slika” Lordana Zafranovića (1978), kao mladi Talijanaš Toni, koji oblači uniformu željan promocije i napredovanja u vojsci koja je zauzela Dubrovnik. Raspadom Jugoslavije gotovo je u potpunosti nestalo Nijemaca, ustaša, fašista i partizana, ali ne baš u potpunosti.

Vili Matula bio je zvijezda u „Dugoj mračnoj noći”, kao njemački časnik Ressler, koji ljubaka s mjesnim folksdojčerom Jozefom Schmitom (Alen Liverić). Ekstravagantno, nema što, no spašava ga vrlo odmjerena interpretacija njemačkog narednika Heckera u „Dnevniku Diane Budisavljević”: on se ne poistovjećuje sa životnim credom naslovne junakinje, spašavanjem srpskih mališana s Kozare, ali ne poduzima ništa kako bi je onemogućio. Već i to ga čini svojevrsnim herojem u takvim ratnim okolnostima.ˮ

Izvor: Jutarnji.hr