Foto: LIčna arhivaSve je počelo s pričom o otoku i s piscem s otoka. Početkom ove godine pjesnik Miroslav Mićanović bio je gostna tribini koju vodim. Miroslav mi je predložio da pozovemo u goste Senka Karuzu, poznatog pisca priča koji živina Visu.
Da Senko piše poeziju bilo mi je pravo otkriće. Sve je bilo brzo dogovoreno. Senko je pristao, poslao pjesme i čekali smo tu subotu usred marta i dolazak proljeća u Zagreb. Uzbuđenje je bilo još i veće, jer je Miroslav dobio Goranov vijenac, pa je za slavlje bilo razloga na pretek. Riječ je o najstarijoj poetskoj tribini –
„Jutro poezije“, koja živi u kontinuitetu od 1964. godine. Tribinu osnovali Vesna Parun, Salih Alić, Gustav Krklec,
Vjekoslav Majer, Berislav Nikpalj, a nastavili sve do danas mnogi poznati i manje poznati pjesnici.Program se održava svake subote u krčmi „Pod starim krovovima“, a ta krčma je i sama jedna od najstarijih u Zagrebu. Pjesnici u toj krčmi i sami su jedan otok na kojem se može osjetiti poezija u svojoj punini, onako kako to nije moguće čitajući je s papira. Pjesnik stoji i govori tijelom i glasom i daje nam ritam, melodiju i mogući smisao svoje pjesme, a doživljaj pojačava duboka tišina koja se zgušnjava od šanka pa do zadnjeg stola Virus je bio još daleko, a to što je stigao u Italiju još mi se činilo daleko kao da je u Kini. Ali stvari su se
preko noći ubrzale, živa materija prešla je u neživu. Sve je otkazano. Senko je ostao na svom otoku.
Vratio sam se debelim knjigama i šahu na internetu, država je izgubila zanimanje za mene jer se nisam morao javljati u Zavod za zapošljavanje, postao sam usamljenik na svom otoku u neboderu u Novom Zagrebu. Niti nedjelju dana nije prošlo kad je idili došao kraj. Mačka je skočila s kreveta i dugo je nismo mogli naći. Pogledao sam na sat: 6:24. Ništa nije lupilo, samo je krevet počeo šetati po sobi.Držao sam se da ne padnem i mislio o tome kako da stanemo pod štok. Žena je rekla: potres, gdje ćeš!? Onda se začulo kao da vam se suhozid sorljao ispod nogu ili kao da se srušio stup s kazetama ilicd-ovima. Višestruko pojačan takav zvuk. Sve se ruši u sobi do nas, u kuhinji i nad nama u stanu iznad. Traje desetak sekundi. Živi smo, štete nema, čak ni televizor koji je pao na pod nije oštećen, malo razbijenog stakla i razbacane knjige. I prošlo je… Nema struje, pa na plinu kuhamo kavu. I onda drugi udar. Nema više rušenja stvari, ali shvaćamo da nas socijalistička izgradnja možda neće više spasavati.
Javlja mi sestra da se toranj katedrale srušio. Gledam kroz prozor: stoje oba. Pao je samo križ, a kardinal je, živ i zdrav, kasnije izjavio: „Bog nas voli“. Izišli smo vani i čekali u autu jer je bilo hladno. Vratio sam se u stan po još nešto, a onda smo se vozili po gradu. Došla je struja i vratili smo se u stan. Tri dana boljele su me noge od trčanja po stepenicama. Netko je na Facebooku objavio jezivu sliku centra grada slikanu iz daljine: idilična slika grada nad
kojim se diže jutarnja rumena izmaglica, ali ta izmaglica nije s rijeke nego od razbijenih cigli i crvenih crijepova. Svaki umjetnik bi volio da stvori sliku s toliko izražajne snage i s toliko malo korištenih sredstava, sliku koja tako vjerno izražava ono što naš život jeste.
Sada u stanu čekamo ljeto i naš redoviti odlazak na otok. Možda odemo i na Vis kod Karuze.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
