Pejdžer 1FOTO Stanislav Milojković

Pejdžer

Kada se početkom devedesetih pojavio u Srbiji, bila je to spravica koju sam prvi i poslednji put ugledala kod jednog pesnika, a velikog ljubitelja svih tehnoloških inovacija.

Neka vrsta preteče mobilnog ili svakog pametnog telefona, pejdžer je svojim vlasnicima uspešno prenosio poruku koje im obično šalju članovi porodice ili prijatelji, ali nije omogućavao direktno odgovaranje na nju: za to ste morali otići do najbližeg fiksnog telefona.

Tako su, možda, ipak, spaseni mnogi brakovi.

Kažu da je najbolja poruka svih vremena, koja je upućena ovim putem, bila poruka jednog zabrinutog oca koji je napisao:
„Sine, molim te, vrati se kući, zaboravio si pejdžer. Tata.“

Pomenuti sin danas verovatno koristi smart HPCMX Galaxy RACV OMEGA XXZ telefon koji mu sam odgovara na poruke i kada on to želi i kada ne želi.

Vokmen

Kriv je bio „Flešdens“, „Futluz“, „Brejkdens“ i svi ti filmovi osamdesetih koje su tadašnji tinejdžeri gledali da bi onda tražili od roditelja da im kupe vokmen.

Naravno, vokmen nije mogao bez pomenute kasete.

On je tražio korišćenje još nečega što je otišlo u istoriju, a to su bile rolšue.

Vokmen je sahranio MP3, a rolšue – roleri.

Penzionisan je aprila 2010. odlukom japanske kompanije „SONY“ koja je shvatila da više ne može da se utrkuje sa savremenim prenosiocima zvuka i, jednostavno, obustavila njegovu proizvodnju koja je trajala od 1979. godine.

Napolje nisi izlazio ni bez rolšua, ni bez vokmena.

Bilo je nečeg magičnog u vožnji bicikla ili šetnji, dok pritiskaš na dugme REW, nekog čudnog umeća da se ipak vrati i vreme, da se premota unatrag.

Danas držiš mobilni u džepu i slušaš muziku sa slušalica.

Prenos zvuka ide brže i direktnije.

Jednom, ni toga neće biti, slušaćeš šta poželiš diskretno povukavši resicu uha.

Ali čudesna sprava je bio taj muzički šetač.

Bio je najpre u intimnoj vezi sa kasetom, potom sa CD-om, a oboje je nosio u sebi kao majka kengur svoje odojče; da bi na kraju svi zajedno ostali zaboravljeni na đubrištu istorije predmeta koji su nam nekada bili neophodni.

A onda se ispostavilo da bez njih i te kako možemo, samo zato što su ih smenili neki drugi izumi vezavši nas za sebe pupčanom vrpcom i smestili su nas u sebe, u svoju utrobu, baš onako kako je vokmen smeštao kasetu, a kasnije kompakt-disk.

Sa lakoćom svakog prenosnika zvuka i prenosnika prolaznosti i svih neophodnosti za koje se jednom uvek ispostavi da ih je pojeo mrak.

Walkman je odšetao dalje.

Jednom ćemo i svi, svakako u pratnji muzike.

Jedino što nije sigurno je da li ćemo je sami unapred izabrati ili će to učiniti neko drugi.

 

Autorka je pesnikinja i esejistkinja.

Napisala je 101 priču o stvarima koje su nestale iz našeg života.

Tu knjigu pod naslovom „Knjiga nestajanja“ objavio je Arhipelag.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari