Sinan Gudžević: Piksi i „majka šiptarska“

„Evo, na povratku iz Katara, Piksi Stojković sazvao konferenciju za štampu. Jer kao, hoće da javno iznese sve. A to sve je mrsomuđenje. Na konferenciji ne kaže, a niti iko smije da ga pita, zašto je psovao šiptarsku majku Švajcarcima. Za to bi, ne samo u titovini, nego u svakoj pristojnoj zemlji, izgubio posao u roku britva.

E vidi, Sinane. Čitam ovo što pišeš o svjetskom prvenstvu. Nemoj da mi se naljutiš, ali meni su tvoja dva teksta o tome baš promašena. Pišeš izokola, nešto što je neko pričao birvaktile, još dok se igralo u Meksiku. Šta ti to treba? Ko će to da ti čita? Ja sam te čitao zato što te znam, a da te ne znam, ne bih ti ja to čitao. A hoću da napišeš nešto što nije bajato, što nije davnašnje no je skorašnje. O ovome prvenstvu. Evo, sastavi nešto od ovoga što ti pričam, to neće biti lošije nego ono što ti je pričao onaj kako se zvao Brana Petrović.

Prvo i najprvo, ja ne mogu da navijam za Srbiju, a nešto ni za Hrvatsku. Ne mogu, pa da me ubiješ. Ne mogu, zato što je sve oko igre i igrača zatrovano. A ja ne umijem da odvojim taj otrov, mnogo ga ima, brate. Pobijede igrači, a po srpskim i hrvatskim kafanama se raspjevaju četnici i ustaše. Đe je tu igra? Koja je to radost koja te povuče da pjevaš četničku ili ustašku pjesmu?! Znaš da je jedan moj stric u borbi s četnicima izgubio nogu, a ujak je u borbi s ustašama ostao bez ruke.

I da ja sad navijam za to da krenu pjevati četničke i ustaške pjesme. Ja jok. Ni za Švajcarsku ne mogu, predobro je znam, u njoj sam penziju zaradio. Da te poštedim detalja. Ne mogu da navijam ni za Španiju. Lažirala je utakmicu, da bi izbjegla Hrvatsku. Ni za onaj tvoj Brazil ne mogu. Ni on mi ne igra kako je nekad Brazil igrao. Ovo je čorbine čorbe čorba od nekadnjeg Brazila. Ja navijam za Koreju.

Kad god čujem riječ Koreja, dođe mi na pamet onaj tvoj rođak Medo. Ti si mi pričao kako je Medo psovao republiku, a onda mu je neki milicajac zaprijetio pendrekom što psuje republiku, pa Medo više nije psovao republiku, nego je psovao Koreju. Ti si mi rekao da Medo nije znao ni šta je to republika ni šta je to koreja, on je psovao i jednu i drugu zato što su mu riječi bile nove, a nije znao ni šta znače ni šta bi s njima, pa ih je psovao.

To je bilo vrijeme kad su nove riječi dolazile u sela, pa su se ljudi branili od njih psovkama. E ja sad navijam za tu Koreju, koju je Medo psovao, pa su Meda upamtili najviše po Koreji.

A bogami ima veselih stvari na ovome prvenstvu u Kataru. Ili u Katru, kako ovi tvoji Hrvati hoće da se kaže. Jesi li vidio kako je Piksi Stojković opsovao šiptarsku majku švajcarskim igračima? Ovo su luda vremena: psovka se sad vidi, ako se i ne čuje. Čita se sa usana. E čuješ izraza: kao da su usne knjiga. A kad malo bolje razmislim, nije to ni loše. Ako gatare čitaju iz dlana, što čitači ne bi čitali sa usana. Kad je one godine Hrvatska pobijedila Njemačku, sa usana se strijelcu Šukeru moglo pročitati da psuje Nijemcima mater njemačku.

Neće me iznenaditi i ako neko kaže da je nekome nešto pročitao sa uha ili sa nosa. A srpska štampa kaže kako igrači albanskog porijekla provociraju. Kažu uhvatio se Xhaka za onu stvar i tako provocirao Srbe. Bogami se taj Xhaka zove Granit, možeš misliti kakva je u Granita ona stvar. A što se Vlahović, prije toga, kad je Švajcarcima dao gol, isto uhvatio za onu stvar, to se ne spominje. Nije isto kad se za međunožje uhvati Granit i Dušan. Kad su u Rusiji Xhaka i Shaqiri šakama načinili figuru orla i trčali po igralištu, to je za Srbe bila neoprostiva provokacija.

Evo četiri godine svaki čas na to podsjećaju. A kad srpski igrači pokazuju tri prsta, e to se ne broji. To je, kao, stari znak srpstva. A izumio im ga je Vuk Drašković onih dana kad je pjenušao da Jugoslaviju treba podijeliti na četiri dijela. Uglavnom, ja ni za Srbiju ni za Švajcarsku ne da ne navijam, nego navijam da izgubi i jedna i druga. Znam da time neću nauditi ni jednima ni drugima, ali ne mogu da trpim a da ti ne kažem.

Evo, na povratku iz Katara, Piksi Stojković sazvao konferenciju za štampu. Jer kao, hoće da javno iznese sve. A to sve je mrsomuđenje. Na konferenciji ne kaže, a niti iko smije da ga pita, zašto je psovao šiptarsku majku Švajcarcima. Za to bi, ne samo u titovini, nego u svakoj pristojnoj zemlji, izgubio posao u roku britva. Ali su vremena takva da psovanje šiptarske majke može Piksiju sačuvati i posao i platu. Najsigurnije ti je u današnjoj Srbiji da opatrljneš po Šiptarima.

Džabe Piksiju boravak u Japanu, džabe mu tolike godine, nije on Ivica Osim da širi gospodstvo i ljubav među narodima. Piksi je na klupi Srbije bio šutljiv, usta ima, glasa nema, ama ni mukaet. A onda najedanput skoči pa psuje majku šiptarsku.“

Ostatak kolumne možete da pročitate na portalu Portalnovosti.com