Pisati na stranom jeziku je kao kad tumaraš po mraku i tražiš boje

Prilika da upravo pisac koji uživa veliki profesionalni i lični ugled u regionu, kao što je Sejranović, zatvori Trg pjesnika, zaokružuje uspešnost i uzbudljivost ovogodišnjeg Književnog programa. U tom dobrom duhu budvanske pjacete proteklo je i veče na kojem je Sejranović u razgovoru sa našim piscem Mićom Vujičićem govorio o svom književnom delu, sa fokusom na poslednje knjige „Tvoj sin, Haklberi Fin“ i „Dnevnik jednog nomada“, kao i o samoj žanrovskoj odrednici svog stvaralaštva i pitanju da li ono pripada romanesknoj produkciji.

„Mislim da je danas potpuno bespredmetno pričati, poslije postmodernizma, Borhesa i svega ostalog što se pojavilo u savremenoj književnoj produkciji, šta je roman. Roman je hibridna forma koja u sebe može da uvuče sve – i putopis, i esej, i kritiku, i mogu da se mijenjaju stilovi, teme… Jedan norveški pisac kaže da čim se nešto napiše, to je fikcija, roman, što znači da roman može biti i zbirka kratkih priča, poglavlja, bitno je samo da te priče budu povezane. I kad neko kaže da „Dnevnik jednog nomada“ nije roman i da nema glavnog junaka, to nije tačno. Ima glavnog junaka, on prati čitaoce, iako se njegovo ime čak nigdje ne spominje. Ja sam birao šta ću da ubacim u taj dnevnik, to su zapisi od 2011. do 2016, neke jako bitne stvari iz mog ličnog života uopšte nisu spomenute, jer sam smatrao da im tu nije mjesto. Ne može se preslikati stvarnost u pisanu riječ. Ja, zapravo, mislim da se sva književnost može podijeliti na „Ilijadu“ i „Odiseju“, to su neka dva izvora. „Ilijada“ je borba, žrtva, pobjeda, da ne kažem državotvorna književnost, a u „Odiseju“ se radi o nekim zgubidanima, lutalicama, tu spada i Isus Hrist, koji je išao kao lutalica i pripovjedao, do „Don Kihota“, DŽejmsa DŽojsa. Ja, naravno, pripadam Odiseju, a on je, kao što znamo, sedamnaest godina putovao i lutao, kao, nije mogao da nađe put do kuće. A zapravo, nije htio da ide kući, i vratio se onda kad je njegova žena htjela da se preuda.

Roman „Dnevnik jednog nomada“ pokriva period Sejranovićevog života od LJubljane, preko Osla, do Zagreba i Brčkog, gde je rođen. Tu čitamo zapise o jednoj ljubavnoj priči i njenoj propasti, o ocu koji gotovo svakog meseca putuje iz Osla u LJubljanu da vidi mlađu kćer, jer se boji da će ga zaboraviti, dok ga starija kćer u Oslu naziva po menu, a očuha zove tatom. Čitamo o književniku koji istovremeno sudeluje u hrvatskoj, bosanskoj i norveškoj književnosti, pratimo avanturu nastajanja romana koji autor pokušava paralelno da napiše na „našem“ i na norveškom jeziku, sledimo Sejranovića na brojnim književnim promocijama, festivalima i rezidencijama, pratimo njegove susrete s kolegama, prijateljima, ženama i ljubavnicama, čitamo o knjigama koje on čita…, a gotovo sva imena u romanu pripadaju njegovom realnom životu.

„Mislim da je svaki roman autobiografski, jer čovjek da bi napravio neko djelo, mora da ima neku sirovinu, ne može da napravi nešto ni od čega. Meni kao piscu su potrebni život, ljudi, dijalozi, moram da vidim šta se dešava. I kad pišem, pokušavam da ne držim neke moralne pridike, nego da pričam ono što sam doživio. Nešto se malo mora dodati, čovjek kad pripovjeda mora nešto i da preuveliča, i to se zove umjeće pripovjedanja, mada se ne smije ni pretjerivati. Meni je cilj da ljudi vjeruju da se u mojim romanima sve o čemu govorim realno dogodilo, kao što vjeruju u ono kad gledaju neki film. Mi u kinu i u pozorištu želimo da budemo zavarani, pa tako i čitaoci knjiga.“
Razapet između Skandinavije i Balkana, Sejranović u svom romanu ispisuje stranice o oba sveta, i o sebi u njima i izvan njih, koje su jednako potresne, uznemirujuće i duhovite.

„Mnogo mi je lakše da pišem na ‘našem’ jeziku nego na norveškom, mada zbog para moram da pišem i za skandinavske izdavače. Kad kažem ‘našem’ jeziku, mislim da je to taj jezik koji svi razumijemo, bez obzira kako ga sve danas neki nazivaju. Jer, pisati na stranom jeziku, to je kao kad tumaraš po mraku i tražiš neke boje, a tvoj jezik ti je tu, u stomaku, i osjećaš ga svom snagom. Ja se i dalje osjećam i Jugoslovenom, porodice iz kojih potičem toliko su izmješane, da se nikako drugačije ne mogu odrediti, uprkos svemu što se dogodilo na prostoru nekadašnje Jugoslavije. Zato i nisam mogao biti ostrašćen, i nisam mogao birate ‘strane’, mogao sam ostati samo ono što sam bio, Jugosloven.“

„Dnevnik jednog nomada“ sam Sejranović, kako je istakao, vidi kao nekakav napredak ili nazadak u odnosu na prethodne knjige.

„Vidim tu neke izmjene, razvoj u odnosu na vrijeme. Uvijek kažem da ne volim pisati o stvarima o kojima još nisam stekao autoironičnu distancu, dakle, odbijam da pišem o stvarima ako sam još uvijek ogorčen, ako sam tek prebrodio nekakvu tešku krizu, ljubavnu, ovakvu ili onakvu. Jednostavno, mora da prođe neko vrijeme da se možeš sam sebi smijati. Autoironiju smatram najvišom stilskom figurom ne samo u književnosti, nego u čitavoj umjetnosti. Čak nekakvom čovjekovom vrlinom, ne mora neko biti umjetnik da bi bio autoironičan. Uzmite Muju i Hasu, oni su uvijek autoirionični. Kad možeš sam sebi da se smiješ i svojim najgorim problemima koje si prevazišao ili koji te možda još uvijek muče, onda ne može niko da te poništi. Moraš prvo sebe da izrežeš, sebe da seciraš, otvoriš, da budeš jako nemilosrdan baš prema samom sebi, da bi mogao bilo šta o nekome drugom da kažeš.“