Puno više vjerujem u buduću Jugoslaviju nego u prošlu

… nastupa za novogodišnje praznike u sali Amerikana Doma omladine Beograda u ponedeljak, 2. januara.

Neupućenom mladom obožavaocu domaćeg – zapravo sada već regionalnog – rock’n’rolla, danas verovatno ne može više ni da se predoči radost u popularnoj kulturi nekadašnje socijalističke Jugoslavije, koju su doneli beogradski ‘novi talas’, zagrebački ‘novi val’ i sarajevski ‘New Primitives’, početkom osamdesetih godina prošlog veka. Rezak humor, konačno udaranje električnom pesnicom po pravim temama, primenjeno sviranje instrumenata, sasvim nasuprot onoj prethodnoj školi samodovoljnog virtuoziteta, te nadomeštanje svega toga vrištanjem pravo u lice sistemu, ali sa plemenitim osmehom – činili su život nekako lepšim, hrabrijim, kreativnijim, dostojanstvenijim. Slavimo zato Zabranjeno pušenje ovih prazničnih dana u Beogradu, jer se možda klinci iz neke današnje gimnazije, inspirisani njihovim slučajem, ponovo udruže po ovim našim raspadnutim nedođijama, da osvetlaju obraz nepokornom šarmu malog velikog stanovnika brdovitog Balkana, po kome se ništa neće zvati… Osim možda poneke pesme Zabranjenog pušenja!

* Kako se danas sećate svojih tinejdžerskih dana, svojih ideala, svog društva u Sarajevu, komunikacije među ljudima uopšte, naročito među onima vaše generacije, mitske ulice Fuada Midžića, Sarajevske II gimnazije, pogleda na svet, nastanka Pušenja…?

– Pa ono, najmitskiji trenutak u karijeri Zabranjenog pušenja je u stvari to što smo se zatekli na ogradi jednog gradilišta, gdje smo krali stiropor da svoju prostoriju u ulici Fuada Midžića zvučno obezbjedimo. U tom trenutku su zatrubile sirene i umro je drug Tito. U idućem periodu pojavilo se na stotine policijskih auta i probudio se čak i čuvar na gradilištu, koji nas je vidio na toj ogradi sa tim stiroporom. Naravno, odmah je to protumačeno kao napad na društvenu imovinu i policija nas je pofatala već u prvom trenutku, kad još nismo ni sanjali o bendu, kada još nismo imali ni prostoriju. Međutim, uz par šamara su nas pustili. Mi smo navečer opet došli i pokrali smo taj stiropor i napravili smo tu prvu prostoriju koja se zvala „Zaborav“, u kojoj se zapravo desila cijela ta magija o kojoj vi danas pričate, u kojoj se skupila jedna ekipa iz gimnazije, u kojoj se skupila ekipa iz ulice i svi neki kreativni ljudi i razne cure kojima smo mi bili zanimljivi, jer u noćnim satima prostorija nije služila samo za kreativni rad. Zato mislim da je puno važnija i od gimnazije i od svog tog nekog našeg obrazovanja i grada u kojem smo živjeli bila ta prostorija koju smo nazvali „Zaborav“ i koja nam je, u stvari, bila jedno malo pribježište od bića iz džipova i iz teretana.

* Kako ste se vi lično osećali u to doba baveći se tolikim mnoštvom stvari sa istinskom punk oštricom, u gradu punom naročitih kreativnih persona, koji je u tom trenutku doživljavao procvat u baš svakoj svojoj umetničkoj dimenziji?

– Zapravo, mislim da to sve ide jedno s drugim. Da u stvari taj neki ‘self respect’ grada daju i umjetnici i sportske priredbe. Mada, u suštini, mislim da je provincija ipak više stanje svijesti nego geografski pojam. Svaki grad može zaglibiti u provinciju ili se iščupati iz kandži provincije. Provincija je puno više stvar u glavi i mislim da su Zabranjeno pušenje i Nadrealisti i Kusturica, ako su išta rekli i ostavili neku poruku i nasljeđe iza sebe, to je da ne smije nijedna sredina sebe da smatra provincijalnom i ono što se meni često desi, recimo kada dođem čak i u velike gradove kao što su Zenica ili Tuzla, da ljudi kažu: „Izvini, a šta ti radiš ovdje?“. Sarajevo je sa svojim mikrosvijetom u stvari to pokazalo i dokazalo, da su zapravo te lokalne priče i te kako univerzalne. Mada smo s početka svi imali loše prognoze da nećemo dobaciti predaleko s tim, ispostavilo se da svaki grad ima i svoju Fikretu i svog Šekija i svog Guzonjinog sina, i da to nisu baš tako ekskluzivno naše stvari. U tome i vidim i razlog uspjeha svega toga što smo radili u Sarajevu tih godina.

* Da li je već tada mogao da se nasluti budući ponor? U novembru 1984. dogodio se i onaj čudnovati incident u Rijeci, koji je prilično naudio Pušenju?

– Pa evo da krenemo s kraja, sa čudnovatog incidenta u Rijeci. Zapravo paradoksalno da je taj događaj nas prvi put utvrdio u nekom ubjeđenju da smo važni. I to je bio trenutak kada smo sebe počeli i mi da doživljavamo ozbiljno, jer puno značajnije institucije i službe u tom sistemu su nas izgleda doživjele ozbiljnije nego što smo mi sami sebe. U svakom slučaju velik je bio kompliment da se s tobom bave obavještajne službe i policija i to je bila velika pohvala za naš rad. Vjerujem da ništa bolje nisu mogli da urade, da ga verifikuju i za nas je ta nagrada bila važnija od svih onih zlatnih ploča i nekih hitova, popularnosti koje smo dobili i koje se upravo daju umjetnicima protiv kojih država nema ništa i koji su sa njom zapravo u nekoj finoj simbiozi. Pušenje jeste prvi put onako malo eksplicitnije govorilo o tome i kad vidim zbog kakvih smo mi stvari imali problema i kad vidim danas šta hip-hop bendovi ili Dubioza mogu da kažu bez posljedica, vidim koliko se vrijeme promijenilo. Ali eto, moramo da budemo malo i neskromni da kažemo da smo mi u taj otočić demokratije uzidali i jedan svoj mali kamenčić koji se zvao „Crk’o Maršal“, koji je bila jedna od onako vrlo blasfemičnih sintagmi u to doba, koja nije mogla proći nekažnjeno.

* Veoma je bolno sećati se raspada Jugoslavije, ali moram da vas pitam kada je tačno vama, kao umetniku i stanovniku Sarajeva i SFRJ, postalo zapravo potpuno jasno da stižu crni dani za sve nas?

– To se desilo u dva dana. Prvi dan su mi neki prijatelji nestali iz zgrade i više ih nikada nisam vidio, a već sljedeći dan mi je palo 11 granata na krov. Tada mi je bilo nedvosmisleno jasno da je neko cijelo vrijeme držao figu u džepu i da zapravo naša priča nije bila iskrena i prava.

* Da li se nešto od svega toga moglo promeniti, zaustaviti? Jesu li rock muzičari i njihova publika bili dovoljno moćni da se odupru, ili je najveći broj ljudi odlučio ipak da postane pripadnik određenog naroda radije nego da bude u velikoj dostojanstvenoj naciji civilizovanih građana svetske zajednice umetnika i fanova?

– Pa to je ono što je Goran Bregović rekao, ja ga često citiram: „Baš me briga svakako, sve vam mogu reći fino, mene niko ionako ne uzima zaozbiljno“. Teško je očekivati da muzičari mogu, i umjetnici uopšte, utjecati na ovakve događaje, pogotovo u zemlji koja je ipak bila na jednom vrlo niskom i edukacijskom i civilizacijskom nivou. I, u stvari, Jugoslavija je bila jedan veliki privid. To je rat pokazao. Jedna zemlja krajnosti u kojoj su se dešavale vrhunske stvari i u kojoj su se dešavale najnecivilizovanije stvari. Ali, čini mi se da je poenta da se jednostavno prebrzo iz opanaka skakalo u cipele. To je jednostavno bila politika neke prebrze industrijalizacije, neke prebrze edukacije, nicali su fakulteti, univerziteti kao gljive poslije kiše, ali jednostavno nisu donijeli neku veliku promjenu u duhovnom nivou i to nije mogla biti zadaća koju će umjetnici i kreativci raznih žanrova moći da iskompenziraju i poprave.

Podržavam vašu tezu o civilizovanom, naprednom, tolerantnom, produhovljenom društvu, ali puno više vjerujem u buduću Jugoslaviju nego u prošlu, koliko god sad to izgledalo paradoksalno. Mislim da to što imamo zajednički jezik i to što imamo tu zajedničku prošlost jeste jedan veliki kapital koji će sigurno u jednom trenutku biti realiziran i prednosti koje to nosi će u svakom slučaju ljudima postati jasne, jer ekonomija će sigurno staviti stvari na svoje, prije ili kasnije.

* Vi ste međutim odlučili da ne odustanete od rock’n’rolla i Zabranjenog pušenja – koja je po vama danas misija ovog legendarnog benda? Vidite li negde na regionalnoj sceni svoje naslednike koji su već stasali?

– Mislim da je Pušenje u stvari paradigma onoga što ja očekujem od budućnosti. Znači mi smo jedan bend koji se kreće tim podijeljenim, feudaliziranim regionom, kao preko mramorne ploče. Znači, ono, vidimo sve te granice, vidimo sve te linije, one su iscrtane, ali kada se pređe rukom preko mramorne ploče, ne osjeti se ništa ispod nje, i granice nema i ta ruka je za mene Zabranjeno pušenje. Ruka koja ide preko mramorne ploče.

Mi smo bend i dan-danas sastavljeni od Srba i Hrvata i Muslimana, čak i Jevreja, tako da uz sve što ovaj prostor nosi, sve kontradiktornosti, sve različitosti mi to imamo u vlastitom bendu i dan-danas. Sam naš mali eksperiment pokazuje kako takva mašina i te kako može da vozi i da radi. Čak i bez nekih ključnih igrača, bitno je da ljudi u nju ugrade svoj entuzijazam i svoju ljubav, i neće biti granica. Jednostavno za takvo nešto nema razloga da ih bude i mi pokušavamo da sviramo svugdje. Za nas često kažu, kad hoće da kažu da je neki grad bogu iza nogu, onda kažu – tamo čak ni Zabranjeno pušenje nije sviralo.

* Šta pripremate za ovaj susret sa svojom vernom beogradskom publikom?

– Pa eto, poslije dolaska omladinke koja će da mi da cvijeće, čvarke i održi pozdravni govor, ja ću se obratiti razdraganim masama i odsvirati jedan svečarski koncert u kome ću pokušati da vas ne davim puno politikom, da citiram Roka Prča iz serije Malo misto: „Na tom koncertu politika neće u moju butigu“. Pokušaćemo da vam u stvari dočaramo nešto što smo zadnjih mjeseci redizajnirali, u stvari jedan koncert u kom će biti, onako malo, ‘ajde da kažem, više optimizma i ljubavi i radosti.

Sarajevo je bila tvrda sredina za rokenrol

– Mi smo puno naučili na muzici, pogotovo Indexa, i to je u svakom slučaju isto jedna hrabra generacija. Ne trebamo zaboraviti da je u to doba bio problem nositi kosu ili imati široke hlače ili cvijet nacrtan na majici. Tako da sve su to generacije koje su utrle i nama put u Sarajevu. Sarajevo je bila malo tvrda sredina za rokenrol. Zato su se stvari kasnije i odvijale, pa se Pušenje pojavilo kasnije nego što su se pojavili ‘nju bendovi’ u ostalim područjima, i zato treba imati veliku zahvalnost i respekt i za ono što su radile generacije 70-ih.

Ekološki „par-nepar“ u Sarajevu

* Ovih dana slušamo o ponovnom uvođenju par-nepar sistema vožnje u Sarajevu, doduše iz sasvim drugačijih razloga nego ’80-ih, ne više dakle zbog nestašice benzina, već zbog ekologije. Jesmo li u svemu inače toliko napredovali u međuvremenu?

– U svakom slučaju, da, podsjeća nas na prošlost i nekako daje iluziju da se ništa nije promijenilo i da se ništa nije dogodilo, ali dobro je da se i bilo šta poduzima i to pokazuje da postoji jedan pritisak i kritična masa u raji koja ipak nešto razumije, ipak o nečemu razmišlja, jer danas je interes iznad svega i čak i zarada, tako da je puno teže isposlovati ovako neku mjeru nego što je bilo prije, jer je moć u puno užem krugu ljudi nego što je bila nekad.

Nadrealisti danas veći i značajniji nego što su bili prije

– Kroz Nadrealiste i kroz muziku i kroz filmove dali smo neke lijepe smjernice, lijepe ideje i čini mi se da tek danas u stvari ova šira zajednica živi na tim idejama, da se danas ti filmovi u stvari puno više vrednuju i cijene, da danas mlade generacije i te kako obraćaju pažnju na te filmove i formiraju svoje i znanje i razmišljanje o tom vremenu. I mislim da su ti filmovi, ta muzika danas, u stvari puno veći zalog nekom miru i nekom suživotu nego što su bili prije. Jer danas, poslije preživljene traume, puno drugačije gledamo Nadrealiste, puno nam čak izgledaju i veći i značajniji nego što su bili prije.

– Ja nikad neću zaboraviti jedan intervju kod Minimaksa gdje je pozvao Hanku Paldum i Nadu Obrić, tada najveće zvijezde narodne muzike, i u tom intervjuu su se baš te kontradiktornosti jugoslavenskog nekog tadašnjeg svijeta bile iskristalisale i onako vrlo plastično se pokazale. Kada Minimaks kaže Hanki: „Evo sad ste velika zvezda narodne muzike, postigli ste sve u životu. Ima li još nešto što biste želeli?“. A ona kaže: „Volela bi da imam farmu konja i da naveče jašem te konje“. A odande viče Nada Obrić: „Beži bre, Hanka, ja od konji pobegla“. Tako da smo mi bili zajednica ljudi koji su jahali konje, a s druge strane oni koji su bježali od konja i mislim da su se iz te kontradiktornosti izrodili svi konflikti koji su doveli do raspada.